„Preselite se u bolje četvrti. Vozite bolje automobile. Živite u boljim kućama“, kazao je Erdogan prošli tjedan u Eskisehiru, obraćajući se ne tom skupu, nego turskoj dijaspori od 4,6 milijuna ljudi u zapadnoj Europi. „Imajte petero, a ne troje djece. Jer vi ste budućnost Europe. To će biti najbolji odgovor na nepravde koje vam se nanose“.
Turski predsjednik Erdogan u zadnje vrijeme daje mnogo hrane onoj vrsti ljudi koja vjeruje da je Europa u opasnosti od islamizacije. Opasnost je napuhana, ali služi turskom predsjedniku da kod europskih čelnika izazove napadaje bijesa. Prošli je tjedan Erdogan optužio EU da zameće „rat križa i polumjeseca“ nakon što je Europski sud dozvolio poslodavcima da zahtijevaju da zaposlene žene ne nose muslimanske rupce. Nije se zaustavio na tome. „Turska nije zemlja koju se može potezati i gurati, nije zemlja čije se građane može vući po zemlji“, rekao je u srijedu reporterima u Ankari. Govoreći nekoliko sati prije nego je jedan obraćenik na islam pokosio pješake na mostu u Londonu, turski je predsjednik kazao da „ako Europa nastavi ovako, niti jedan Europljanin nigdje na svijetu neće moći sigurno hodati ulicom. Europi će ovo nanijeti štetu.“
Proroci islamizacije poput Giselle Littman alias Bat Ye'or, koja je skovala riječ „Eurabija“, predviđaju baš takve namjere. Ideja, koju prihvaćaju političari kao što je nizozemski populist Geert Wilders, počiva na zamisli treće muslimanske invazije na Europu. Prve dvije bile su oružane, 732. i 1683., treća je potajna i oslanja se na doseljavanje i demografski rast. Wilders je u jednoj raspravi u nizozemskom parlamentu kazao da su muslimanski doseljenici „kolonizatori. Oni ne dolaze ovamo da bi se integrirali, nego da bi preuzeli vlast, da bi nas podčinili.“
Ta zamisao stoji i iza francuskog romana „Tabor svetaca“, prvi put objavljenog 1973., kojemu se u zadnje vrijeme vraća popularnost. To je jedna od najdražih knjiga francuske populistice Marine Le Pen, a opisuje invaziju na Francusku izbjeglica iz „trećeg svijeta“, koji se ne služe oružjem nego kulturnim nasiljem iskorištavajući slabost i krivicu zapadne civilizacije za preuzimanje vlasti.
Ima li čega u Erdoganovoj prijetnji demografskom invazijom, posve je druga stvar. Turska dijaspora u Njemačkoj ima djece više od prosjeka – 2,3 djeteta po ženi u usporedbi s nacionalnom stopom od oko 1,5 – ali po toj stopi Turci nisu doista „budućnost Njemačke“: sadašnja zajednica od 3,5 milijuna u zemlji od 80,7 milijuna daleko je od toga da bi postala većina čak i kad bi Erdogan nekako naveo njezine članove da udvostruče broj djece u svojim obiteljima. (U Turskoj je plodnost malo niža nego među njemačkim Turcima).
Osim toga, iako je većina glasača turske dijaspore u Njemačkoj i Nizozemskoj na proteklim izborima podržala Erdogana i njegov AKP, i njegovi smrtni neprijatelji, kurdska stranka, u tim zajednicama također dobivaju više glasova nego u Turskoj. Dijaspore su politički podijeljene; znatan broj njemačkih Turaka u Njemačkoj živi zato što ne voli živjeti u Erdoganovoj Turskoj. Erdogan ne može upravljati iseljenicima iz Ankare – ako pokuša, vjerojatno će se etnički Turci koji ga ne podržavaju, a i mnogi od onih koji nemaju pravo glasovati na turskim izborima jer su sada odani europskim zemljama u kojima žive, pobuniti protiv toga.
Sumnjam u to da Erdogan ozbiljno zamišlja sebe kao sultana koji vodi puzeću muslimansku invaziju na Europu ili bilo kakav rat polumjeseca protiv križa. On jednostavno nema dovoljno pristalica, pa ni potencijalnih, u Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji ili bilo kojoj drugoj zemlji u koju su Turci emigrirali otkad su prvi put kao „gosti-radnici“ pozvani da obnavljaju industriju razorenu u Drugom svjetskom ratu. Ali Erdogan uživa provocirajući srdit odgovor. Kao i ruski predsjednik Putin i on od toga ima koristi kod kuće: već je drskost koju pokazuje rugajući se Njemačkoj dovoljna da pojača osjećaj nacionalnog ponosa.
Reakcije pomažu Erdoganu da kod kuće konsolidira predsjedničke ovlasti na referendumu idući tjedan. Bilo bi bolje kad bi europske vlade mogle ignorirati Erdoganovo trolanje. Ali Erdogan zna da one to ne mogu. Nizozemski premijer Mark Rutte morao se boriti protiv Wildersa pa je uzvratio pomažući tako i sebi i pronicavom Turčinu. Sada CDU Angele Merkel, koji ne smije dozvoliti da se misli da je blag prema Erdoganu, priča kako bi trebalo postrožiti propise o dvojnom državljanstvu – pomažući tako Erdoganu i kod kuće i u dijelu dijaspore koji osjeća nostalgiju. Ali kad političko kazalište prođe, Erdogan se ne će brinuti za Turke kao „budućnost Europe“. Morat će se vratiti dijalogu o slobodnom putovanju Turaka u Europu i brinuti se zbog gospodarskih odnosa: EU je daleko najveći trgovinski partner Turske. Stereotipi kao onaj o Eurabiji vratit će se u prašnjavi ormar – ali europski nacionalisti godinama će spominjati Erdoganove izjave kao dokaz svojih teorija zavjere.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više