Tomislav pretvara 60.000 Hrvata u amorfnu masu zombija
Otvoreno pismo Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, RTV Novi Sad (Redakcija Informativnog programa na hrvatskom jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i dr., a povodom intervjua Tomislava Žigmanova u tjedniku „Hrvatska riječ“ br. 727. od 24. ožujka 2017. godine.
Tomislav Žigmanov
Da će se „Informativno-politički tjednik“ nekih Hrvata u Republici Srbiji „Hrvatska riječ“ srozati još niže nego što je srozan, bilo je jasno kada ga je preko mladog novog ravnatelja Ivana Ušumovića preuzeo Tomislav Žigmanov. Novi ravnatelj je odmah najavio i „novi dizajn lista“ i pokazao ga unazad mjesec dana na takozvanom „Dnevniku na hrvatskom jeziku“ na RTV2. Poenta je bila u tome da je preko cijele naslovne stranice stajala glava Tomislava Žigmanova (u boji, naravno)! Ali tek u četvrtom broju „novog dizajna“ (da se Vlasi ne dosjete), u broju 727. od 24. ožujka 2017. godine, gledamo tu glavu „uživo“, ponovljenu na 11. stranici (još malo uvećanu) i na 15. stranici, a uintervju s ovim likom!
Svaki broj „Hrvatske riječi“ košta oko 5.000 eura, pa intervju u tom broju „jedinog tjednika svih Hrvata u Republici Srbiji“ s Tomislavom Žigmanovim i njegovim glavama košta oko 500 eura!!! Možda to i ne bi bilo tako strašno da cjelokupna kulturna zbivanja svih Hrvata u Republici Srbiji u tom istom broju koštaju isto toliko! I to ne bi bilo tako strašno da u tih 500 eura ne čitamo već svima poznate mudrolije Tomislava Žigmanova, koje služe jedino da bi se on pravdao za sve što je uradio ili što nije uradio, te tako zadržao sve svoje fotelje (čitaj novac), a te mudrolije ustvari dezorijentiraju, dijele i svađaju već ionako dezorijentirani, podijeljeni i posvađani hrvatski nacionalni korpus u Republici Srbiji!
Odluka Vijeća DSHV (čitaj Tomislava Žigmanova) da svi Hrvati u Republici Srbiji hrabro (kao da na biračkim mjestima sjede dželati) glasuju za neodređenog kandidata je „mudra, racionalna i odgovorna jer od građana hrvatske nacionalnosti ionako neće ovisiti ishod predstojećih izbora“, kaže prvi političar u Hrvata ovdje Tomislav Žigmanov! A to ne bi smio reći ni kao ravnatelj Zavoda za kulturu Vojvođanskih Hrvata!!
Tako zastupnik svih Hrvata u Skupštini Republike Srbije pjesnik Tomislav Žigmanov pretvara 60.000 Hrvata ovdje u amorfnu masu zombija! Tako nas i vidi i tako nas i tretira! Ali on je nezamjenjiv, jer kako sam kaže u intervjuu, „on većoj konfuziji u hrvatskoj zajednici ovdje ne može više doprinjeti“!?! A može, jer onfuzija je upravo za desetak godina njegove „politike“, dotjerana dovdje, pa ako je i dalje vodi ovaj Domanovićev lik, mogla bi se i sunovratiti u provaliju. Ali to što ne može „više doprineti većoj konfuziji“ za Tomislava Žigmanova, filozofa, logičan je razlog da nikako ne treba da dâ ostavku na bilo koju od svojih brojnih funkcija!
Ostavku na mjesto predsjednika Komisije za imenovanja u Opštini Subotica Tomislav Žigmanov, pjesnik, je najavio, ali, kaže u intervjuu, „u formalnom smislu“, pisanim putem to nije učinio, a samu ostavku smatra izlišnom, iako su se stekli uvijeti za to! Prepostavka je i da je kao predsjednik te Komisije čak potpisao akt zbog kojeg je najavio ostavku!!! To je moral Tomislava Žigmanova! Tako ovim tvrdoglavim, inatskim i autističnim stavom Tomislav Žigmanov ostaje sve usamljeniji, ali još ima moć, novac i svu infrastrukturu i „ne da se“! Tvrdi da je u političkom životu Hrvata ovdje on jedina relevantna osoba s kojom treba razgovarati, a upravo u ovom intervjuu govori kako s njim odavno više nitko ne razgovara na tom planu. Kako izgleda, napušta ga i posljednja suradnica Vesna Prčić, a treći čovjek u politici Hrvata ovdje jednostavno ne postoji. I to je rezultat vođenja politike Tomislava Žigmanova!
Na planu kulture Hrvata u Republici Srbiji Tomislav Žigmanov nije dozvolio da osim njega postoji niti druga osoba. Katarina Čeliković je samo pčelica koja ispunjava njegove želje i naređenja. Tako je Tomislav Žigmanov i tu nezamjenjiv! Zato u svojem „časopisu za književnost i umjetnost“ „Nova riječ“ nesmetano može objavljivati i veličati autore koji plagiraju nobelovce, tiskati neprimjerene vulgarije, vrijeđati autore (i njihove bližnje), koji javno iskazuju da ne misle kao što on misli i ne hvale one koji mu „ližu stopala“.
No, sve je manje takvih. U poltici, ako se to može zvati politikom, vidjeli smo, više to nije ni Vesna Prčić, a u kulturi, ako se to može zvati kulturom, vjerna mu je jedino Katarina Čeliković. No, zato je „Hrvatska riječ“ mala santa leda u oceanu bespuća, kojeg je stvorio Tomislav Žigmanov u političkom i društvenom životu Hrvata ovdje, na kojoj još plivaju, zgusnuto, jedan uz drugog, njegovi ljudi, sve sami Govornici, opet iz Domanovićeve priče, preokupirani Vođom i sobom (Sarić ima kolumnu u kojoj fašisoidno poziva na slijepu poslušnost Vođi!). A svi su oni Hrvati samo za novac.
Zato slučajeve kršenja ljudskih i manjinskih prava u Plavni i Sonti nad Hrvatima nitko nije prijavio nadležnim organima! Slučaj s rodnom kućom bana Jelačića, kaže Tomislav Žigmanov, je farsičan (zbog koga?), ali u DSHV-u su, čiji je Tomislav Žigmanov predsjednik, a izgleda i u ZKVH-u, gdje je Tomislav Žigmanov ravnatelj, zaokupljeni njegovim foteljama, raskolom u njegovoj stranci, koja inač nema članova i njegovom ostavkom na sve funkcije, „o čemu se u kuloarima govorilo, a neki su koraci i poduzimani, ali bez uspjeha“, kaže stameni književni kritičar Tomislav Žigmanov!
Zato niti NIU „Hrvatska riječ“ niti Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata nisu ove godine stigli na Salon knjiga u Novom Sadu, zato su u „Hrvatskoj riječi“ nebrojene stranice posvjećene Tomislavu Žigmanovu (šest nastavaka o njegovoj posjeti SAD-u – Hrvati ovdje, posebno mi u Srijemu, tih šest tjedana od zadovoljstva nismo morali ni jesti ni vršiti nuždu), a kultura stisnuta na nekoliko strana „Hrvatske riječi“. Zato umiru hrvatske kulturne udruge ovdje, prepuštene same sebi, bez novca, stručne pomoći i kontakta s Vođom, zato…, tisuću zato, a samo zato što su moć, novac i infrastruktura koncentrirani u rukama Tomislava Žigmanova.
Ali on je nezamjenjiv jer služi valjda za potkusurivanje nekih nama neznanih računa, a sve skupa služi tome da ovaj narod ovdje izgubi svoj identitet, volju za svako pregalaštvo i pošteni rad. Bizarna je, primjerice, i proslava Svetog Josipa na dan 16. ožujka, gdje su se u Subotici, a gdje drugdje, okupili svi oni koji nam to rade. Sveti Josip je zaštitnik svih Hrvata, veliki crkveni katolički praznik (odmah poslije Uskrsa i Božića), najveći praznik Hrvata u Republici Srbiji i pada 19. ožujka, ali za Hrvate za novac ništa nije sveto.
Moja mati je Josipa i nikada nam nije palo na pamet da joj predložimo da njen imendan slavimo dan ranije ili dan kasnije, kao što odvajkada našoj crkvi u Hrtkovcima nije palo na pamet da slavi taj praznik nekog drugog dana! Ali Hrvati za novac koji danas „čuvaju naše običaje, identitet, tradiciju“…, mogu i to, pa koristim priliku da ih pitam, i da nam na vrijeme jave, kada ćemo mi Hrvati u Republici Srbiji ove godine slaviti Uskrs?
Branimir Miroslav Cakić