Živimo u lažima i s lažima, a pravimo se da to nije tako
Kad sve učinjeno dobro i loše zbrojimo u ovih četvrt stoljeća naše samostalnosti i neovisnosti, pa čak i kad samo odokativno procijenimo, nekako na površinu uvijek ispliva ono loše i potisne duboko većinu dobrog. Tome smo si najviše sami krivi, bilo da smo skloni isticati sve loše, bilo da u tom lošem sudjelujemo, aktivno ili pasivno, sasvim svejedno, bilo da nas nije briga tko to radi, gdje radi, zašto radi, kako radi i s kim radi, pri čemu apsolutno ne bi trebalo uzimati u obzir tko je u kojoj političkoj stranci, tko je kojeg svetonazora, provinijencije, životne ili vjerske filozofije i opredjeljenja. Lopov je lopov, makar ukrao kredu u školi, čokoladu u dućanu, sok na kiosku, teglu cvijeća na prozoru…, lažirao dnevnice u Uredu predsjednika Vlade, više puta uzeo dnevnice za isti put, otuđio vrijedne slike u Uredu predsjednice, uzeo prijenosno računalo u sabornici, švercao se u tramvaju ili autobusu, što potiče gradonačenik, parkirao na mjestu za invalide, kupio svjedožbu ili diplomu, uzeo preko veze nečije radno mjesto, zaposlio rodijaka ili kuma, plagirao tuđi rad, prepisivao na ispitima, uzurpirao nečiju ideju, lažno se predstavljao, skrivio prometnu nesreće i vješto krivnju uz pomoć “svojih” prebacio na druge, utajio porez, uzimao provizije na službenim (državnim) projektima, varao supružnika…
Postoji mnogo klasifikacija lopova i lopovštine, od kokošara, preko malih i velikih riba do morskih pasa i kitova. Lopovština se proširila diljem Lijepe naše, implementiraa i petrificirala u sve društvene strukture do najsitnijih pora, u svim slojevima društva, a najviše je ima u društvenim elitama, zapravo mnoge je “elite” lopovština i kriminal stvorila, razvijala i učinila praktički nedodirljivim. Novac i bogatstvo stvaraju moć. Umrežena moć svojom sinergijom stvara društvenu i političku klimu, iz koje se novači vladajući kadar od lokalne zajednice do vrha države.
Svaka čast izuzecima, jer ih ima, prepoznatljivi su, vidljivi i korisni za sve nas. Međutim, ništa ne mogu promijeniti, jer ih je premalo i nitko važan i moćan ne stoji iza njih. Oni smetaju, zbog mnogo čega i koga, te ih se nastoji ukloniti iz javnog života, kao nesposobne, zadrte, beskorisne, moralno upitne, stručne, nepodobne, primitivne…, dok se upravo takvi na odgovarajućoj strani podržavaju, jer štite “velike” ribe, kojekave lokalne šerife, lažne stručnjake, preobraćenike, kvazi vjernike, ultra domoljube i velike Hrvatine, koji su do ranih devedesetih bili Jugoslaveni i poput klisurine stajali na braniku bivše države, da bi među prvima pljuvali po Titu, svemu dobrom za vrijeme njega, masovno ušli u HDZ i druge domoljubne stranke, postali veliki vjernici, otjerali iz prvih redova u crkvi bakice i prave vjernike, slikavali se sa svećenicima, biskupima i kardinalom, davali velike milodare crkvi, pisali knjige i autobiografije u kojima se opravdavaju kako su tobože uvijek radili za Hrvatsku, a u Partiji su bili samo zato kako bi bili na izvoru informacija i sprječavali neka zla onog sustava.
Muka mi je od tih i takvih. Svojim djelovanjem, usrdnim ulizivanjem ili pokajenjem vrlo brzo su se domogli položaja i funkcija, s dijametralno suprotnim stavovima i političkim opredjeljenjem. Stalno i uporno nas, na razne i raličite načine putem mnogih medij, uvjeravaju i dan danas, kako su bili u prvim redovima stvaranja ove države i njene obrane od srpskih okupatora i domaćih izdajnika, stvarajući pri tom društvenu moć. U knjizi katalonskog sociologa Manuela Castellsa Cummunication Power jako je dobro prikazano, pokazano i objašnjeno kako se “društvena moć zasniva na posjedovanju kontrole nad informacijama i komunikacijom.”
Za održavanje društvene moći i za upravljanje društvom bitna je kontrola nad sredstvima javnog komuniciranja (TV, radio, novine, internet). Medijska propaganda i manipuliranje građanima oblikuje stavove, usmjerava društvena kretanja i stvara javno mišljenje, koje nije uvijek zasnovano na realnim pokazateljima, već na alternativnim činjenicama, bez obzira tko i gdje javno komunicira. Nositelji moći uglavnom govore ono što služi njihovim ciljevima. To postiže višestruki učinak ako se to govorenje poklapa s onim što građani žele čuti. Živimo u medijskom dobu kad je forma važnija od sadržaja. Politički govori sve više nalikuju na sapunicu. Bitna je afera, dramaturški zaplet, scensko umijeće, pravo prvenstva, japajakanje, stvaranje određenih emotivnih stanja građana.., propaganda; pri tomu je najvažnika slika, makar bila i iskrivljena.
Stvaranjem određenih emotivnih stanja lako se upravlja ljudima, navodi ih se na odlučivanje, na temelju trenutačnog raspoloženja, a ne razuma. Cilj je stvoriti određeno “javno mišljenje”, koje će pridonijeti realizaciji nekog nužno potrebnog projekta. Nije lako niti jednostavno “proizvoditi” javno mišljenje. Tu je potrebno široko i volumno obrazovanje, multidisciplinarne sposobnosti, praktične vještine, posebno umijeće, “uvježban” promjenjiv (savitljiv, ljigav) karakter, uz adekvatnu industriju za stvaranje mogućnosti manipulacije masa, uglavnom utemeljene na oduševljenju ili strahu.
Najnovija afera Dnevnice u nekih izaziva strah, a u nekih oduševljenje. Koji je omjer tih dviju emocija teško je reći, ali za upitati se gdje je u svemu tome razum. Što je bio cilj informiranja javnosti o tome? Kakva se poruka šalje time? Što prikazuje i pokazuje slika premijera i državnog odvjetnika na presici, povodom javne objave lopovštine u Uredu predsjednika Vlade, kroz više godina i više vlada.
Sama suma ukradenog novca na lažnim dnevnicama je gotovo zanemariva u odnosu na ostale velike krađe u državi. To je kap vode u oceanu, zrno pijeska u Sahari, ali je indikativno i opasno. Je li to opći modus operandi u vrhu vlasti i moći ili obični šlamperaj? Tko je za to kriv? Iako nema kolektivne krivne, kao u socijalizmu, ipak smo svi mi krivi. Kriva je naša dvadestogodišnja šutnja, zabijanje glave u pijesak, indolentnost, depresija, beznađe, borba za golu egzistenciju, međusobna mržnja, višestruke podjele, netolerancija različitosti, busanje u junačka hrvatska prsa, podmetanje, nasjedanje na obmane, biranje manjeg zla, opća neprosvjećenost, politička zaslijepljenost, stranačka stega, guranje lošeg i nečistog pod tepih, “neisušivanje” raznih močvara, žmirenje, nečujenje, neosjećanje svega onog što nas pojedinačno i sve zajedno vodi u propast, pod egidom vladajućih (koji god da su), kako je sve što čine za našu dobrobit, boljitak društva, rast i razvoj države, koja postaje neosporni međunarodni činitelj europske i američke vanjske politike, nužan transatlantski posredni i neprikosnoveni vođa jugoistočne Europe.
Bitno i važno je kako od lopovskog društva praktički postati dobro društvo kao što predlaže i očekuje koalicija više lijevih i centralnih stranaka, teorijski tu nužnu potrebu, prikazujući u potpisanoj u Deklaraciji o dobrom društvu. Svi znamo da teoriju i praksu nije lako jednostavno i u kratkom roku uskladiti, približiti i primijeniti. Za to nije dovoljna samo volja, motivacija i dobre namjere. Potrebno je i vrijeme. Vremena baš puno i nemamo, jer tonemo i propadamo po više osnova, u svim područjima i dijelovima, najviše u negativnom demografskom rastu.
Tu i tamo javljaju se pozitivni obećavajući trendovi za demografski rast i prestanak imigracije mladih stručnih ljudi. Primjer Vira je indikativan. Može biti svojevrsni poučak, kako kako sve može, kad se hoće i kad se znaju prioriteti i državni interesi. Besplatni vrtići u Umagu su iznad svih očekivanja, ukoliko nisu samo mamac pred lokalne izbore. U Zagrebu su mamac trebale biti školske odore, šlapice i tenisice za vrtićku i školsku djecu. Očito je ingenioznost, inovativnost i kreativnost presušila, u nečijim glavama. Pozitivnih primjera u državi ima još, ali mi svi smo skloniji baviti se negativnostima.
Da bi društvo postalo dobro, najprije mora postati pošteno. Za početak je dovoljno prestati s lažima i početi govoriti istinu, kakva god ona bila. Nije nikakva sramota priznati pogrješku. Pametan čovjek na pogrješkama uči. Nije sramota ići na uljepšavanje, pomlađivanje, lifting, šoping, provod, odmor, druženje, slavlje, tulum, samo bi trebalo znati odabrati vrijeme, partnere, suradnike, metode i oblike rada i za sve imati osigurana vlastita sredstva. Sve je to za ljude, pa i nositelje vlasti i moći. Pritom je važno i odlučujuće društveno relevantno informiranje, komunikacija i dijalog. U tom dijalektičkom procesu, rijetko prolazi laganje i lopovština, zapravo ne prolazi, naročito kod vođa koji gube kredibilitet i pozitivni rejting. Šarmantna površina sve manje prikriva neznanje, nesposobnost, nekompetentnost i necjelovitost. Velika rječitost, ulični rječnik, podilaženje javnom mišljenju, poistovjećivanje s prosječnim žiteljem Lijepe naše, glumatanje empatije, okretanje poput suncokreta, prekonoćno mijenjanje bitnih stavova i odrednica, nije ništa drugo nego manipulacija. Razne i različite manipulacije su nas dovele tu gdje jesmo. Živimo u lažima i s lažima, a pravimo se da to nije tako. Ponašamo se kao ona tri majmuna, koji zajedno utjelovljuju izreku:"ne vidim zlo, ne čujem zlo, ne govorim zlo".
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više