Ni “alternativni” Srbi ne vide Hrvate

Ako u ničemu, Srbi su jedinstveni u negiranju Hrvata

Krenuh na put kako bih uvidio što o meni (Hrvat!) misli alternativna Srbija. Neslužbena bi me pokopala duboko pod zemlju, službena je već pokušala i zapravo ne odustaje. Aktualna i neaktualna srbijanska oporba, „žuta“, „drugosrbijanci“ od toga se ne dijele, razlike su male i u nano veličinama, jedino gdje bi se, ili se, moglo naći neko uvažavanje je gospodarstvo. Al' to je onako, tipa – i dok rat traje trgovina ne prestaje, da se sad ne pačam s praiskonskom filozofijom koja to odavno zna. I prije nego je nastala. Sad je i to vrlo upitno – vidi pod natuknicom „Agrokor“. Pa sam bidan i jadan otišao tražiti utjehu u nekoj bilo kakvoj, pa eto kak' ti i alternativnoj Srbiji, među njenim alternativnim analitičarima i teoretičarima, pa teoretičarima urote… Nadao sam se: ako nigdje ti navodno „alternativni“ Srbi naći će neku lijepu riječ, neku istinitu riječcu za te ološe i „pa(r)cove“ – Hrvate. Barem za budućnost, ubuduće, nekad u budućnosti – ta proroci su, prije svega.

Ne postoji mogućnost. Srbijanski „alternativci“ i „proroci“ i „analitičari“ i „pacovi“, bitange, ološ i šljam i luđaci… razlikuju se po svemu: samo prema i o njima, tim „Hrvatima“ – ne. To im je konstanta – svima – bez izuzetka, „svilen su konac“ za kojega se čvrsto drže, čineći tako neki grozd. A sve doktor do doktora, jedan čak doktorir'o u Rumunjskoj, ne znam doduše koliko blizu Drakulinih dvora, drugi sve posvuda, profesora koliko ti volja, akademici su tu… Njihov zajednički zaključak: Hrvata nema, ili su Srbi: 'vaki, 'naki, pokatoličeni, bilo kakvi samo su Srbi. Prastari Srbi, ti navodni „Hrvati“, pojavili su se kad i Srbi, još prije pojave kulture Lepenskog vira. Sve ostale priče o iluminatima, koji su nadigli Francusku  revoluciju, pa do nastanka i propasti obje Jugoslavije, kako su srpski kraljevi, ne znam sve koji bili masoni; Vrag Tito, kako je Vatikan za sve kriv, to sjedište Sotone, kako Đula Šoroš harači i po Srbiji i sva moguća i nemoguća proročanstva te proročanske, alternativne, Srbije – sve je ništa u odnosu na njeno jedinstvo u negiranju Hrvata.  

Bilo kao uopće nepostojećih, nisu se ni pojavili u „istoriji“, a ako su se i pojavili to je „vatikanska zavjera“ – pa je isto. Srbe, o čemu sam odavno pisao, šaleći i blago se rugajući, kako su oni ovdje (Balkan i okolica) dojahali na dinosaurima, pa se ustvari radi o srbosaurusima (jahačima dinosaurusa), sada njihovi alternativci uvjeravaju Srbe kako je šala ustvari istina. Ima i ona inačica za krajnju nuždu: pa dobro, eto „Hrvati“ su se kao narod i pojavili – al' oni su ustvari dio svjetske i antisrpske urote. Kad su se već pojavili, to ni nisu nikakvi „Hrvati“  već se pojavio njihov otpad – ustaše. I onda kreće priča o Jasenovcu, milijun i sedamsto do dva, tri, četiri, pet šest milijuna tamošnjih srpskih žrtava. Inače ta alternativna piramida kreće od vrha, od SPC-a, spušta se na SANU, a onda se roje razne srbijanske elite, medijske, kulturne, političke, vojne, obavještajne, pa sve ide do dna, tih „alternativaca“.

A alternativci su u Srbiji brojni. Da čovjek ne povjeruje, tko ih tolike hrani i poji. Tu je, u potpunom srpskom bratstvu (i jedinstvu) zbratimljen sav ideološki i ini ološ „od vajkada“ (hrv. oduvijek) pa do naših dana. Raznih je srbijanskih „alternativaca“ – da ne idem dalje, od pračetnika, preko crnorukaša, pa udbaša, kosovaca (recimo Vuk Drašković i Vojka Šešelj), komunista, njihovih svojedobnih istomišljenika, zatim „neprijatelja“, preko pro i contra miloševićevaca, pro et contra „oktobarskih“ revolucionara (rušenje Miloševića, „žutosrbijanaci“ „šarenjaši“), sve do Aleksandra (Prvog?) Vučića, koji su za njega većina, i onih koji su protiv.

U kratkom tekstu ponavljam valjda treći puta – po mnogo čemu se razlikuju, al' glede Hrvata „njet“. Mali Rusi, tako si Srbijanci tepaju. Hrvati ne postoje, osim kao „ustaše“, a kako su i oni, na srpsku teoretsku, žalost Srbi-Hrvati, onda ne vidim problem oko Jasenovca. Rekao bih: samo svoji majstori, što će se, bilo Hrvata, ne bilo, ionako ispostaviti. Usput i Vatikan im je problem, samo ne znam zašto kad je konačno! papa Benedikt XVI. dao ostavku. Mora da je i to neka urota, antisrpska.

Ja bih eto da ju povuče, al' ne može – prihvatili ju “crveni“ već odavno. Pustili dim. Šetajući ovako kroz tu alternativnu Srbiju steškalo mi se, mučno mi postalo. Iskreno, bljuje mi se. Mogao bih čitateljima navoditi imena, ali ona im, većina, na sreću ništa ne bi značila. Pritom je podjednaka strava i užas kako ti srbijanski alternativci, barem neki, nisu „bagra, ološ, šljam, i bitange“ – tako nekako bí ih jedan među njima, inače komunist i slavni košarkaš krstio – o mnogome govore istinito. Al' eto Hrvati su i s njima – na nuli. Vidim kako bi šljiva iz Kremanskog proročanstva za Srbe mogla biti prevelika. Čemu tolika šljiva za Srbe? Prevelika je. Pod pola njezine krošnje kako sada stvari stoje stat će svi Srbi, što bi trebali vidjeti ovi „proroci“. Hrvati? Oni im dođu kao sjene, kao da ih ni nema, pa ni ne trebaju pod krošnju. Sjene ne mogu pokisnuti. Teško Srbima s takvim alternativcima. A ja, Hrvat, koji bih morao biti Srbin, nekako ću se već snaći. I bez šljive i Srba.

Mato Dretvić Filakov