Mit o arapskom (islamskom) paljenju Aleksandrijske knjižnice
Povijest je popločana legendama i basnama koje se odupiru prolasku vremena. Netko je rekao da povjesničari često, kako bi izbjegli nelagodnosti provjeravanja, prepisuju jedan od drugoga. Na takav način legende i dalje ostaju dio povijesti. Međutim nijedna od njih nije imala takve žilavost kao ona koja se odnosi na arapsko spaljivanje Aleksandrijske knjižnice. Ta je laž stoljećima neumorno ponavljana u svim jezicima. Čak se jedan pisac veličine Borgesa upleo u tu temu.
Ptolomej I.
Aleksandriju je osnovao u delti Nila Aleksandar Veliki 30. ožujka 331. godine pr. Krista. Ptolomej I. Soter, koji je bio jedan od najboljih Aleksandrovih generala, osnovao je u Egiptu dinastiju grčke krvi čiji je posljednji potomak bila čuvena Kleopatra.
Prema zapisu grčkog biskupa Svetog Ireneja (oko 130. – oko 208.), Ptolomej I. je u Aleksandriji, u blizini luke, izgradio knjižnicu poznatu pod imenom Knjižnica-Majka, te je dao nalog za izgradnju svjetionika Faros, jednog od Sedam svjetskih čuda. Njegov sin, Ptolomej II. Filadelf , dovršio je projekte koje je započeo njegov otac, Faros i izgradio je Muzej, koji se smatra prvim sveučilištem u suvremenom smislu riječi. Osim toga, kupio je Aristotelove i Teofrastove knjižnice i skupio je oko 400.000 prijepisa i 90.000 originala, kako tvrdi bizantski filolog Ivan Ceces (1110.-1180.) temeljeći podatke na jednom pismu iz II. stoljeća prije Krista, koje je Aristeas pisao Filokratu.
U ono vrijeme knjige su se pisale na papirusu, trakama trske koja je rasla u nilskim močvarama. Kako izvješćuje Plinije Stariji (23.-79.) u svojem djelu Historia natural, zbog suparništva između Aleksandrijske knjižnice i knjižnice u Pergamu, Ptolomej Filadelf zabranio je izvoz papirusa; kao posljedica toga čina bilo je u Pergamu otkriće pergamenta koji se pripravljao od janjeće, magareće, ždrijeblje i junjeće kože. Što je pergament bio mekaniji i izglačaniji, to je bio cijenjeniji. Prednost pergamenta je bila u tomu što je bio trajniji i moglo se pisati na obje strane.
Ptolomej III. Evergetis (Dobročinitelj) osnivač je knjižnice-kćeri u Serapeumu (hramu posvećenom Serapisu, božanstvu koje potječe spajanjem Ozirisa i Apisa, koje je izjednačeno s Dionizom), u Akropoli na brežuljcima Rhakotisa, u kojoj je, prema pisanju latinskog pisca Aulija Gelija (oko 123. – oko 165.), skupio oko 700.000 knjiga. Ova knjižnica-kći je na koncu I. stoljeća zamijenila Knjižnicu-majku nakon požara za vrijeme borbe između legija Julija Cezara i ptolomejskih snaga na čelu s generalom Aquilasom. Bitka se odvijala u aleksandrijskoj luci između kolovoza 48. i siječnja 47. prije Krista.
Kroz IV. stoljeće poslije Krista, nakon što je kršćanstvo proglašeno službenom religijom Rimskog carstva, sigurnost grčkih svetišta došla je u pitanje. Stari kršćani iz Tebe te novi preobraćenici, mrzjeli su Knjižnicu jer je u njihovim očima ona bila utvrda nevjere, posljednji ostatak poganskog znanja. U to vrijeme činilo im se nezamislivo da je tamo samo jedno stoljeće ranije filozof Plotin (205. – 270.), osnivač novoplatonizma, imao na stotine učenika.
Stanje je postalo praktički kritično za vrijeme vladanja cara Teodozija I. (375. – 395.), koji nije prihvatio uzeti poganski naslov pontefix maximus, i koji je pokušao dokrajčiti krivovjerje i neznaboštvo. Po naredbi Teofila, monofizitskog biskupa iz Aleksandrije, koji je zatražio i ishodovao carsko dopuštenje, uništen je i opljačkan Serapeum, zajedno s dragocjenom knjižnicom. “Nakon proglasa cara Teodozija I. iz 391. godine, kojim je naredio zatvaranje neznabožačkih hramova, sudbina te veličanstvene Knjižnice-kćeri te je godine došla u ruke kršćana. To je datum uništenja i spaljivanja aleksandrijskog Serapeuma: pri tomu je plamen uništio posljednju čuvenu knjižnicu klasične Starine. Prema jednom rukopisu iz V. stoljeća, aleksandrijski monofizitski patrijarh Teofil (385. – 412.), čuveni gorljivi zagovornik uništenja neznabožačkih hramova, odgovoran je za uništenje knjižnice u Serapeumu”, piše Pablo de Jevenois u članku “Kraj velike aleksandrijske knjižnice. Nemoguća legenda”, u časopisu Revista de Arqueología, Madrid, 2000, p. 37.
Glasovit vizigotski povjesničar i teolog, Paulo Orosio (umro 418. poslije Krista), učenik Svetog Augustina, u svojoj Povijesti protiv neznabožaca posvjedočio je da 415. godine Aleksandrijaska knjižnica više nije postojala.
Njezin nestanak značio je gubitak oko 80 % grčke znanosti i civilizacije, te gubitak važnog nasljedstva azijskih i afričkih kultura što se odrazilo u zastoju znastvenog napredka kroz više od četiri stotine godina, sve dok se – srećom – znastveni razvoj nije nastavio u punom sjaju za vrijeme islamskog Zlatnog razdoblja (IX. – XII. stoljeće) djelovanjem i marom islamsko-arapskih učenjaka veličine Ar-Razija, Al-Battanija, Al-Farabija, Abu Sine (Avicena), Al-Birunija, Al-Hajthama, Ibn Ružda (Averos) i mnogih drugih.
Mitomani i ocrnjivači
Među lavinom optužbi koje označavaju Arape-muslimane kao odgovorne za spaljivanje i uništenje Aleksandrijske knjižnic izabrat ću tri primjera.
Prvi primjer se odnosi na članak u argentinskim novinama El Tribuno de Salta (od 23.veljače 1986.), koji je podpisao Belisario Segón: «Podpalite vatru!»
“Ta izopačena zadaća podpaljivača vatre na pisanu mudrost – bez obzira kakav bio motiv: vjerski, rasni, politički ili ideološki – ušao je u povijest kao 'omarizam' (…) Kada se rodio 'omarizam’? Vjerojatno paljenjem Aleksandrijske knjižnice. Zna se da je paljenje knjiga odgovor na program trećeg halife Omara koji je 640. godine u Muhamedovo ime na čelu vojske od 4000 ljudi išao na osvajanje Egipta. (…) Kada je Omarova vojska osvojila Aleksandriju, časnik koji je provalio u čuvenu knjižnicu, nepismeni Amir, uputio se halifi Omaru i izvijestio ga o količini knjiga zatečenih u knjižnici. Bez ikakve znatiželje za čuvene papiruse poslagane u stotine i stotine ormara, Omar – polupismen i tup – odrezao je slijedeću rečenicu svojem časniku: 'Ako su ti spisi u skladu s Kuranom, tada su nepotrebni, a ako su u suprotnosti s Kuranom, ne smiju postojati'. Tada je Amir dao naredbu da se spali Aleksandrijska knjižnica kao arapska osveta, jer su Arapi u svojim svetim ratovima gledali Božju državu. Tomovi knjiga i svežnji papirusnih listova završili su u vatri u gradskim kupatilima. Kroz šest mjeseci grijala se voda s najvrijednijim blagom dotadanje ljudske civilizacije: Izvorni rukopisi najboljih grčkih, egipatskih i židovskih mislioca. 'Omarizam' je uspio ostvariti svoj naum zahvaljujući skupini fanatiziranih saracena.”
Drugi primjer objede se našao u jutarnjem listu “Clarín” (25. rujna 1990.) u dodatku Znanost i tehnika, pod naslovom: “Nešto je gorjelo u Aleksandriji!” s potpisom Leonarda Moleda, koji je rekao stvari poput ovih: “Žarki običaj paljenja knjiga daleko je od tvrdnje da je to nedavni izum. Aleksandrijska knjižnica, koja je bila najveća knjižnica antike, završila je 644. svoje dugo trajanje u plamenu koji je potpalio halifa Omar, na temelju zanimljivog argumenta: 'Ako knjige iz knjižnice nisu u skladu s Kur'anom, onda su opasne, a ako su u skaldu s Kur'anom, onda su suvišne'. To razmišljanje prouzročilo je uništenje velike količine ljudskog pamćenja koje nije bilo nikada moguće nadoknaditi”.
Posljednji primjer takove propagande su završni stihovi u Borgesovoj poemi “Aleksandrija, 641. A.D.”.
U I. stoljeću nakon Hidžre Ja, onaj Omar koji je podjarmio Perzijance I koji je nametnuo islam na zemlji, Naredio sam svojim vojnicima Da plamenom unište veliku knjižnicu…
Tvorci legende
Profesor Mustafa el-Abbadi, doktor sa Sveučilišta Cambridge i ravnatelj Nove aleksandrijske knjižnice, je specijalist koji je pomno analizirao potankosti te izmišljotine, rasvjetljujući točno osobe i pokretače koji su skovali mit: “Godine 642. arapski general Amru osvojio je Egipat i zauzeo Aleksandriju. O događajima s početka arapskog osvajanja izvijestili su povjesničari s obje strane, kako arapski tako i koptski i bizantski. Unatoč svemu, kroz više od pet stoljeća od arapskog osvajanja Egipta, ne može se naći nikakv osvrt na neku knjižnicu u Aleksandriji pod arapskom vlašću. Odjednom se, početkom XIII. stoljeća, susrećemo s jednim izvješćem u kojem se opisuje kako je Amru spalio knjige iz stare Aleksandrijske knjižnica”.
U nastavku, profesor El-Abbadi spominje dva arapska pisca koji su, iz razloga strogo vezanih za njihovo vrijeme, preuzeli na sebe zadaću da stvore argumente koji će udariti temelje legendi. Jedan od njih je Abdulatif al-Bagdadi, rođen i umro u Bagdadu (1162. – 1231.); drugi je Ibn al-Qifti, rođen u Qiftu (stari Coptos), Gornji Egipat 1172. a umro u Alepu 1248. O Abdulatifu El-Abbadi kaže da “je bio veliki liječnik koji je oko 1200. boravio u Siriji i Egiptu. Neposredno poslije svojeg posjeta Aleksandriji napisao je jedan zbrkan tekst u kojem kaže da je vidio veliki stup (normalno zvan Pompejev stup), oko kojega su se nalazili drugi stupovi. Tada je dodao osobno mišljenje: 'Vjerujem – kaže – da se radilo o mjestu trijema gdje su Aristotel i njegovi nasljednici držali predavanja; bilo je to središte za učenje koje je osnovao Aleksandar prilikom utemeljenja grada; tamo se nalazilo i skladište s knjigama koje je potpalio Amru, po naređenju halifa Omera'. Očevidno je da ono što kaže Abulatif o Aristotelu i Aleksandru nije točno; ostatak njegovih tvrdnji o požaru skladišta knjiga nije potvrđeno u dokumentima i nema nikakvu povijesnu vrijednost.”
Vrijedno je podsjetiti da Aristotel nikada nije bio u Aleksandriji i da je Aleksandar, nakon što je osnovao prvu Aleksandriju ispred otočića Faros, krenuo u oazu Siwa, nakon čega je produžio u Središnju Aziju i Indiju. Bez sumnje, ključ ove basne je Ibn al-Qifi. Ovaj pripovijeda da je postojao jedan koptski svećenik poznat kao Ivan Gramatičar koji je bio nazočan arapskoj okupaciji Aleksandrije i koji je uspostavio prijateljstvo s Amr ibn al-'as al-Kurejšijem (594. – 663.) – osnivačem al-Fustata (stari Kairo), i koji je potakao paljenje mudroslovnih knjiga koje se mogu naći među bizantskim kraljevim blagom, a Amr, koji nije htio sačuvati takve knjige bez pismene dozvole halife Umra ibn al-Hatiba (591. – 644.), od njega je primio poznat odgovor.
Ibn al-Qifi počinio je anakronizam smjestivši Ivana Gramatičara u polovicu VII. stoljeća. Ovaj je, također poznat i pod imenom Ivan Filipon, bio grčki kršćanski filozof i gramatičar koji je živio između 490. i 566. i nikako nije mogao biti živ u Aleksandriji 641. godine. Dalje, kaže El-Abbadi: “Važnije je drugo izvješće, mnogo potpunije, koje Ibn Al-Qifi iznosi u svojem djelu Povijest Mudraca (XIII. stoljeće/VII. nakon Hidžre)… “Amru je naredio da se knjige raspodijele po javnim kupaonicama gdje će se koristiti za grijanje vode…”.
Poslije Ibn Al-Qifija i drugi su arapski autori, neki u cijelosti, neki u skraćenom obliku, ponavljali njegovo izvješće. Izvješće nije bilo poznato u Europi sve do XVII stoljeća kada se pojavilo u jednoj polemici o izvornosti čitavog izvješća. Samo izvješće se višekrat prilika opvrgavalo, a najpozvaniji je bio arabist J. H. Butler koji je u svojoj knjizi The Arab Conquest of Egypt napisao “…od IV. stoljeća knjige su se pisale na pergamentu, koji ne gori. Priča o uporabi knjiga za grijanje kupatila pokazuje svoju nakaznu stranu povijesti”.
Sada ćemo analizirati dokle seže apsurd argumenata ove legende. Obično se tvrdi da se broj “kupaonica”, koje su Arapi zagrijavali paljenjem knjiga iz Aleksandrijske knjižnice, kreće oko četiri tisuće. Posljedično toj tvrdnji, ako su “spalili” samo dvadeset knjiga po kupaonici i po danu, to iznosi 14 milijuna četiri stotine tisuća knjiga. Dobro, ako su istočnjačke kupaonice imale bazene s toplom vodom od oko 60° tada je sasvim nemoguće da dvadeset knjiga mogu dati dovoljnu količinu kalorija za grijanje kupaonice; ako moramo taj broj množiti s pet, na primjer, broj knjiga za svaku kupaonicu će nadmašti granicu svake besmislice. Trebamo uzeti u obzir da je najveći broj knjiga koje su se nalazile u Aleksandrijskoj knjižnici bio oko sedamsto tisuća, a moguće je da je i taj broj pomalo pretjeran.
A sada da malo pogledamo ostatak istraživanja profesora El-Abadija, koje će nas dovesti jednog neočekivanog zaključka: “Prvo, izvadak koji se odnosi na Ivana Gramatičara je doslovno izvučen iz djela Ibn Nadima (živio je u Bagdadu između 936. i 995./998. i autor je slavnog djela Kitabu-l-Fihrist, Knjiga znakova). Znakovito je da je Al-Nadim prenio sve potankosti koje je Al-Qifti iznio o životu Ivana Gramatičara, uključujući i njegov odnos s Amruom, međutim ne spominje razgovor o Knjižnici… dok se dio, koji se odnosi na bezbrižnu izmjenu poruka između genarala Amrua i Halife, a koja se odnosi na tako koristan način uporabe knjga za grijanje kupaonica, ne može naći ni u jednom starijem izvoru. To pokazuje da su se do XII. stoljeća arapski i bizantski pisci zanimali za Aleksandrijsku knjižnicu i njezinu povijest, ali ni jedan od njih nije dao potvrdu da je knjižnica postojala do arapskog osvajanja. Prema tomu, razumno je pomisiti da je treći dio, onaj koji se odnosi na knjige bačene u vatru radi grijanja kupaonica, izmišljotina iz XII. stoljeća (VIII. nakon Hidžre).
Da bi se podkrijepila ova predpostavka treba iznijeti dvije odrednice. Koji se to događaj zbio u XII. stoljeću da je mogao izazvati takvo nenadano zanimanje za Aleksandrijsku knjižnicu, i da se, uz to, sva odgovornost za “uništenje” pripiše vojskovođi Amruu? S druge strane, zašto je, nakon potpune šutnje od više od osam stoljeća nakon razaranja Serapeuma, Ibn Al-Qifti osjetio vruću želju da ispripovijedi takvu povijest, s tolikim obiljem potankosti?
Da bismo odgovorili na prvo pitanje, moramo se podsjetiti da je vrijeme XI. i XII. stoljeća (V. i VI. poslije Hidžre) bilo odlučujuće razdoblje u povijesti Križarskih ratova i presudno u svjetskoj povijesti. U ta dva stoljeća odlučila se buduća sudbina svijeta… Tada se već znalo da su se u velikim gradovima muslimanskog svijeta nalazile slavne knjižnice koje su čuvale veliku količinu knjiga, posebno grčkih knjiga. Prijevod s arapskog na latinski se pretvorio u ključan elemenat za preporod znanja, i mnoga djela grčkih klasika, zahvaljujući prijevodima s arapskog, postala su posredno poznata u Europi. Osim Euklidovih, Hipokratovih, Galenovih, Aristotelovih djela, te Ptolomejevog Almagesta, uz Avicenina i Averosova tumačenja, sva su ta djela bila na Zapadu proučavana i sustavno prevođena s arapskog na latinski za vrijeme XII. i XIII. stoljeća.
Za vrijeme ovog razdoblja stanje knjiga i knjižnica na muslimanskom Istoku postalo je zanačajno različito. Nekoliko incidenata koji su se dogodili u vrijeme Križarskih ratova u XI. i XII. stoljeću imali su za posljedicu razaranje brojnih knjižnica. Prvi slučaj ovog tipa zbio se za vrijeme velike gladi koja se sručila na Egipat oko 1070. (460. poslije Hidžre): fatmidski halifa Al-Mustansir bio je prisiljen prodati tisuće knjiga iz Velike fatmidske knjižnice u Kairu, kako bi mogao dati plaću svojim turskim vojnicima. Tom prilikom prodao je “18.000 knjiga iz područja grčke znanosti”…
Da bi uspostavio vlast u Egiptu, Saladinu je trebao golem novac kako bi nastavi rat protiv križara i kako bi platio sve one koji su mu pomogli ili su ga služili. Tom prilikom ponudio je na prodaju blaga koja je zaplijenio. Znamo da su u dvije prilike nuđene na prodaju knjige iz javnih knjižnica. Prema Maqriziju (povjesničar rođen u Libanonu 1365. i umro u Egiptu 1422. , autor knjige Al-Jitat, Gruntovnica), nakon što je Saladin zauzeo Egipat 1171. objavio je rasprodaju blaga iz slavne fatmidske knjižnice… Događaj je potanko opisao Abu Šama (damaščanski povjesničar, 1203.-1268., autor knjige Kitab fi ahbar al-daulatein, Knjiga o dvama vrtovima), koji navodi riječi jednog Saladinovog pobočnika, Al-Emada, koji je izjavio da je Fatmidska knjižnica u to doba imala “120.000 knjiga uvezanih u kožu, sve odreda besmrtne knjige klasične starine…; osam karavana odnijelo je dio toga blaga u pravcu Sirije”. Tako je Saladin uništio ostatke knjižnice koja je nekada imala dva milijuna svezaka, prije negu su ih fatmidi počeli prodavati. “Iz svega ovoga se mogu izvući dva važna zaključka. Prvo, u vrijeme Križarskih ratova na Zapadu je znatno porasla potražnja za knjigama; stvarno, u XII. stoljeću u Europi se obnavlja želja za znanjem i taj period se naziva Protopreporod. Drugo, vidi se iznenađujuća tuga koja se nalazi u izvješćima koja se prevodi u općenit osjećaj mržnje i nezadovoljstva pred gubitkom takvog vrijednog blaga mudrosti. Saladin je bio meta gorkih kritika, posebno u liku nekih preživjelih osoba bivšeg poredka, kojih se bojao i koje je namjeravao ukloniti. Kao posljedica, bilo je nužno da se pristaše novog poredka pokrenu u obranu i opravdanje postupaka novoga vladara. Bez sumnje je to bio razlog zašto je Ibn Al-Qifti (njegov otac je za vrijeme Saladina bio šerijatski sudac u Jeruzalemu, a on sam je bio sudac u Halebu od 1214. godine) uključio u svoju Povijest mudraca fantastični dio u kojemu optužuje Amrua da se knjige iz Aleksandrijske knjižnice uporabe kao loživo za javne kupaonice, s čime je dao na znanje da je manji zločin prodavati knjige u vrijeme oskudice, nego ih bacati u vatru.
Abulfaragiusova verzija
Juhana Abu al-Farag ibn al-Ibri(1226.-1289.), latinizirano Abulfaragius Bar Hebraeus(Abulfarag, sin židova), bio je sin jednog židovskog liječnika, Aharona iz Malatije (danas Turska), koji je prešao na kršćanstvo. Godine 1264. imenovan je nadbiskupom istočnih jakobita i sjedište mu je bilo u Mosulu, u svakom slučaju boravio je u iranskim gradovima Tabrisu i Maragi gdje su stolovali mongolski carevi. Bar Hebreus je autor jednog opširnog djela o povijesti Sirije, zemlje u kojoj je živio mnogo godina, a na Zapadu poznata kao “Povijest Naroda” (History of Nations, u prijevodu Edwarda Pococka, Oxford, 1665., drugo izdanje 1806.). U ovo nesuglasno i kontradiktorno djelo nije se moglo pouzdati. Europski povjesničari iz XVII. i XVIII. stoljeća, stručnjaci u islamskim i arapskim temama, kao što su Gibbon, Ocley, Gagnier, Boulainvilliers ili Niebuhr, koristili su samo njegove zemljopisne i kulturne opise, uklanjajući njegove komentare o političkim događajima zbog njihovih neutemeljenosti i nedokumentiranosti.
Suvremeni istraživači ističu ovog uglednika monofizitske crkve kao glavnog širitelja mita o arapskom paljenju Aleksandrijske knjižnice što je poslužilo stanovito vrijeme u stvaranju dimne zavjese u svrhu prikrivanja pravog krivca odgovornog za to djelo, njegovog druga u vjeri Teofila: “Činjenica je da se radi o jednoj kasnijoj izmišljotini u svrhu gubitka političkog ugleda, koja se tkala 600 godina iza arapskog osvajanja Egipta, i to u vrijeme najžešćih Križarskih vojni; ta nenadana obnova mita poklapa se s kratkim zauzećem Aleksandrije i Egipta od Svetog Luja IX. (1249.-1250.), u vrijeme VII. Križarske vojne, što je moglo probuditi zanimanje za legendarni grad i oživljenje sjećanja na strašno razaranje Aleksandrijske knjižnice-kćeri, posljednje velike knjižnice Starine, koje su učinili kršćani monofiziti. To se dogodilo upravo u XIII. stoljeću kada su posljednji križari morali napustiti Bliski Istok, nakon propasti VII. Križarske vojne i sjajnih pobjeda egipatskog mamelučkog sultana Bajbarsa 1260. godine. Onaj koji je širio tu legendu bio sirijski enciklopedist, monofizit Aboul Farag Ibn al-Ibri, monah iz Antiohije i dvadeset godina biskup Lakabina, kasnije biskup Haleba sve do svoje smrti. (…) Njegova optužba umetnuta je u Specimen Historiae Arabum, u sklopu njegovog čuvenog djela Chronicon Syriacum, opća povijest od Adama do njegovog vremena, napisana na sirijskom jeziku, sa sažetkom na arapskom. (…) Izvješće završava s optužbom generala Amrua, da je po nalogu halife Omara spalio na tisuće knjiga čuvene Aleksandrijske knjižnice, na taj način čineći od njega i njegovog naroda odgovorne pred Poviješću za neviđen kulturni zločin. I tako se rodila nemoguća legenda o uništenju Aleksandrijske knjižnice krajem Srednjeg vijeka, u XII. stoljeću. (…) Ova jedinstvena Abulfaragiusova tvrdnja je običan hapax legomenon, koji se pojavla samo jednom u čitavom srednjem vijeku. Uz to što je jedina u svojoj vrsti, izazvala je širenje čuvene legende na Zapadu pripisujući paljenje Velike knjižnice najvećem neprijatelju Zapada, monoteističkom suparniku koji je počeo pobjedonosno prodirati iz arabljanske pustinje. (…) Jednostrana i lažna legenda potpuno ignorira tvrdnju biskupa Konstancije i Crkvenog oca Epifaniosa (315.-403.) koji tvrdi u svojoj Grčkoj Patrologiji da ‘… je mjesto u Aleksandriji, gdje je nekada stajala knjižnica, pustoš’ . Ipak je legenda izmišljena bajka, nemoguća prjevara koja ne podnosi ni najmanju kritičku analizu. Jednostavno, Arapi nikada nisu spalili Aleksandrijsku knjižnicu u VII. stoljeću jer ona prije toga gotovo stotinu godina nije postojala”.
Ustvari, kod Abulfaragiusa nema ničeg novog, samo je ponavljao lažna izvješća Abdulatifa iz Bagdada i Ibn al-Qiftija.
Tako Gustav Le Bon (1841-1931), francuski islamolog, dodaje da se “Amru pokazao milostiv prema stanovnicima velikog grada i da je, ne samo izbjegavao svaku vrstu nasilja prema njima, nego se i pobrinuo da se poštuje njihova volja, slušajući sve njihove zahtjeve i nastojaći ih zadovoljiti. Glede paljenja Aleksandrijske knjižnice, sličan vandalizam je toliko nesvojstven arapskim običajima da ostaje pitanje kako su pisci mogli jednoj takvoj nerazumnoj legendi vjerovati toliko dugo vremena (…) Bilo je vrlo lako dokazati posredstvom vrlo jasnih navoda iz arhiva da su mnogo prije Arapa, upravo kršćani uništili poganske knjige u Aleksandrijskoj knjižnici s istom onom upornosti kojom su uništavali kipove, tako da – posljedično tomu – general Amru nije spalio ni jednu knjigu jer nije ništa ni našao”.
Kako navodi Hipolito Escolar Sobrino, u svojem djelu Aleksandrijska knjižnica, “…legenda je vrlo lako mogla nastati iz potrebe da se objasni nestanak knjižnice o čijem se postojanju saznalo kasnije u islamskom svijetu, kada su se počela prevoditi grčka filozofska i znanstvena djela”.
Za kraj, želim navesti komentar doktora Muhameda Mahir Hamadu koji odbija crnu legendu riječim: “Spaljivanje knjiga i uništavanje tragova civilizacije nije u prirodi islama niti muslimana, budući da islam kao religija potiče znanje i učenje”.
Tradicionalni bibliofili
Poznato je da su muslimanski učenjaci i eruditi uvijek pokazivali ogromno poštovanje i skrb za knjige. Muslimani su oduvijek bili ponosniji na svoje knjižnice i knjižare nego na svoje oružje, dvorce i vrtove. Za vrijeme X. stoljeća, u Ranom srednjem vijeku, kada su kršćanski vladari imali u svojim knjižnicama desetak knjiga, dok ni broj knjiga u knjižnicama najčuvenijih samostana po učenosti, kao što su Cluny ili Canterbury, broj knjiga nije prelazi brojku od trideset ili četrdeset primjeraka, u to doba samo je knjižnica u umajidskoj Cordobi raspolagala s četiri stotine tisuća svezaka rukopisa.
Fred Lerneru svojoj Povijesti svjetskih knjižnica od otkrića pisma do doba računala, kaže: “Kada su Arapi, potaknuti Muhamedovim učenjem, izišli u VII. stoljeću iz pustinje, od knjiga imali su samo Kur’an. Kroz tri stoljeća muslimanske knjižnice preplavile su zemlje koje su se protezale od Španjolske do Indije, koje su prije toga pripadale rimskom, bizantskom i perzijskom carstvu. Suprotno od drugih osvajača, Arapi su gajili veliko poštovanje prema osvojenim civilizacijama. Smatrali su kao velik izvor nadahnuća grčka, perzijska i židovska znanja. Kada je abasidski pjesnik al-Mutannabi proglasio konjsko sedlo kao “najčasnije sjedalo”, dodao je da će “najbolji drug uvijek biti knjiga”. (…) Pod utjecajem starih literarnih tradicija Bizanta i Perzije, Arapa si studirali filozofske znanosti: medicinu, astronomiju, geometriju i filozofiju. U početku su prevodili stare radove, ali muslimani, koji su posjedovali posvećeno znanje, uskoro će obilno pridonijeti znanstvenoj literaturi svojim radovima. Kroz njihove radove kršćanska Europa će dobiti nadahnuće za Preporod”.
Nizozemski arabist i islamolog Reinhart Dozy (1820.-1883.) u svojem vrijednom radu o muslimsnkoj Španjolskoj (Povijest španjolskih muslimana), nudi nam primjerne podatke o kordvanskom halifi al-Hakamu II. (halifa između 961. i 976.): “Nikada Španjolskom nije vladao tako mudar vladar, unatoč što su i njegovi prethodnici bili obrazovani ljudi i zagrijani da obogate svoje knjižnice, nijedan od njih nije s tolikim žarom tražio vrijedne i rijetke knjige. U Kairu, Bagdadu, Damasku i Aleksandriji imao je svoje agente koji su imali zadaću da prepišu ili kupe po bilo kojoj cijeni stare ili nove knjige. Njegov dvor bio je pun knjiga, imao je radionicu gdje su se nalazili prepisivači, knjigovesci i minijaturisti. Samo katalog knjižnice imao je četrdeset i četiri knjige od dvadeset listova, a neki tvrde i od pedeset, u kojima su bili upisani samo naslovi knjiga, a ne i opisi. Neki autori tvrde da je broj svezaka bio preko četiri stotine tisuća. Kažu da ih je Hakam sve pročitao. Bile su mu poznate knjige iz Perzije i Sirije, od kojih mnoge nisu čitali ni na Istoku.”
Ricardo H. Shamsuddín Elía, arabist Buenos Aires (sa španjolskog preveo Josip Nikšić)
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više