Hrvatski Fokus
Feljtoni

USTAV – Ustavnost Europske unije (16)

Europska unija: novi oblik državne zajednice

 
 
Europska Unija je u svjetskim razmjerima nov oblik udruživanja država, koji stabilno jača svoju unutarnju integraciju, i širi se uključivanjem novih država, počevši od osnutka Europske zajednice za ugljen i čelik Pariškim ugovorom iz 1951. godine, pa sve do danas, kada na dnevni red dolaze pitanja daljnjeg političkog i vojnog udruživanja, koja su najnaglašenija u pokušaju uspostavljanja europskog ustava 2005. godine. Ugovorom iz Maastrichta koji je stupio na snagu 1994. godine, države članice su osnovale Europsku uniju. Nakon velikog proširenja 2004. godine Europska Unija broji 25 država članica.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/04/www.touteleurope.eu_fileadmin__TLEv3_traite_de_Rome_Histoire_113.spaak_monnet_2.jpg
Jean Monnet i Paul Henry Spaak
 
Zgroženi rezultatima dva velika rata u Europi, vodeći političari europskih država nastojali su pronaći model međudržavne suradnje koji bi spriječio da se takva katastrofa ponovi na europskom kontinentu. Neki su zahtijevali uspostavljanje europske federacije, pa i silom oružja. Nasuprot idejama radikalnih europskih federalista koji su zahtijevali ubrzano stvaranje ujedinjenih europskih država, teoretičari europske integracije (Jean Monnet, Robert Schuman, Paul Henry Spaak i drugi) razvili su tzv. teoriju funkcionalizma, postupnog i strpljivog građenja jedinstva u pojedinim funkcijama za koje postoji jasan politički i gospodarski interes.
 
S obzirom na tradicionalnu osjetljivost europskih država vezanu uz pitanje suvereniteta, zajednički interes zemalja Zapadne Europe na obnovi i osiguranju sustava koji može jamčiti „mir i sigurnost“ bio je najočitiji i najlakše ga je bilo definirati u pojedinim gospodarskim funkcijama. Tako je 1957. godine u Rimu nastavljen proces integracije sklapanjem daljnja dva ugovora, o Europskoj ekonomskoj zajednici i Organizaciji za suradnju na području korištenja nuklearnih izvora energije (EUROATOM).
 
Zajedničke institucije koordinacije i aktivnosti stvarane su postupno, kako je u državama članicama rasla svijest o djelotvornosti i korisnosti integracije. Godine 1967. sklopljen je ugovor o spajanju triju zajednica, kojim je osnovano Jedinstveno vijeće i Komisija europskih zajednica. Godine 1976. osnovan je Europski parlament u koji zastupnike biraju neposredno građani država članica, prema izbornim propisima tih država, a 1986. godine, usvojen je Single European Act, u cilju proširenja djelovanja Zajednice na nova područja, jačanja položaja Parlamenta i izvršnih tijela Zajednice. Uz posrtanja i probleme, koji se čine sve složenijim, što se više dovodi u pitanje suverenitet država članica, Europska unija nastavlja izgradnju svojeg zajedničkog insti­tucionalnog ustrojstva.
 
Predsjednik Europske Konvencije Valery Giscard D’Estaing (ranije predsjednik Republike Francuske 1974. do 1981.) je, uspoređujući proces europske integracije s onim u Sjedinjenim  Američkim Državama, konstatirao:”Razvitak Europske Unije slijedio je upravo obratan pristup. Europske države članice nastavile su obavljati klasične suverene ovlasti na području vanjske politike i obrane, dok je Unija bila ovlaštena djelovati na gospodarskoj integraciji, najprije sa zajedničkim tržištem, a sad s uvođenjem zajedničke valute, ali još uvijek bez naznaka zajedničkog fiskalnog sustava”. Kako lijepo kaže Renaud Dehousse: “Europu je pogrešno opisivati kao renesansnu katedralu, koju je u cijelosti kreirao nadaren arhitekt … ona više sliči srednjevjekovnoj katedrali, koju su strpljivo gradili naraštaji zanatlija s materijalima kakvim su raspolagali, sukladno onome što se smatralo potrebama njihova vremena – od tuda vjerojatno dolaze nedostaci sklada u cjelini građevine.”
 
Ipak, tijekom tog procesa javljala su se pitanja koja su zahtijevala odgovore na razini operativnog ustavnog izbora, koji su unijeli elemente novog ustavnog poretka. To je rezultat dva pravca djelovanja: nekim ključnim odlukama Europskog suda pravde, te postupnom revizijom temeljnih Ugovora. U uvodu svojoj knjizi “Ustav Europe” J.H.H. Weiler ovako sažima osnovne značajke tog razvitka: “Koji su, dakle, veliki ustavni trenuci u povijesti Europske Unije? Postoje neki očiti kandidati. Schumanova Deklaracija iz svibnja 1950.? Stupanje na snagu Rimskog Ugovora u siječnju 1958.? Izuzetno važna odluka Europskog suda iz srpnja 1964., koja je deklarirala supremaciju prava zajednice? Možda kriza “prazne stolice” i Luksemburški sporazum koji je uslijedio, s izuzetnom važnosti za način donošenja odluka u Zajednici? Možda, u novije vrijeme, Bijela knjiga Komisije iz 1958. godine, koja je utvrdila ciljeve kompletiranja jedinstvenog tržišta za 1992. ili, zaista, Jedinstveni Europski Akt iz 1986., koji je podržao taj plan, uveo većinsko odlučivanje u Vijeću ministara, te izazvao istinsku europsihozu širom Kontinenta?” Weiler zaključuje kako je preokret donio Ugovor iz Mastrichta, kada su u središte pozornosti europske javnosti došla pitanja ciljeva i budućnosti Unije.
 
Taj je proces integracije dosegnuo vrhunac usvajanjem Ugovora o uspostavljanju Ustava za Europu, usvojenog konsenzusom na Europskoj konvenciji 10. srpnja 2003. godine, prihvaćenog od Europskog vijeća 18. lipnja 2004. godine. No nakon toga je uslijedio neuspjeh, jer je Ustav odbijen na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj, nakon čega je proces ratifikacije zaustavljen, a sudbina ustavnog dokumenta je neizvjesna.
 
(Nastavak slijedi)
 

https://www.google.hr/?gws_rd=ssl#q=Funkcije+ustava+u+demokratskom+dru%C5%A1tvu

Povezani članci

PRIJE 23 GODINE – Protuhrvatski govor u izraelskom Knessetu (7)

HF

Nepostojeća konstitutivnost Srba u Hrvatskoj (4)

hrvatski-fokus

Razvitak ustavnosti u Francuskoj (13)

HF

SINARKIZAM – Neprijatelj je oligarhizam (10)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...