Jad i bijeda Tomislava Žigmanova (3)

Nedopustivo ulazi u intimu moje obitelji, namjerno vrijeđajući i mene i moju suprugu

Otvoreno pismo Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, RTV Novi Sad, (Redakcija Informativnog programa na hrvatskom  jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i dr, a povodom „prikaza“ zbirke pjesama Branimira Tomlekina „Salauka“ u časopisu „Nova riječ“ u dvobroju jesen/ zima 2016. godine.

U dvobroju svog časopisa „Nova riječ“ (jesen/zima 2016.) Tomislav Žigmanov je „prikazao“, na do sada neviđen način, zbirku poezije „Salauka“ Branimira Tomlekina, pri čemu je, ustvari, razotkrio svoju bolesnu mržnju prema  autoru ove zbirke. Pored afirmativnog mišljenja o poeziji Branimira Tomlekina, eminentnih književnika Ivana Balenovića, Jasne Melvinger i drugih, Tomislav Žigmanov, u sljepilu svoje mržnje, na kraju svog „prikaza“ kaže kako ovu knjigu zbog njene potpune bezvrijednosti treba spaliti!

Ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata spaljuje knjige!!! I to ne po kvaliteti ili možebitnoj bezvrijednosti, već po osobnom afinitetu prema autorima knjiga. A kako se, upravo, hvali da u svom Zavodu ima tisuće knjiga, prijeti opasnost da mnoge od njih zaista i spali. Jer, jedina veličina u književnosti Hrvata u Srbiji je ON, a knjigama onih koji bi se mogli imalo približiti njegovoj veličini prijeti opasnost spaljivanja.

Molim Vas, ravnatelju hrvatske kulture u Republici Srbiji, svaka knjiga, i ona najgora, čuva se kao dokument, a zna se tko je u povijesti spaljivao knjige! Takvi onda moraju tiskati plagijate. Uz konstataciju da su u zbirci pjesama „Salauka“, „najgori prostakluk i više nego neprimjerena vulgarnost temeljni vrijednosni okviri“, Tomislav Žigmanov ih pogrješno i bolesno povezuje s mojom suprugom, pri čemu nedopustivo ulazi u intimu moje obitelji, namjerno vrijeđajući i mene i moju suprugu. I sve to objavljuje u javnom glasilu za književnost i kulturu Hrvata u Srbiji!

No, bolesni mrzitelj Branimira Tomlekina, ide i dalje. Uporno skrivajući od javnosti da Branimir Tomlekin ima na hrvatskom jeziku pripremljenu i u NIU „Hrvatska riječ“, kao i njegovom Zavodu, prije više godina, poslanu zbirku od 77 pjesama, koje je odabrala i lektorirala Jasna Melvinger, kao i knjigu na hrvatskom jeziku „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“, a uređenu od Ivana Balenovića, u „prikazu“ „Salauke“ Tomislav Žigmanov dovodi u pitanje i hrvatstvo Branimira Tomlekina, obzirom da je „Salauka“ tiskana na srpskom jeziku, pa kaže: … dok se istodobno (Tomlekin) u ovoj „zbirci pesama“ očituje kao golupče koje „peva“ na jeziku većine, svjedočeći tako dosljedno svoj licemjerni pristup spram vlastitih identitetskih sastavnica.

Da je pročitao knjigu „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“, koja je, pripremljena kao maketa, i takva više od godinu dana stajala u njegovoj ladici, Tomislav Žigmanov bi saznao da sam prije 25 godina zamalo ubijen u vlastitoj kući u Hrtkovcima. Vjerojatno zbog „licemjernog pristupa spram vlastitih identitetskih sastavnica“.

No, Tomislav Žigmanov je tada bio zaokupljen uzdizanjem „najtalentovnije pjesnikinje Srijema“ Mile Markov Španović, jedine plagijatorice u svijetu  jednog književnika, nobelovca! Ali Tomislavu je, uz sve vrline, vrlo drag i novac, pa vjerojatno zato nije prepoznao tko je nobelovac. (usiljeni stih Branimira Tomlekina pun neprimjerene vulgarnosti)

A tko je licemjer kada je u pitanju hrvatstvo, postalo je sasvim jasno, blokiranjem od strane  Tomislava Žigmanova, akcije srpske građanske udruge pod nazivom „Nepodobni građani“, koja je trebala razotkriti istinu o onom što se zbilo u Hrtkovcima i Srijemu, tih devedesetih godina prošlog stoljeća! Na kraju svog bolesnog prikaza zbirke pjesama jednog amatera, Tomislav Žigmanov otkriva i pravi uzrok svoje mržnje prema autoru te zbirke i kaže:

„Kada je riječ o prvoj i do sada jedinoj zbirci „pesama“ izvjesnog pseudoničnog Branimira Tomlekina (u biti riječ je o Miroslavu Cakiću!), osobe znane po tome što svoje uvelike praznoslovne uratke šalje diljem svijeta putem e-mailova, u kojima se bez ikakvih kompetencija i racional-nih uvida trapavo a strasno okomljuje na događaje i procese unutar hrvatske zajednice u Vojvodini na najgori način hrvatskog tvrdarluka…“

Ako moćni uzurpator svega što je hrvatsko u Republici Srbiji, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, predsjednik „jedine relevantne političke stranke Hrvata u Republici Srbiji“, zastupnik svih Hrvata u Skupštini Republike Srbije, jedini čovjek koji je kompetentan da kreira sve događaje i procese hrvatske zajednice ovdje, i još štošta toga (što god gdje ima novca), napiše o zbirci pjesama jednog arhitekte ovakav prikaz, znak je da se ozbiljno razbolio od mržnje.

Ovakva ogromna i bolesna mržnja dotične individue, zasigurno proističe iz istine koja se iščitava u „praznoslovnim uradcima“ Branimira Miroslava Cakića. A suština svega je da se koncentracija moći, sva infrastruktura i silan  novac, kada su u pitanju Hrvati u Republici Srbiji, slijeva u ruke Tomislava Žigmanova (i Slavena Bačića), što razara kao rak rana hrvatski nacionalni korpus ovdje, jer se njime u velikom dijelu upravlja u korist Tomislava Žigmanova i njemu bliskih poltrona. Zato pjesme Branimira Tomlekina treba spaliti! Da je vrijeme inkvizicije, po odluci Tomislava Žigmanova, jedinog i vrhovnog dušebrižnika nad hrvatskom književnošću, bio bi spaljen i sam autor i tako zaustavljena salauka njegovih „praznoslovnih uradaka“.

Branimir Miroslav Cakić, autor zbirke pjesama „Salauka“