SOLUS CATHOLICUS – Bog – bogat milosrđem

Obratiti nekoga Bogu ne ćemo nikada ako druge uvjeravamo kako je naša vjera "jedina prava"

Vrijeme u kojemu se Crkva ovoga trenutka nalazi, obvezuje sve nas kršćane, osobito one koji se nazivaju katolicima da dublje progovaramo i živimo milosrđe o kojem toliko govorimo u našem vjerničkom govoru i slušamo o njemu po našim crkvama. Kako kompetentno živjeti i progovoriti o Božjem milosrđu? Pa jednostavno! Bitno ga je težiti da to milosrđe osjetimo, da ga proživimo u odnosu prema Bogu i drugom čovjeku. Drugim riječima, milosrđe možemo upoznati samo u onom trenutku kada smo osobno upoznali Isusa Krista. Nebeski Otac pokazao nam je svoju veliku ljubav u Isusu Kristu i tako nam otkrio svoje veliko milosrđe. Milosrđe nije samo neki puki osjećaj, nego egzistencijalni stav svakoga pojedinca koji bi ga trebao poticati na život po evanđelju i uprisutnjenje Božje ljubavi u svijetu. A to se može u onom trenutku kada donesemo odluku da ćemo upravo evanđelje živjeti u malim prilikama svakodnevnog života, ako se naučimo sve stvari raditi sa iskrenom ljubavlju. A kada živimo evanđelje, živimo tako i Božje milosrđe.

Ono ima svoj izvor u vazmenom otajstvu – u muci, smrti i uskrsnuću Gospodina Isusa Krista. On je svojim vazmenim otajstvom ozdravio svijet, ozdravio je naše međuljudske odnose, oslobodio nas je okova grijeha. Mogućnosti oslobođenja su tu. Tu smo kao vjernici da se tim duhovnim mogućnostima okoristimo. Sada ostaje samo na našoj slobodnoj volji koliko ćemo se odlučiti istinski živjeti božansko milosrđe. Kršćanin nije pozvan živjeti sebi, nego onome koji je za njega dao svoj život, koji je za njega umro i uskrsnuo, a to je sam Isus Krist. Kršćanin je pozvan na patnju, žrtvu, predanje, odricanje od samoga sebe. To je misterij odricanja u kojega nas uvodi Kristova evanđeoska riječ utemeljena na Božjem milosrđu. Kako nas Crkva uvodi u to milosrđe? Time što nas potiče da uspostavimo osobnu komunikaciju s Bogom kroz molitvu, kroz čitanje sv. Pisma i kroz redoviti sakramentalni život. Sakrament ispovijedi je takav divan sakrament da nas on uvodi u dubinu Božje ljubavi koja nas oslobađa od svih grijeha i slabosti, a snaga euharistije pomaže nam da rastemo u milosrdnoj svetosti i milosti. Ako je Božje milosrđe veliko i ako je Isus iscijelio sve naše ljudske odnose snagom svojega vazmenoga otajstva, zašto su ljudska srca danas hladnija nego inače?

Upravo iz razloga što su ta srca iskorijenila sebe iz dinamizma Božjeg milosrđa. Kada bi nas ono zahvatilo, kada bi Božja milost prožela našu dužu i preobrazila je, tada bi i naš život bio preobražen. Po ljubavi Isus spašava. Po ljubavi Isusovoj smo spašeni. I zato je potrebno da onu milosrdnu ljubav koju smo u životu osjetili prenosimo na druge. Ako smo kršćani, onda drugi ljudi trebaju osjetiti tu našu ljubav i tako donosimo pravo svjedočanstvo za Isusa. Da bismo nekoga doveli Isusu, moramo biti strpljivi i doći do srca one osobe kojoj naviještamo evanđelje. A to je jako težak i mukotrpan put. On se događa snagom Božje milosti i ljubavi, snagom njegova milosrđa, ali mi kršćani sa ljubavlju trebamo biti obazrivi ne samo jedni prema drugima, nego i prema onima koji ne vjeruju i kojima želimo naviještati evanđelje.

Obratiti nekoga Bogu ne ćemo nikada ako druge uvjeravamo kako je naša vjera „jedina prava“, kako će svi koji nisu članovi Crkve kojoj pripadamo „goriti u paklu“. Ne! To nije Isus! Isus je u ljubavi, strpljivosti, dobroti, empatiji, aktivnom zauzimanju za čovjeka prije svega u duhovnom smislu u njegovom dostojanstvu, a onda u materijalnom smislu. Naš kršćanski pristup ne smije biti sektaški i prozelitski, nego jednostavno – katolički, sa ljubavlju, radošću, duhovnom širinom i prihvaćanjem naše braće i sestara koji su drugačiji. Razumije se da je svaka tvrdokornost, neobraćenje, mržnja prema vjeri i Isusu objava „rata“ božanskom milosrđu. I trasira put u propast. Ali dokle god je osoba na ovoj zemlji, dokle god živi svoj ovozemaljski život, za nju ima nade. Kako probuditi vjeru u drugim ljudima? Molitvom za njih, svjedočanstvom života, razumijevanjem i ljubavlju, ne prijetnjama! I tada ćemo uistinu pokazati i drugima svoje osobno kršćansko svjedočanstvo. A to je da je naš Bog – bogat milosrđem.

vlč. Pavle Primorac