Kriza nakon zlatnog desetljeća

Većina država Latinske Amerike u dubokim je političkim i gospodarskim krizama

Južnu Ameriku pogađaju katastrofe. U Čileu su tjednima bjesnjeli šumski požari u kojima je uništeno mnogo hektara vinograda i plantaža voća, a zatim su Santiago pogodile poplave. U Peruu su na obali Pacifika obilne padaline prouzročile strašne poplave i odrone u kojima je stradalo više od stotinu ljudi, 200 000 ostalo bez domova i uništeno 2000 km cesta i više od 170 mostova. Na jugozapadu Kolumbije u bujicama blata u gradu Mocoi u jednoj je jedinoj noći poginulo više od 300 ljudi.

Te prirodne katastrofe u velikoj je mjeri prouzročio čovjek. Klimatske promjene pojačavaju vremenski fenomen El Niño koji se pojavi s vremena na vrijeme. Riječ je o povišenim temperaturama na površini Pacifika s ekstremnim padalinama tijekom kišne sezone. Osim toga, tlo u podnožju Anda upija manje padalina zbog krčenja šuma tako da rijeke za velikih kiša sve češće izlaze iz svojih korita. A gradovi se nekontrolirano šire do neposredne blizine obala, pa čak i na močvarno područje koje u neposrednoj opasnosti od poplava.

No za političke i gospodarske krize koje su gotovo zahvatile sve zemlje regije, kriv je isključivo čovjek. Već je izblijedjelo sjećanje na snažan gospodarski rast i zarazni optimizam prema budućnosti koji je bio prisutan u prvom desetljeću 21. stoljeća. Bilo je to „zlatno desetljeće“ Latinske Amerike, kada su cijene nafte, ruda i poljoprivrednih proizvoda na svjetskim tržištima bile visoke. Na „crvenom valu“ oko 2000. godine na vlast su došle lijevo orijentirane vlade koje su zaradu od izvoza uvelike ulagale u socijalne programe. Uspjesi u borbi protiv siromaštva ne mogu im se poreći: raspoloživi dohodak siromašnih značajno se povećao, mnoge siromašnije obitelji prvi put su mogle kupiti televizor u boji ili automobil.

Dobar gospodarski razvoj omogućio je stabilnu političku situaciju. Od Argentine, Urugvaja ili Brazila preko Bolivije i Perua do Ekvadora i Venezuele ljevičarske vlade bile bi više puta reizabrane na demokratskim izborima, i to jasnom većinom. Na vrhuncu svoje vlasti predsjednici Luiz Ignacio Lula da Silva u Brazilu, Néstor i Cristina Fernández de Kirchner u Argentini, Jose Mujica u Urugvaju, Evo Morales u Boliviji, Rafel Correa u Ekvadoru i Hugo Chavezu Venezueli u očima njihovih sugrađana bili su nedvojbeno dobročinitelji. Činilo se da su vremena državnih udara, smjene vlasti, kratkih ciklusa procvata i krize bila okončana. Južna Amerika u usporedbi s ostatkom svijeta stajala je dobro. Činilo se da joj predstoji svijetla budućnost.

No danas je situacija u gotovo svim zemljama ponovno loša. Pad cijena nafte, ruda i poljoprivrednih proizvoda gurnula je u krizu gospodarstva gotovo svih zemalja Latinske Amerike. U zemljama u kojima su se na izborima potvrđivale ljevičarske vlade, njihova je baza vlasti radikalno smanjena, a u onima gdje su na vlasti bili desničari, primjećivalo se kako im potpora slabi jer je za svladavanje recesije potrebno vremena.

Najgora je situacija u Venezueli. Katastrofalna gospodarska kriza i kriza opskrbe guše nekoć najbogatiju zemlju Latinske Amerike s najvećim dokazanim naftnim rezervama u svijetu. Stopa inflacije troznamenkasta je, a ove bi godine mogla doseći 100 posto. Zahvaljujući naftnom boomu do 1000 milijardi dolara slilo se u državnu blagajnu koju je kontrolirao socijalistički režim na čelu s Hugom Chavezom, a potom njegovim nasljednikom Nicolasom Madurom. Pozitivni učinci kiše novca na suzbijanje siromaštva nestali su. Nakon tri godine krize, koju je prouzročio pad cijena nafte, a produbila nesposobnost režima, 82 posto građana živi u siromaštvu. Kada je Chávez došao na vlast, 1999., siromašnih je bilo 48 posto. Predsjednik Maduro s čijem je vladanjem zadovoljno još svega 18 posto građana zemlje, uspijeva održati svoj korumpirani režim samo diktatorskim sredstvima i brutalnim gušenjem oporbe.

No potpora je uvelike oslabjela i ljevičarskim vladama u Boliviji i Ekvadoru. Razlozi za to su slab ekonomski razvoj i zasićenje agresivnim i diktatorskim ponašanjem ljevičarskih vođa. Njihovo naslijeđe čine ekstremna politička podjela u društvu i vrijeđanje političkih protivnika, slabljenje demokratskih institucija koje se zloupotrebljavaju kao instrumenti za održavanje na vlasti i šikaniranjem kritičkih medija. A sve podriva unutarnju stabilnost i povjerenje građana u institucije – što najbolje pokazuju nedavni predsjednički izbori u Ekvadoru koji su bili zasjenjeni optužbama za manipuliranje. No čak ni ako konzervativci dođu na vlast konzervativci, stabilnosti neće biti. U Brazilu se vide naznake ekonomskog oporavka, ali predsjednik Michel Temer uživa jednako slabu potporu kao Maduro u Venezueli. Otpor s više strana slabi njegove reforme, primjerice onu državnog mirovinskog sustava. Korupcijska hobotnica oko poludržavnog naftnog koncerna Petrobrasa i građevinskog giganta Odebrechta svojim je krakovima zahvatila sve brazilske političare – ali i brojne političare Latinske Amerike.

To sada osjeća i konzervativni predsjednik Perua Pedro Pablo Kuzcynski. On, za razliku od svojih prethodnika Ollante Humale, Alejandra Toleda i Alana Garcije, tvrdi da nije uzimao novac od Odebrechta, no afera oko te kompanije i poplave u samo su pola godine doveli do toga da je potpora predsjedniku pala više od pedeset posto, tako da je sada niža od 30 posto.

U Argentini je predsjednik Mauricio Macri 6. travnja bio suočen s jednodnevnim općim štrajkom. On je obećao da će svladati recesiju još prošle godine, no to još nije ostvareno, a inflacije doseže gotovo četrdeset posto. „Prokletstvo drugog mandata“ snašlo je lijevo orijentirane predsjednike Michelle Bachelet i Taberéa Vázqueza: prema ispitivanjima javnog mnijenja oboje su pali na manje od 30 posto potpore, dok su svoj prvi mandat završili s visokom popularnošću.

U Paragvaju, konzervativni predsjednik Horacio Cartes, ipak želi promijeniti ustav kako bi se još jednom mogao kandidirati na predsjedničkim izborima. Čim je objavio tu namjeru, u Asuncionu je došlo do nasilnih prosvjeda, prosvjednici su u zgradi parlamenta zapalili vatru. U području od Ognjene Zemlje do Kariba kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos još je jedan slabi politički vođa usred upornih gospodarskih kriza. Čak mu ni Nobelova nagrada za mir, koju mu je dodijeljena 2016. za povijesni mirovni sporazum s FARC-om, nije mogla pomoći u jačanju popularnosti. Trenutno Santosa podržava manje od 30 posto građana.

Matthias Rüb, F.A.Z., Njemačka