Bošnjaci ne žele s kršćanima

Neodrživa je zemlja kao zajednica Bošnjaka-balija, Hrvata-ustaša i Srba-četnika

Kao i svugdje u svijetu  među zaraćenim stranama tako i u Bosni i Hercegovini prisustvo međunarodne zajednice je problem još više zamrsilo, čvor još čvršće steglo, mržnju među sukobljenim narodima povećalo i mir još više udaljilo. Gotovo da nema povijesnog primjera da je ulazak svjetske zajednice među zaraćene narode unio pravedan mir, i da se rat, nakon njihova umarširanja, nije nastavio i dalje voditi, ne samo mirnodopskim i političkim sredstvima, već nerijetko i oružanim sukobima, kao što je u Bosni i Hercegovini što ga vodi bošnjačka strana protiv hrvatskih povratnika.

Iako je to dokazano pravilo svjetska zajednica ga nikako ne će da prizna. Priznanjem priznala bi i svoj poraz, ali dovela bi i do pitanja svrhe svoga postojanja. Stoga se to u kontinuitetu postojanja svjetske zajednice kroz organizaciju UN-a stalno ponavlja, što dovodi do opravdane sumnje u namjere njihovog miješanja u ratne probleme i sukobe koji se vode diljem svijeta. I ako se to pitanje, s pravom, postavlja u svijetu svugdje tamo gdje su umarširale političke ili vojne snage svjetske zajednice, a postavlja se, ono je prisutno i u Bosni i Hercegovini.

Četvrt stoljeća nazočnosti političkih i vojnih svjetskih čimbenika u Bosni i Hercegovini rezultiralo je rastom još veće međunacionalne i vjerske diobe beha naroda i enormnim porastom mržnje među sukobljenim stranama. Ništa ili gotovo ništa ta "svemoćna" i puno obećavajuća svjetska zajednica nije učinila na uspostavljanju trajnog i pravednog mira, koji je jedino moguć kroz jednakost i ravnopravnost beha nacionalni i vjerski razlika. Nažalost, po načinima kako se ponašala i ponaša na terenu može se ustvrditi da je činila i čini sve da pravda ne zavlada, da jednakost i ravnopravnost naroda se ne poštuje, da su jedni, brojniji narodi, jednakiji, pravedniji i slobodniji naspram malobrojnijeg, hrvatskog, naroda. U takvoj političko vojnoj prisutnosti svjetske zajednice u „krčmi pogašenih svjetla“, na  periferiji Europe, i danas u bespučima zemlje odjekuju prijeratni i ratni načini komunikacije među narodima.

I danas  Srbi nazivaju Hrvate ustašama, Bošnjake balijama, za Bošnjake Srbi su  četnici, Hrvati ustaše, Hrvati zovu Srbe  četnicima, Bošnjake balijama. Gotovo to su postali nazivi naroda. No u takvom ocrnjivanju drugih i drugačijih, što se vodi pred ušima nazočnih Visokih predstavnika međunarodne zajednice, prednjače Bošnjaci, za koje više i nema ni Srba ni Hrvata u Bosni i Hercegovini već samo četnici i ustaše. Da apsurd bude još veći, upravo ti isti Bošnjaci silom guraju i četnike i ustaše da zajedno žive s njima. Dovoljno je prosurfati neke bošnjačke portale i vidjeti naslove "četničko-ustaški zvjerinjak u Predsjedništvu BiH". A takvih naziva Srba i Hrvata ne samo da su puni bošnjački portali, već se glasno čuju po svim ulicama i trgovima gradova u kojima su Bošnjaci na vlasti. Je li ta politička beha svakodnevnica razlog neuspjeha svjetske zajednice da uvede mir u zemlji? Ako jest, a izgleda da jest, zašto to ne prizna i ne kaže, mi ne možemo spojiti nespojivo, mi ne mozemo ni  približiti  a kamoli spojiti  da zajedno žive  četnici, balije i ustaše.

Za bošnjačko imenovanje Predsjedništva "četničko-ustaškim zvjerinjakom“, Srbi će reći da je "balijsko-ustaško", Hrvati pak da je "balijsko-četničko". S razlogom, i stoga i nema nikakva beha pozitivnog napretka, glede stvaranja uvjeta suživota balija-ustaša i četnika. Tri nespojive vjersko nacionalne ideologije, kojima je tijesna i Europa a kamoli nije Bosna i Hercegovina.

Prošlost balija kao otomanskih i danas turskih sluga i suradnika ostavila je najkrvaviji trag u Bosni i Hercegovini, daleko veće i strašnije i od ustaša i od četnika, jer su te posljedice i danas vidljive. Ostavili su trag genocida kroz prisilnu islamizaciju i janjičarenje muške kršćanske djece, što ljudska povijest dotad nije zabilježila. Tim genocidom nadmašili su i Hitlerov nacizam i Mussolinijev fašizam. Ostavili su trag u tada okupiranoj Bosni i Hercegovini konfesiocida rušenjem crkava i gradnjom džamija na njihovim temeljima. Gotovo se to i danas ponavlja gradnjom džamija u hrvatskim selima, okolina Jajca, i na otetoj hrvatskoj zemlji, Travnik. Genocidni tragovi balija počinjeni s Turcima u porobljenoj zemlji vidljivi su i danas u  silom preinačenim nazivima gradova, što se i danas ponavlja kroz silom nametane nazive gradskih ulica i trgova, zbog čega je zemlja pozelenila da oči bole gledajući jednu te istu boju.

To je ta tragično bolna beha zelena sadašnjost koju bošnjačka piskarala, po zapovijedi političkog i vjerskog vodstva, nastoji sakriti gotovo ratnom retorikom nazivajući svaki hrvatski legitimni i legalni, demokratski potez zaštite vitalnih nacionalnih i vjerskih prava Hrvata, ustaškim, nacističkim, fašističkim.

Mnogim muslimanskim novinarima i novinarkama to je postalo dobro plaćeno zanimanje pljuvanja po hrvatskom narodu u cjelini. Novinarka jednog radikalnog islamskog portala, kojeg kako se doznaje financira Saudijska Arabija preko bivšeg poglavara IZ BiH, ispod rupca u koji se umotala, gotovo isilovski udara po Hrvatima i Hrvatskoj. Svako njeno piskaranje počima lažima, izmišljotinama i doslovno pljuvanjem po hrvatskom narodu, Hrvatskoj i hrvatskoj predsjednici. Svojim pisanjem izgradila je zid trajne podjele između hrvatskih ustaša i muslimanskih balija, između Europe i Orijenta, između kršćanstva i islama. Poput svih drugih islamskih zemalja i beha dio pod bošnjačkom kontrolom etnički i vjerski je čisti muslimanski entitet, u kojem nema i ne smije biti mjesta za kršćane i kršćanstvo.

Dvadeset i pet godina Muslimani Bošnjaci-balije pišu i svijetu šalju poruku da ne žele, ne će i ne mogu s Hrvatima ustašama i Srbima četnicima, s kršćanima. A to je dovoljno da svjetska zajednica razdijeli Bosnu i Hercegovinu i dadne Bošnjacima balijama entitet i da ga urede onako kako im se naredi iz Saudijske Arabije, Irana i Turske. Jer u Europi, za koju bošnjački portalovci govore i pišu da je nacifašistička, ima i manje brojnijeg naroda od broja današnjih Bošnjaka koji imaju svoj entitet, svoju republiku. Diobom Bosne i Hercegovine po Daytonu kako je podijeljena, Srbi-četnici su dobili 49 % Bosne i Hercegovine, što je oko 25 tisuća četvornih kilometara, Bošnjaci-balije bi dobili zirka 31 posto što je daleko više negoli su u ratu kontrolirali, a to je oko 16 tisuća četvornih kilometara, i Hrvati-ustaše bi dobili oko 20 %  što je daleko manje negoli su unijeli u daytonske pregovore, zbog čega bi dobili oko 11 tisuća četvornih kilometara Bosne i Hercegovine.

U „nacističko-fašističkoj“ Europi kako je nazivaju Bošnjaci i njihov otac Erdoğan, ima država-entiteta manje površine i čak sa više stanovnika negoli bi bilo Bošnjaka u svom beha entitetu od 16 tisuća četvornih kilometara. Kosovo zauzima oko 11 tisuća četvornih kilometara na kojima živi oko 1,8 milijun stanovnika. Slovenija se prostire na 20 tisuća četvornih kilometara s nepuna dva milijuna stanovnika. No, Bošnjaci-balije se ne zadovoljavaju takvom diobom, oni bi cijelu Bosnu i Hercegovinu bez Hrvata-ustaša, Srba-četnika, Europljana-nacifašista, s Osmanlijama genocidistima i konfesiocidistima, sa Saudijo-Arabijcima fundamentalistima, s Irancima islamistima, s Arapima radikalistima. I zato im je potrebna cijela Bosna i Hercegovina, i nikako jer je neodrživa Bosna i Hercegovina zajednica Bošnjaka-balija, Hrvata-ustaša i Srba-četnika. Vidi to, ali ne priznaje i svjetska zajednica.

Vinko Đotlo