Hrvatski Fokus
Kultura

Kolektivna utopija “zajedničkoga jezika”

Hrvati imaju jedan jezik i to hrvatski sviđalo se to nekomu ili ne sviđalo

 
 
U Sarajevu je 30. ožujka ove godine objavljena tzv. deklaracija o zajedničkom jeziku. Deklaraciju je sročio i potpisao mali broj umnih ljudi iz Bosne i Hrcegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, umišljajući da predstavljaju sve stanovnike tih četiriju postjugoslavenskih država. Tekst deklaracije stavljen je na uvid javnosti na mrežnoj stranici na kojoj ju svaka osoba može potpisati, ako je suglasna s tekstom. Ali, na istoj mrežnoj stranici nije predviđeno skupljanje potpisa osoba koje se ne slažu s tekstom tzv. deklaracije. To znači da je riječ o nedemokratskom i angažiranom pristupu, jer sakupljaju se potpisi samo pristaša, dok mogućnost izražavanja drugoga mišljenja ne postoji.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/04/www.koreni.rs_wp-content_uploads_2015_08_Hrvati_i_Srbi_-_Povijest_jedne_averzije-3243.jpg
Uz ostalo autori deklaracije poručuju: "Mi, potpisnici ove deklaracije, smatramo da činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama. Svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati varijantu zajedničkog jezika. Sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika. Stoga, mi potpisnici Deklaracije pozivamo na ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama”. U deklaraciji se jezik ne imenuje, već se samo tvrdi da je zajednički. Ima li još gdje u svijetu da neki jezik nema svoje ime? Svatko ima svoje ime, ima ime i svaki narod pa i dakako svaki jezik, a tu lingvonim (naziv jezika) četiriju naroda naširoko i namjerno zaobilaze. Taj bezimeni "zajednički jezik" žele nametnuti četirima "štokavskim" državama, odnosno baciti nekoliko etnojezika u jednu zajedničku "talionicu" jednojezičja. Pokušaj pritiska, sada iz Sarajeva, da se napusti naziv hrvatski jezik i prihvati apstraktan i utopijski naziv "zajednički jezik" neprihvatljiv je, makar za Hrvatsku. Prema toj logici imamo tada npr. prijevode knjigâ ne s engleskoga na hrvatski jezik, nego sa "zajedničkoga jezika" na "zajednički jezik". Ako postoji "zajednički jezik", tada postoji i "zajednička književnost" na tom jeziku… Autori deklaracije traže "jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima." Zar tim glumcima, redateljima, umjetnicima, novinarima, profesorima i jezikoslovcima netko zabranjuje glumiti, pisati ili govoriti na svojem "zajedničkom jeziku"? Ispada da sve što stvaraju ili su već stvorili, stvaraju ili su stvorili u "tamnici" neslobode javnoga izražavanja i cenzuriranja. Osim toga, bilo bi lijepo pitati, imaju li uopće pravo pripadnici manjinskih naroda u višenacionalnim državama na stjecanje znanja u školskim ustanovama na vlastitom jeziku? Ako pak postoji bilo kakva jezična segregacija ili diskriminacija u obrazovnim i javnim ustanovama, tada treba što prije i što brže ići na sud, a ne u javnost.
 
Jugonostalgija za izgubljenim "zajedničkim jezikom"
 
S jedne pak strane autori deklaracije naglašavaju potrebu da se zaustavi "nasilno razdvajanje četiri standardne varijante zajedničkoga jezika, nepotrebno prevođenje u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanje razlika gdje one ne postoje …", a s druge strane "svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika." Ponajprije valja zahvaliti skupini autora deklaracije za njihovu nesebičnost i velikodušnost prema državama jer manjina većini naroda dopušta "slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika." Kodifikacija podrazumijeva izričito (eksplicitno) (pričvršćeno je u normativnim priručnicima) priznavanje normativnosti jezične pojave ili činjenice, usmjerenu razradbu pravila i propisa … Što ćemo tada s kodifikacijom različitih norma u tim jezicima, treba li zaustaviti taj proces i vratiti ga u vrijeme tzv. Novosadskoga 1954. ili Bečkoga 1850. dogovora? Uzgred budi rečeno da prema tzv. Novosadskomu dogovoru "zajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis." Moramo li tada poništiti sve sadanje normativne priručnike i stvoriti nove ako oni razdvajaju "zajednički jezik u njihovim varijantama"?
 
Upravo kodificirana norma zahtijeva prevođenje jer njegovo nepoštivanje u književnim (standardnim) jezicima pa i u inačicama drugih jezika smatra se znakom nedovoljne pismenosti. Deklaracija sliči jugonostalgiji za izgubljenim "zajedničkim jezikom" bratstva i jedinstva. Jezikom se bave u državama ministarstva kulture i obrazovanja, strukovne, prosvjetne, odgojne ustanove i društvene organizacije. Treba li im svima uputiti okružnicu sa zahtjevom da počnu raditi prema vlastitim jezicima suglasno tekstu deklaracije? Budući da je hrvatski jezik jedan od službenih jezika EU-a i pripada, prema autorima deklaracije, zajedničkomu jeziku Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije i svima je razumljiv te ne zahtijeva nepotrebnih "prevođenja", tada "zajednički jezik" treba preimenovati u hrvatski i uzeti ga kao savršen i uzoran obrazac za sve druge tko ima želju ili namjeru stupiti u EU. Ne treba tada imati u EU-u prevoditeljskih služba za ostale "inačice" i bilo koji njihov europski dokument prevoditi na hrvatski jer je svima zajednički, razumljiv i ne zahtijeva prevođenje.
 
Hrvatski jezik, drugoga nema
 
Doista jezik u suvremenom svijetu nije uvijek obvezatno obilježje etnosa, ali u samosvijesti mnogih ljudi: jedan narod je taj koji govori na jednom jeziku, a jezik sustav na kojem se narod sporazumijeva. Jezik, prema etnosvijesti mnogih, ujedinjuje narod i razlikuje ga od drugih naroda. Etnojezična načela razvrstavanja stanovništva u mnogom se podudaraju i uzajamno su povezana. Osim toga, svaki narod ima neotuđivo pravo nazivati svoj jezik prema vlastitomu nahođenju, a ne prema skupini jugoaktivista iz različitih zemalja. Otkrivati Ameriku stalnim tvrdnjom da se Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi međusobno dobro razumiju neosnovano je i neodgovorno jer primjerice Slovaci dobro razumiju Čehe, a Norvežani – Dance… Ozbiljna se i škakljiva pitanja (socio)lingvistike javnim apelom ne rješavaju.
 
Hrvati imaju hrvatski jezik od pamtivijeka i u mnogim pisanim baštinama pa i u većini suvremenih tekstova ne možemo "hrvatski" zamijeniti postupno "srpskim", "srpskohrvatskim", "bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpskim" ili "štokavskim". Ne možemo sve svesti pod jedno i tvrditi jednu te istu tezu o zajedničkom policentričnom jeziku jer npr. mnogi slični jezici iz jedne podskupine jezikâ također su bili nekoć policentrični. Hrvatski je jezik jedna od bitnih sastavnica hrvatskoga istobita (identiteta) i ustavom zaštićena vrijednost. U svjetskom jezikoslovlju, uzgred budi rečeno, nema još jedinstvenoga i općeprihvaćenoga stava o tom što znači jedan, a što dva ili tri jezika. Jezičnopolitička dogovorna lingvistika iz razdoblja tzv. Novosadskoga sporazuma 1954. god. poništena je Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika iz 1967. god. Hrvati imaju jedan jezik i to hrvatski, drugoga ili drukčijega nemaju – sviđalo se to nekomu ili ne sviđalo.
 
Umjesto razvijanja dobrih susjedskih odnosa koji se osnivaju ili moraju se osnivati na poštivanju samostalnosti, suverenosti i raznolikosti etnolingvokultura nastalih samostalnih država na postjugoslavenskom prostoru “bchs“ skupina umnih radnika unose pomutnju i nestabilnost u jezične zajednice koje već povijesno odavno idu samostojnim putem razvitka svojih jezika. Hrvatska službeno poznaje i priznaje samo Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika iz 1967. god., druge deklaracije nema. Ovo je vrijeme za obilježavanje danâ za šalu i smijeh. Poznato je da je smijeh najbolji lijek protiv mnogih bolesti. Uz smijeh osjećat ćemo se bolje, smanjit ćemo naše osobne i opće brige, pojačat ćemo hrvatsku otpornost (imunost) i ubrzat ćemo hitnu potrebu za formiranje ili obnovu državnoga vijeća za hrvatski jezik i usvajanje jezičnoga zakona o javnoj i službenoj porabi hrvatskoga jezika.
 

Artur Bagdasarov, HKV

Povezani članci

Klupa ispod lipe

HF

Kameni koncert

HF

Arkadijski krajobrazi Denisa Kujundžića

HF

Ogrlica od sjećanja

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...