U litanijama posvećenim sv. Josipu postoji jedan vrlo zanimljiv zaziv koji glasi „Glavaru slavne obitelji, moli na nas“. Na taj zaziv bi se sada mogle „raskokodakati“ razne nadobudne feministice antikršćanske orijentacije i počele nas poučavati vlastitoj subjektivnoj ideologiji „ljudskih prava“ ili „ženskih prava“ kako one to nazivaju. No, dobro. U ovom trenutku nam nisu one bitne. Bitna nam je poruka koja proizlazi iz tog snažnog i evanđeoski bremenitoga zaziva. Evanđelje nas uči da se čovjekova veličina ostvaruje upravo u služenju onim idealima za koje smo predali vlastiti život. To je Isusova logika. Velik je onaj koji poslužuje. Prvi će biti posljednji, a posljednji prvi. Svi oni koji su na bilo koji način prezireni zbog evanđelja i pozvani da za njega trpe, ljudi su herojskoga duha, velikoga srca i mentaliteta koji je otvoren za Boga i one vrijednosti koje je on ustavnovio za spas ljudskoga roda. Jedna od tih je obitelj. Josip je do kraja bio predan svojoj obitelji. Svojim služenjem Mariji i Josipu zaslužio je dobiti taj časni naziv – „glavar“. A glavar je iz dva razloga.
Prvi je jer ga je sam Bog postavio na to časno mjesto, a drugi razlog je što je Marijin zakoniti suprug i Isusov otac (poočim). Pristao je prihvatiti Mariju za svoju suprugu unatoč svim „okolnostima“ koje je Bog postavio, brinuo se za nju za vrijeme trudnoće, bio je prisutan za vrijeme rađanja Mesije – Isusa, bježao je sa svojom suprugom i djetetom u Egipat – podnosio je muku teških izbjegličkih dana, godinama je radio sa Isusom u tišini nazaretskog doma teške drvodjeljske poslove. Drugim riječima, samo tako čista i ponizna duša poput Josipa mogla je biti uz Mariju, prečistu Bogorodicu i samoga Bogočovjeka Isusa. I Josip je u dubini duše sve to znao, bio je itekako svjestan svojega poslanja. I živio ga je potpuno, do kraja. I taj potpuni život, život izgaranja u ljubavi, međusobno služenje koje je bilo prisutno u mentalitetu te divne obitelji uzdigao ga je na posebnu razinu. Danas je sv. Josip zaštitnik Crkve. Ali taj isti sv. Josip je i zaštitnik naše domovine. Što nas Josip može poučiti danas. Puno toga.
On je i danas avangarda. On je i danas, i bit će do kraja svijeta primjer za nasljedovanje. Josip je osoba koja je sve one velike stvari radio u tišini, skrovitosti, diskreciji, u vjernom i potpunom ispunjavanju svojih svakodnevnih dužnosti. Odlično je rekla jednom prigodom sv. Majka Terezija, a to je da je čovjek velik kada „male stvari radi sa velikom ljubavlju“. I ne traži za to ništa zazuzvrat. Radost i veselje sastoji mu se u tome da čini dobro, čini nešto za Boga ne zbog zemaljskog probitka ili slave, nego zbog Boga samoga, zbog njegove velike ljubavi prema čovjeku, zbog toga da postigne vječnu nagradu. Na kraju krajeva, zašto bismo mi očekivali da Bog nama bude zahvalan za sve ono dobro što činimo? Zar sam Isus nije rekao da trebamo za sebe reći da smo „sluge beskorisne“ čim smo napravili sve ono što nam je naređeno? Bračni drugovi, više nego ikada pozvani su ugledati se na blistavu osobu sv. Josipa. Pozvani su živjeti njegovu ljubav, njegovu samozatajnost, njegovu strpljivost i njegovo predanje. Sama Crkva nam kaže da je obitelj temelj ljudskoga društva, temelj civilizacije. A te iste stvarnosti, ukorijenjene u samoga Boga – brak i obitelj – nalaze se u dubokoj krizi. I urušavaju se. A zajedno s njima urušava se i zapadna civilizacija. U obitelji se rađaju, odgajaju djeca, „kreiraju“ se ljudi, niču nove osobe i osobnosti.
Obitelj je zapravo ništa drugo nego „mjesto svetosti“, i trebala bi biti „kućna Crkva“, mjesto u kojem će evanđelje imati svoje središnje mjesto. Zbog toga je đavlu u interesu da razori što god je moguće više obitelji, jer ako je u tome uspio, došlo mu je za rukom da razori što god je moguće više osobnosti, da ljude učini nesretnima. Njemu je u interesu da se što više obitelji raspadne, da bude što više kocke, alkoholizma, preljuba, obiteljskog nasilja, da bude što više sebičnosti, socijalne bijede, da čovjek u svojem obiteljskom ozračju sve više kao centar stavlja vlastiti „ego“ nego „Kristov ego“ koji uzdiže, daje strpljivost, ljubav, snagu, ustrajnost i radost. Naša civilizacija, niti naše društvo u moralnom i duhovnom smislu neće ići naprijed ako ne dođe do temeljne preobrazbe ljudskih srdaca, ako Bog ne uđe u ljudske duše i ne promijeni ih.
A to se uvelike može dogoditi po zagovoru sv. Josipa, jer njegova molitva, snaga koja proizlazi iz njegove karizme ima toliku moć preobraziti mnoštvo obitelji da budu u pravom smislu riječi stanovi svete ljubavi, čistoće, milosrđa, praštanja, ljubavi, mira i istinske predanosti. Ako nekome nije jasno mogu se izraziti „zdravoseljački“: kada bi naš narod više išao u crkvu, ispovijedao se i pričešćivao, kod kuće molio, čitao Bibliju i dopustio da sve to zahvati i prožme njegov život i donese plodove u svakodnevici, ovo društvo bi bilo preobraženo. No, eto, mi zaživamo. Niti smo na žalost, spremni za žrtvu, niti za praštanje, niti za istinsku evanđeosku ljubav. Samo nešto filozofiramo i ponašamo se kao da je vjera „supermarket“ – uzet ću si ono što mi odgovara, a ono što mi nije po volji odbacit ću. Takva duhovna proizvoljnost vodi u duhovnu propast. I u propast zapadne civilizacije. A Crkva nam stavlja za primjer divnu i veliku osobu – sv. Josipa.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više