ISELJENICI – Hrvatske ustanove (2)

Hrvatska matica iseljenika je najstarija državna ustanova koja skrbi za iseljene Hrvate

Za razliku od pragmatičnosti, skromnosti i štedljivosti državljana Švicarske, čije je stanovništvo u posljednjih četrdesetak godina naraslo za oko 2 milijuna, hrvatska država se skrbi za Hrvate izvan Republike Hrvatske umnažanjem zakona, uredaba, organizacija i odbora. Pored Hrvatske matice iseljenika (HMI) skrb za Hrvate izvan Republike Hrvatske povjerena je saborskom Odboru za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske uključujući njegov Savjet Vlade. Prema Glasu Koncila (10. VII. 2016.) u Zagrebu postoji i Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva. K tome valja dodati da postoje i državni instituti koji se djelomice bave Hrvatima izvan Republike Hrvatske poputInstituta društvenih znanosti Ivo Pilar, ili se sasvim posvećuju tom radu kao Institut za migracije i narodnosti. Katolička crkva se skrbi uglavnom predano i revno za svoj narod, ali ta je skrb i prisutnost motivirana duhovnim razlozima i višim ciljevima.

Najstarija državna ustanova koja se skrbi za Hrvate izvan Republike Hrvatske je HMI. Na njezinoj internetskoj stranici stoji da je utemeljena 1951. godine, „a danas djeluje u skladu sa Zakonom o Hrvatskoj matici iseljenika što ga je prvi saziv Sabora nakon demokratskih promjena prihvatio, na sjednici održanoj 28. prosinca 1990. godine. Unutarnja organizacija HMI uređena je Statutom, koji je Upravni odbor prihvatio 6. veljače 1992. godine, a tim dokumentima Hrvatska matica iseljenika (HMI) definirana je kao središnja nacionalna ustanova za obavljanje društvene i privredne djelatnosti od značenja za položaj hrvatskih iseljeničkih zajednica i za hrvatske etničke manjine u drugim državama, za iseljenike s teritorija Republike Hrvatske i Hrvate koji žive i rade u inozemstvu a potječu iz drugih država, kao i za članove njihovih obitelji koji borave u stranim zemljama. Zato HMI, ispunjavajući misiju susretišta hrvatskoga raseljenog bića, nastoji razvijati i poticati snažan, višeslojan i trajan dijalog s Hrvatima u iseljeništvu i njihovim potomcima kako bi posredovala činjenice koje govore o sastavnicama naše samobitnosti: povijesnim događajima i ličnostima, prirodnim ljepotama i spomeničkoj baštini, suvremenim zbivanjima i ljudima koji ih pokreću i ostvaruju… o svemu što čini hrvatsku domovinu i narod, kao središnje oslonce našeg identiteta. Istodobno, HMI djeluje i u svrhu očuvanja baštine i etničko-kulturnog lika pripadnika hrvatskih manjinskih zajednica u drugim zemljama, te nastoji na najbolji način odgovoriti posebnim zahtjevima hrvatskih udruga ili pojedinaca izvan Republike Hrvatske, kako bi se rad te ustanove što bolje uskladio s potrebama i željama naših ljudi u svijetu.“

Ako se HMI definira kao „središnja nacionalna ustanova“ nadležna za “obavljanje društvene i privredne djelatnosti od značenja za položaj hrvatskih iseljeničkih zajednica“, nejasno je zbog čega Vlada Republike Hrvatske 5. svibnja 2011. Donosi Strategiju o odnosima s Hrvatima i izvan RH s osnivanjem novog središnjeg tijela Središnjeg državnog ureda? Zar Strategiju nije mogla provesti s Hrvatskom maticom iseljenika, pogotovo kad je općepoznato da ta ustanova nije doživjela omiljenu tranziciju te ima problema s prilagodbom novonastalim okolnostima. Nikako da se oslobodi jugoslavenske sheme o „organizovanom domoljublju” niti načela selektivnosti o podobnim i nepodobnim Hrvatima. Za sve ove godine nije se uspjela osposobiti da promijeni odnose prema migrantima i da se prema nijima otvori kako bi se i oni na konstruktivan način uključili u njezino djelovanje.

Na temelju ove Strategije, koja obuhvaća i Hrvate iz Bosne i Hercegovine, donesen je Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 124/11 i 16/12). U čl. 7. tog zakona propisano je da „Republika Hrvatska poduzima mjere kojima potiče povratak hrvatskih iseljenika i useljavanje njihovih potomaka u Republiku Hrvatsku“. Člankom 12 se propisuje osnivanje „Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske koji je osnovan kao središnje tijelo državne uprave u čiji djelokrug prema odredbi čl. 13. spada: „u suradnji s drugim nadležnim ministarstvima, obavlja poslove koji se odnose na stvaranje uvjeta za povratak iseljenika/dijaspore u Republiku Hrvatsku i njihovo uključivanje u gospodarski i društveni život u Republici Hrvatskoj,– predlaže politiku poticanja i pomoći povratka i useljavanja,– provođenje mjera i programa za integraciju Hrvata povratnika i useljenika  pružanje pomoći u poduzetničkim ulaganjima…“ Nadalje prema čl. 16. Zakona, osniva se posebni Savjet Vlade sa šezdesetak članova iz Bosne i Hercegovine te pojedinih zemalja diljem svijeta.

Sam zakon po sebi ne čini svijet boljim niti gorim, a umnažanje zakona ne znači njihovu provedbu ili primjenu. Problem je kad loš zakon šalje krivu poruku. Hrvati iz BiH nisu isto što i Hrvati u inozemstvu, a gradišćanski, moliški, bački, bokokotorski Hrvati nisu opet isto ni s jednim ni s drugima. O tome valja i te kako povesti računa prilikom izradbe zakonskih propisa kad je riječ o Hrvatima iz BiH. Hrvati iz BiH imaju i svoju drugu domovinu te na načelnoj razini sva prava u BiH, jer su tamo autohtono stanovništvo kao i Hrvati u Hrvatskoj. Samo se za ostvarenje tih načelno priznatih prava još valja, na žalost, izboriti, i to i uz pomoć vlasti Republike Hrvatske, a ne uz pomoć nekih drugorazrednih ureda. Hrvate iz BiH treba poticati da srede svoje zemljišne knjige, da popravljaju svoje porušene domove i da se u njih vraćaju. Barem povremeno i privremeno! Odustanak je poraz. Miješanje Hrvata iz BiH s migracijom djeluje negativno na preostale Hrvate u BiH i psihološki im slabi volju za ostankom u njihovoj matičnoj domovini.

(Nastavak slijedi)

Tihomir Nuić, (preuzeto iz lista "Politički zatvorenik" br. 270., https://www.hrvati.ch/index.php/kolumne/razmisljanja/1965-tihomir-nuic-majka-hrvatska-i-njezina-djeca)