Opet sam sanjao tvoj osmijeh
Možda on i ne postoji
Tek između jučer i sutra
Stoji listopad razliven bajkom stihova
I šapatom: Opet sam
Sanjao tvoj osmijeh i dane
Kad bila si puna radosti
Neke su oči nezacijeljene travanjske ceste
Što na čas bi htjele zaboraviti Rilkea
Betaniju, sok od jabuke u Kristalu
Kralja Tomislava deset, zelene autobuse
Plave tramvaje što plovili su žuborom
Gradskih poglavlja
Neke su oči boje fontanā
I ne mogû nanovo (kad dođu subote)
Kristalnim kapljicama poprskati
Mladu profesoricu biologije
Ili književnosti, što li je bila
Dok sanjala je
Kako u nekim mladim očima
Rastu jablanovi i gore male žeravice
One vatre koje nikada nisu ugasili
Ljetni pljuskovi
Ali ni prolazak ispod duge
Nisu dosanjale
Možda on i ne postoji
Samo razliveno platno na kojem rastu
Trave, zvijezde i zore pune godina
Što u subotnje sate zapljuskuju
Pragove bezimenih proljeća koja su se
Sudbinski mimoišla u jednom predgrađu
U kojem još mirno plove
Plavi tramvaji i onda kad
Začuđeni pločnici sviću