Predsjednice, odlikujte ubijene hrvatske emigrante u Njemačkoj!
Pismo predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović
Poštovana predsjednice, zahvalni smo vam što ste smogli hrabrosti izbaciti Titovo poprsje s Pantovčaka i odlikovati hrvatskog emigranta Nikolu Štedula na kojega je atentat izvršio udbin ubojica Vinko Sindičić, krvnik hrvatskog naroda koji sada slobodno šeta Hrvatskom i Europom iako ga se sumnjiči za mnoga druga ubojstva istinskih hrvatskih domoljuba sedamdesetih godina, a i kasnije. Uz riječi zahvale moramo Vam postaviti i pitanje: Predsjednice, kada ćete posmrtno odlikovati pedesetak hrvatskih emigranata koje je Udba likvidirala u Njemačkoj od početka šezdesetih godina pa do kraja osamdesetih godina? Hoće li Udbine žrtve naručenih majstora koljača konačno doživjeti bar neku satisfakciju, mislimo bar na članove njihovih obitelji i poštenu javnost, te stečevinu prava koju bi Hrvatska a i Njemačka trebali priznavati, jer jasno je da ubojstva ne podliježu zastari?
Ne možemo se načuditi da i jedna demokratska zemlja poput Njemačke, svojevremeno a i danas, ne želi rješiti taj jednostavan misterij ubojstva naših ljudi i građana na njihovom teritoriju. Jednostavno kao da za tako nešto Nijemci nemaju političke volje, jer bi otkrića udbinih ubojica bacila sijenu i na vladavinu socijaldemokrata i tadašnjeg kancelara Willyja Brandta za vrijeme njegove vlasti kada su zločini počinjeni, a znano je koliko je on cijenio ubojicu i krvnika hrvatskog naroda Josipa Broza Titu i kako su Tito i njegova Udba to koristili dok su im Nijemci gledali kroz prste. To su nedavno i svjedočili javno neki njemački političari.
Mislimo kako bi i odgovorne institucije u Hrvatskoj trebale to zahtijevati danas od Nijemaca da se jednom zauvijek stavi točka na te slučajeve koji moraju imati ubojice s imenom i prezimenom, koje su iz svega vidljivoga dobro zaštićeni zakonom, što je sramota za svaku državu da štiti zločince i jednog diktatora Josipa Broza Titu, velikog ubojicu hrvatskog naroda, koji je naređivao takve zločine. Nažalost naše institucije šute ama baš sve, kako one diplomatske na čijem je čelu ministar Davor Ivo Stier i Ranko Vilović, hrvatski veleposlanik u Njemačkoj, pa i one zajednice Hrvata u Njemačkoj poput Hrvatskog svjetskog kongresa kojega i ovom prilikom pozivamo da pokrenu takve incijative za procesuiranje zločina jugoslavenske Udbe, a ne da tamo njihov predsjednik Franjo Akmadža otvoreno izjavljuje za njemačke medije i hvali se kako nije želio prikazati film Jakova Sedlara "Jasenovac -istina". Moželi takav kongres biti nositelj interesa hrvatskog naroda, a jedan od interesa je i zadovoljenje ljudske i Božje pravde, jer vjera nas uči NE UBITI.
A ta udbaška ubojstva bila su više nego grozna i o njima ne bi trebao šutjeti nitko, jer zlo se mora osuditi. O tome ne bi smijela šutjeti ni Crkva u Hrvata. Svi moraju govoriti o likvidaciji jednog Đure Zagajskog, Zagrepčanina, kojega su Udbini ubojice raskomadali u Vrtu fazana u Münchenu. Njegov sin Robert i danas se bori da se konačno otkriju ubojice njegova oca, ali dobro premreženi zaostali udbaši, koji interesno i dobro organizirano djeluju po Njemačkoj, ne dopuštaju da se sazna istina. Tako jedan od dvostrukih agenata Milan Dorić, ponosno medijima nedavno izajvljuje da nitko nije ubijen od emigranata koji to nije zaslužio. Možete zamisliti takvu izjavu jednog nečovjeka, koju tolerira pravosuđe? Gdje je ta pravda, poštenje, ljudskost, socijalna demokracija, odgoj? Tko su ti ljudi?
A onda i slučaj gospodina Luke Kraljevića na kojega su Udbini agenti izvršili atentat u Augsburgu i koji je od njihovih pucnjeva ostao cijeli svoj život slijep. Molimo Vas u ime humanosti pozovite tog čovjeka i odlikujte ga. Cijeli život je slijep zbog svoje Hrvatske. Zaslužio je vaše odlikovanje. Zatim Anto Đapić, koji je gnjusno ubijen u svom stanu u Nürnbergu, zatim dr. Branko Jelić, Josip Senić, Drago Mihalić, Mate Jozak, Ilija Vučić, Nikola Penava, Jozo Miloš, Mirko Desker, Antun Kostić, Franjo Mikulić, Marijan Šimundić, Mile Jelić, Petar Tominac i tako dalje nizom. Još je tu i obitelj Nikole Milićevića iz Frankfuta. Njega je Udba ubila 1980. godine na kućnom pragu a iza njega je ostala supruga i petero djece, koja su bila svi jednom drugom do uha. Marljiva supruga uzdigla ih je na noge što je nedavno svjedočila na njemačkoj televiziji, gdje je istakla da se i danas boji za živote svoje djece, jer da udbaši djeluju gdje god da stignu.
A da vam i ne govorimo o slučaju likvidacije obitelji Stjepana Ševe iz Stuttgarta za čije se ubojstvo sumnjiči Vinko Sindičić. Stjepan i njegova supruga smaknuti su okrutno pod okriljem noći, a s njima i Stjepanova poćerka Rosemari, stara svega devet godina. Toliko o okrutnoj Udbi i njihovim repovima koji su snažni i aktivni i danas. Stoga vas molimo pozovite obitelji tih ljudi na Pantovčak dajte im odlikovanja i dokažite javnosti da se njihova žrtva isplatila; da im je Hrvatska bar malo zahvalna, a ne da se danas bilježi i stavlja glava u pijesak ispred takvih udbaških zločina.
Bog i domovina bit će vam zahvalni, a i svi pošteni građani Hrvatske, ma bilo koje nacionalnosti oni bili. Nitko nije zaslužio da bude ubijen i to još bez suda, a još k tome da smrtna kazna ne postoji u Njemačkoj, a ni u Hrvatskoj. To bi trebali znati i svi oni koji na bilo kakav način štite udbaše i zatiru istinu da će ih Božja kazna stići. Istina ne baš brzo jer čitamo ovih dana izjavu Ivana Krmpotića, svjedoka protiv Perkovića i Mustača, koji zaključuje kako je zaista tužno i ružno da još uvijek nije otkriveno tko je ubio Stjepana Đurekovića. Možda to i najbolje govori kakva je to tajna organizacija bila i Udba i tko će otkriti te brojne ubojice i njihove pomagače po Njemačkoj?
Iskreni pozdrav
Članovi Hrvatske zajednice München
