Hrvatski Fokus
Hrvatska

Bez jedinstvenoga sustava odlučivanja

Unija mora iz faze širenja prijeći u fazu jačanja

 
 
Komemoracija ili šansa? Današnji jubilej Europske unije može se očitati i u jednom i u drugom ključu, ovisno o perspektivi, o rakursu, kako bi rekli snimatelji. Europska unija je u krizi, to svatko zna, a kako ne bi znao, kad se taj termin, kriza, ponavlja već godinama, gotovo kao mantra – ali Uniju ne pogone ideje, nego interesi, u tome joj je i slabost i snaga. Papa je poziva da pogleda na svoga građanina, da se spomene solidarnosti umjesto da se klanja “bogu Novcu” – kako kaže poglavar Katoličke Crkve koji je morao oznojiti sedam košulja da bi se i u njoj izborio za čiste račune. Nije se teško, barem potpisanome, suglasiti u tome i s njime, baš kao i s profesorom Jürgenom Habermasom – ali treba se sjetiti da Rimskim ugovorima, na današnji dan prije 60 godina na rimskom Kapitolu nije osnovana Europska socijalna zajednica, nego Europska ekonomska zajednica (EEZ) radi konstituiranja zajedničkoga europskog tržišta (ZET) – kako smo tada pisali, u doba dok su u modi bile kratice na hrvatskome.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/03/static01.nyt_.com_images_2017_03_26_world_europe_26rome1_26rome1-master768.jpg
Tko je bio živ i čitao novine, tada, bilo mu je jasno barem dvoje: prvo, da je EEZ odgovor na krizu u kojoj se Europa našla prije i poslije Drugoga svjetskog rata, te drugo, da je odgovor kompromisan i polovičan, jer vremena nisu bila “zrela” za Sjedinjene Države Europe, za koje su se zapravo zauzimali “oci Unije”, počev od Roberta Schumana (koji je i u tome vidio ostvarenje misli sv. Tome Aquinskoga a i Jacquesa Maritaina) – a još prije njih Napoléon (koji je u tom smislu nešto i počeo, ali s pogrješne strane), pa Jastrzębowski (Poljak je, dakako, bio za organizaciju a ne za federaciju), pa Mazzini, poslije Prvoga svjetskog rata Aristide Briand (Francuzi su rado započinjali i rado kvarili), Altiero Spinelli, pa sir Winston Churchill 1946. (njegovu stranku sada vodi Theresa May, toliko o konzervativizmu, ali i Churchill je prije rata bio izolacionist)… Osvrnemo li se malo oko sebe, vidimo da je protekao cio ljudski radni vijek, a problemi i moguće solucije doimaju se sličnima, prepreke također. I da je proteklo gotovo 200 godina otkako je Bonaparte na Sv. Heleni Markhamu govorio o Sjedinjenim državama Evrope – a tu smo gdje smo.
 
Kriza je – po samom svome značenju – razlučan moment ili period u nekom procesu, obično problematičan, kadikad prijeloman. To je doba rasprave, prosudbe, odluke, prijelaza iz jednog stanja u drugo – ali nigdje ne piše da je to prijelaz u stanje bolesti, ili čak smrti. Sve dosadašnje krize u Uniji – ili, ako hoćete, permanentno stanje krize – stalno su se svodile na krizu rasta. Unija je opet na prekretnici, koja se nama doima nekako permanentnom, ali u povijesnim razmjerima ne možemo reći da je nepodnošljivo duga, jer je svaka epohalna kontinentalna prekretnici – i u Europi, i u Americi, i u Africi, i po dijelovima Azije – trajala i stoljeće, i dva.
 
Nije garant mira
 
U Europi smo svjedoci krize modela, o tome nema sumnje, ali model se može urušavati polako pa donijeti kaos, kako svjedoči Gibbon opisujući krah Rimskog Carstva, a može se urušiti u krvi i jadu pa donijeti progres, kako se zbilo s krahom feudalnog društva u okrutnoj ali perspektivnoj industrijskoj revoluciji. Suviše smo duboko u šumi da bismo je mogli sagledati od stabala koja nas okružuju. Kriza modela nije nastala s Unijom, jer se očituje već od uzroka prvoga svjetskog rata. Unija nije ponuđena kao instrument preobrazbe, nego kao svojevrstan analgetik i antipiretik, kako bi se ublažili ili izbjegli najgori simptomi: naime rat.
 
I nakon strašnoga Prvoga i nakon užasnoga Drugoga svjetskog rata bilo je pokušaja da se za budućnost osigura mir organizirajući svjetske organizacije koje bi pregovarale. Liga naroda je propala, Ujedinjeni narodi nisu odgovorili tom cilju, katolički političari, poput Roberta Schumana i Konrada Adenauera, shvatili su da stožerna točka nije u pregovorima (koji su samo metoda), nego u interesima (koji su motivi), te da se mir može osigurati samo ako je on zajednički interes – a interes je, kad su države posrijedi, ponajprije ekonomska kategorija.
 
U zapadnoj Europi to je značilo u prvom redu mir između Njemačke i Francuske, i to takav u kojemu će i jednoj i drugoj biti osigurana privredna ekspanzija. Europske zajednice, a za njima Europska unija, dale su okvir u kojemu je primarni interes Francuske i Njemačke ostao mir. I to je bio motiv za Nobelovu nagradu za mir Europskoj uniji prije pet godina, kako smo tada pisali. Unija nije garant apsolutnog mira, jer nije (još) organizirana tako da osujeti i iskorijeni uzroke neravnopravnosti koji vode u sukobe i ratove. Nije kadra ni reagirati dovoljno brzo, osobito kada je sigurnost u pitanju – a vremena su se promijenila. Prije 60 godina gospoda okupljena u kapitolskoj Dvorani Horacija i Kurijacija su prolazili ulicama gotovo nezamijećena, u svakodnevnoj atmosferi, a danas ih čekaju mjere osiguranja dosad viđene samo pri dolascima (s pravom) američkih predsjednika.
 
Neizbježan promašaj
 
Hrvatska je živ svjedok toga koliko košta sporost i neodlučnost. Pokazao je to ponajprije shizofren a u dobroj mjeri i licemjeran stav spram krize u Jugoslaviji, koji je ključno pridonio prvo rasplamsavanju, a zatim produljivanju kako agresije na Hrvatsku, tako i užasnoga trilateralnog sukoba u Bosni i Hercegovini, okončanoga, zapravo, tek nakon što su se umiješale Sjedinjene Države Amerike. Činjenica da je bilo dovoljno nekoliko ciljanih avionskih napada da se zaustavi krvoproliće i nametne kakav-takav mir zapravo je strahovita optužba protiv tadašnje Europske zajednice. Što je najgore, i po samu Uniju, taj njezin strahovit promašaj nije bio posljedica neke politike, pa makar i pogrješne – nego njezine nesposobnosti da ima zajedničku politiku, ponajprije vanjsku i sigurnosnu. U tom pogledu promašaj je bio zapravo neizbježan. A mehanizam (još) nije bitno promijenjen.
 
Zajednica, pa Unija, organizirana je ponajprije kao prostor kompromisa kojim je tenzije moguće olabaviti, prije nego popucaju. U krajnjoj liniji, to je i pitanje kulture. Kako od Poljske, koja je tvrdoglavi “liberum veto” koristila na vlastitu štetu, dok se nije sama rastočila i predala susjedima, da ne inzistira na istoj samoubojstvenoj metodi u Uniji?
 
Najjednostavnije bi bilo reći: ako ti ne valja, izvoli, s druge strane Rusija te čeka, a ti procijeni gdje su za te raskriljene ruke, a gdje razjapljene ralje. Najjednostavnije nije najbolje – nekad se ne može bez kirurga, ali nije rečeno da je amputacija najbolje sredstvo protiv glavobolje, premda nakon nje glava jamačno ne boli nikada više. Inkluzivnost je, uz kompromis, druga važna metoda Unije. Dobrovoljnost također – ali nekako nam se ne čini da Visegrádska skupina hrli za Englezima, prije bi se reklo da iz nje izbija šićardžijski mentalitet, inače predbacivan Balkanu. Promašaji Europske unije nisu brojni, osobito u usporedbi s uspjesima i dostignućima, ali su makroskopski. Već desetak i više godina nije kadra preći dalje, iz faze širenja u fazu jačanja. To sve više prijeti obezvrjeđenjem same njezine ideje.
 
Čekati ili požuriti
 
Iako je to sebi postavila kao glavne zadatke, u Europskoj uniji nije završena privredna integracija, a politička integracija se nije ni zahuktala, pa je Unija i danas bez jedinstvene vanjske i sigurnosne politike, a i bez jedinstvenog sustava odlučivanja – zbog čega gubi i na fleksibilnosti i na efikasnosti. Osnovni problem Europske unije nije u onome što je učinila, nego u onome što je sebi zadala, ali je propustila učiniti.
 
Taktičko pitanje: da li čekati najsporije ili požuriti s najspremnijima, sada se pretvorilo u strateško – i na to bi danas morala moći odgovoriti Rimska rezolucija, utoliko lakše što je posrijedi nije normativan dokument. Jean-Claude Juncker je metodski besprijekorno poslagao pet varijanti daljnjeg opstanka Unije (ne kažemo razvitka, jer samo dvije teže razvitku, dvije se zadovoljavaju stagnirajućom konsolidacijom, jedna nudi razlaz). Razvitak ili konsolidacija? Dobra politika je na takvo krizno pitanje uvijek nudila dijalektičku spregu jednoga i drugoga, kompromis između obiju potreba, inkluzivan spram težnji.
 

Inoslav Bešker, http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/unija-mora-iz-faze-sirenja-prijeci-u-fazu-jacanja/5813839/

Povezani članci

Pozivamo DORH i USKOK da istraže

HF

Vanjska politika se kreira u Zagrebu…

HF

NAŠ S.O.S.-ed – HMS Enterprise i luka Kopar

HF

Srušili su Zid boli, e ne će šator u Savskoj 66

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...