Traži se intelektualna i moralna ozbiljnost

Od 2011. do 2015. potomci komunista i titoista Hrvatsku su vodili prema novoj Jugoslaviji

Što drugo reći nego da je to stanje u Hrvatskoj najveći izazov za humani, znanstveni, politički i katolički duh hrvatskoga čovjeka zadnjih stoljeća. Taj izazov preklinje sve poštene, istinoljubive i mirotvorne ljude u Hrvatskoj: sada je čas, kairos, da konačno stvorite potpunu istinu o sebi kao hrvatskom narodu, o sebi kao katoličkom narodu, o sebi kao miroljubivom, u slobodu i pravdu zaljubljenom narodu, jer vi to jeste. Sada je čas da pred Europom posvjedočite snažnim političkim potezima da hrvatski narod kao narod nije nikada slobodno prihvatio nijedan totalitarni režim, pa tako niti komunistički režim niti komunističko-ateistički svjetonazor. Radi toga je podnio strahovite žrtve.

I konačno sada je čas da se razradi i znanstveno oblikuje potpuna istina o zločinima Titovih partizana i komunista nad hrvatskim narodom nakon rata i za vrijeme komunističkog režima do 1990. godine. Sada je čas da se argumentirano zapiše i objavi tko su te političke snage – partije ili stranke, pojedinci ili udruge – u današnjoj Hrvatskoj koje su sudjelovale u komunističkim zločinima, koje su bile nositelji komunističkog režima kroz pedeset godina, koje i danas veličaju vođu – diktatora nazivima ulica i najljepših trgova gradova po Hrvatskoj i konačno koje se u svojem političkom djelovanju služe komunističko-marksističko-ateističkim svjetonazorom usprkos deklaracija osude tog svjetonazora kao uzroka najvećih zločina protiv čovječnosti u povijesti svijeta. 

Zar nije ponižavajuće za hrvatsku naciju da je morala nemoćna i u strahu do naših dana promatrati kako te političke snage zle prošlosti do danas uspijevaju držati zaključane arhive i tako se bez posljedica predstavljati pred licem Europe kao demokrati,kao oduvijek uvjereni borci za ljudska prava? Zar nije zastrašujuće konstatirati da se u Hrvatskoj naših dana, da, baš u katoličkoj Hrvatskoj (87 posto pučanstva katolika) s državnog vrha radilo na restauraciji komunističkog političkog i svjetonazorskog sustava? S dolaskom na vlast ljevičarsko-liberalnih partija (2011.-2015.) postalo je službeno da se Hrvatsku mora vratiti u vode komunizma i titoizma, konkretno rečeno započelo se stvarati „novu regiju“, zapravo staru titoističku Jugoslaviju. Kakvo zajedništvo je moguće s tim ljudima? Oni sami ga ne će jer zagovaraju nedemokratsku politiku po principu „Mi ili Oni“. „MI“, to će reći partija, štovatelji vođe, antifašisti, graditelji socijalističke SFRJ, stvaratelji socijalističkog čovjeka, stvaratelji raja na zemlji i društva bez Boga, mrzitelji katoličkog morala i „ONI“, to će reći hrvatski narod, Katolička Crkva, katolički vjernici, hrvatska kulturna baština, hrvatski domoljubi, hrvatski branitelji Domovinskog rata, neovisna država Hrvatska. Koliko je iz reda „MI“ u politici, u kulturi, u znanosti koji još danas intelektualno i emocionalno pripadaju tom „MI“ i koji taj  „ONI“ ne prihvaćaju intelektualno-humanom iskrenošću i poštenjem nego možda samo tolerancijom punom prijezira, nego samo skrivenom čežnjom da će mnogo toga iz reda „ONI“ skoro nestati iz društvene svijesti? Na tome oni iz reda „MI“ marljivo rade po svim institucijama gdje su još prisutni, i naravno u najvišoj instituciji državi Hrvatskoj ako dođu na vlast.

Kada to spominjemo, onda to nije suočavanje s hrvatskom prošlošću nego s hrvatskom aktualnom sadašnjošću. Tu je izvor i korijen uzaludnog vapaja za zajedništvo Hrvatskog naroda kojega za sada nema i, bojim se, da ga tako brzo ne će niti biti. Recimo odmah razlog zašto tako mislimo: zato jer nismo raščistili pitanje istine o komunističkoj vladavini, totalitarnoj komunističkoj vladavini nad hrvatskim narodom. I zato jer ljudi komunističkog svjetonazora i nakon pada komunizma u Europi i nakon stvaranja neovisne države Hrvatske drže pod kontrolom sve centre političke, kulturne, znanstvene i gospodarske moći u Hrvatskoj. Kratko i jezgrovito: ovo je danas još stvarnost zato jer se nije dogodila lustracija u Hrvatskoj! Nije se niti mogla provesti jer nije bilo ljudi niti institucija za to. Ljudi iz komunističkog režima su opet preuzeli sve institucije u novostvorenoj neovisnoj državi. Pa zar će oni sami sebe lustrirati? Oni su inače provodili specijalnu lustraciju dolazeći na vlast i održavajući se na vlasti.

One najopasnije osobe za preuzimanje komunističke vladavine su jednostavno likvidirali, bez grižnje savjesti jer njihova savjest im je tobože potvrđivala da se smije činiti zlo – pa i ubiti – za novu slobodu i socijalizam. One samo opasne osobe,koje nisu pobjegle preko granice, stavili su pod rigoroznu kontrolu jednoumlja i totalitarnog režima. Od vremena do vremena su one neposlušne izvlačili iz javnog suobraćanja omogućujući im besplatni stan i hranu u Lepoglavi, Staroj Gradiški. A one jako tvrdoglave i čak bivše drugove u antifašističkoj borbi rame uz rame s drugom Titom poslali bi na more, ne na odmor jer Goli otok samim svojim imenom nije pružao mogućnost za odmor nego je tražio neljudski mučenički napor da bi se preživjelo, naravno barem to malo vrijeme do smrti. I smrt je tu rješavala sve ostalo.

Lustracija komunističkog tipa se usudila dignuti osvetničku ruku na najviši autoritet, na Božji autoritet u osobi zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. On im je prorekao brzu propast, njima i cjelokupnom svjetskom komunističkom pokretu. Tako se i dogodilo. Ako smijemo teološki reći: zločinačka komunistička lustracija darovala je hrvatskoj naciji sveca i njegovom žrtvom i svetošću očuvala se Katolička Crkva i s njome hrvatska nacija od planiranog uništenja od strane komunista. To su putovi Božji. U to je Stepinac vjerovao. I zato se ispunilo njegovo geslo: U Te se ufam, Gospodine, i ne ću se postidjeti do vijeka. Bog je postidio za svu povijest čovječanstva njegove progonitelje, komuniste.

Dr. Josip Sabol