Zašto sam uporno provodio Tuđmanovu politiku pomirbe?
Započinjemo s objavljivanjem serijala iz prve knjige iz trilogije prof. dr. sc. Zdravka Tomca pod naslovom HRVATSKI PATRIOTIZAM – ŠTO TO ZNAČI BITI HRVAT? u izdanju Tkanice iz Zagreba. Knjiga izlazi iz tiska uoči lokalnih izbora.
U mojim knjigama između ostalog opisujem i život moje obitelji i obitelj moje supruge u uvjetima Drugoga svjetskog rata i poslije njega, ustvari teško stradavanje jedne i druge obitelji u tom ratu bez bilo kakve krivnje kao što se dogodilo i stotinama tisuća hrvatskih obitelji. To moje životno iskustvo bilo je nit vodilja u mojoj politici i dovelo je do moje čvrste opredijeljenosti da slijedim politiku dr. Franje Tuđmana, ne na riječima nego na djelu. To je konkretno značilo da ja kao bivši komunist, koji se promijenio i postao iskreni domoljub i demokrat, nisam imao pravo ne vjerovati da se i bivši ustaše mogu promijeniti i postati istinski domoljubi i demokrati i borci za demokratsku Hrvatsku. Zato sam od početka prihvaćao i tražio kontakte s bivšim ustašama, intelektualcima pa i političarima koji su odigrali značajnu ulogu za vrijeme NDH (Vinko Nikolić, Ivo Korsky, Ivo Rojnica i drugi). S nekima sam se čvrsto sprijateljio. Najviše s pokojnim književnikom Vinkom Nikolićem, velikim čovjekom, humanistom i velikim Hrvatom.
Prijateljstvo s Vinkom Nikolićem i njegovom suprugom Šteficom učvrstio sam putujući, u izaslanstvu Hrvatskog sabora, desetak dana po Španjolskoj. Imao sam čast promovirati njegovu knjigu "Bleiburška tragedija hrvatskog naroda", a on moju knjigu "Tko je ubio Bosnu?" Vinko Nikolić me je uvjerio da je među ideološkim ustašama bilo idealista koji su od početak osuđivali zločine i rasne zakone ali nisu odustajali od borbe za hrvatsku državu. On je sjajno u jednoj rečenici objasnio tragediju hrvatskog naroda u Drugome svjetskom ratu. Rekao je metaforički da je 10. travnja bio veliki dan za većinu hrvatskog naroda, jer je nakon vjekova formalno stvorena neovisna hrvatska država, ali već 11. nije bio. Slažem se s Vinkom Nikolićem da je uspostava hrvatske države kao ostvarenje povijesnih težnji generacija i generacija za samostalnom državom bila povijesni dan. Također se slažem, da je nažalost Nezavisna Država Hrvatska rasnim zakonima i zločinima ugrozila tu veliku ideju ali ju nije poništila i zasluga je ustaškog pokreta što je u hrvatskoj povijesti i borbi hrvatskog naroda za samostalnu državu obnovio tu ideju. Prihvatio sam njegovo stajalište da se ustaška prošlost odnosno NDH ne može jednostrano tretirati samo kao zločinačka država.
Tragedija hrvatskog naroda bila je u tome što Hrvati nisu mogli dobiti podršku Londona i zapadnih država koje su podržavale obnovu monarhističke diktature u Jugoslaviji ili stvaranje komunističko-staljinističke Jugoslavije. I Sovjetski Savez čvrsto je stao iza Tita u podršci da na kraju Drugoga svjetskog rata provede brutalnu revoluciju i izvrši faktično genocid nad hrvatskim narodom te da se formira komunistička Jugoslavija.
Dakle, četnici, Srbi i Jugoslaveni oslonili su se na London i Zapad, komunisti na Staljina, a Hrvatima su ostale samo dvije mogućnosti, poslušati Vladka Mačeka, neospornog vođu HSS-a i političkog vođu hrvatskog naroda u tom vremenu, koji je rekao da Hrvati nemaju izbora, jer ne žele ni s komunistima ni s fašistima, a Zapad na čelu s Londonom ne želi hrvatsku državu nego želi obnoviti monarhističku diktaturu i Jugoslaviju. A Staljin također želi obnoviti Jugoslaviju ali komunističku. Maček je u toj situaciji rekao da treba čekati i ne miješati se jer, kako se slikovito izrazio, kada se veliki tuku mali moraju biti pod stolom.
Međutim, Hrvati, barem jedan dio Hrvata, nije želio čekati, željeli su se svim sredstvima boriti za stvaranje neovisne države Hrvatske. Najradikalniji su bili ustaše, koji su se organizirali u Italiji, a koje je vodio Ante Pavelić, kojega su u Kraljevini Jugoslaviji osudili na smrt. Tridesetih godina XX. stoljeća, kada su stvarani, ustaše su se nazivali hrvatski nacionalni revolucionari i u svom programu nisu imali ništa fašističkog i nacističkog. Oni su imali politički program stvaranje samostalne i suverene samostalne hrvatske države u vihoru Drugoga svjetskog rata.
Ne pitajući kolika je cijena stvaranja hrvatske države, smatrajući da se ne smije propustiti trenutak kada se u ratu mijenja karta svijeta i stvara novi svjetski poredak, ustaše su se oslonile na talijanski fašizam i njemački socijal-nacionalizam, smatrajući da će uspjeti stvoriti i obnoviti neovisnu hrvatsku državu. Međutim, onog momenta kada je NDH kao država bila natjerana donijeti rasne zakone i provoditi antisemitsku politiku bilo je jasno da će Nezavisna Država Hrvatska biti kompromitirana i da, nakon sloma nacizma i fašizma, ne će moći održati, dapače, da će biti teret hrvatskom narodu jer će se kroz desetljeća umnažati i uveličavati počinjeni zločini, te će se svaka ideja neovisne hrvatske države u budućnosti krivotvorinama i lažima proglašavati obnovom ustaške države. To se ne samo dogodilo nego se još uvijek i događa.
Kada je hrvatski narod, posebno u Dalmaciji i Istri koje su pripojenje Italiji, vidio da Pavelić i ustaše ne mogu zaštititi hrvatske nacionalne interese, kada se suočio s represijom, terorom i zločinima koji su doduše bili desetke i desetke puta manji od onih koji su pripisani hrvatskom narodu, počela se mijenjati svijest ljudi. Ljudi su se razočarali u ustašama i NDH i počeli su tražiti novo rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja. Sve više su HSS-ovci i borci za hrvatsku samostalnost odlazili u partizane i sve su više počeli vjerovati da hrvatske nacionalne interese mogu obraniti partizani na čelu s komunistima a ne NDH na čelu s ustašama i Antom Pavelićem. Toga je bio svjestan i književnik Vinko Nikolić i zato je rekao onu čuvenu rečenicu da već 11. travnja, dan kasnije, hrvatski narod nije više slavio NDH jer je izgubio vjeru u nju, jer je bio siguran da ona mora propasti i da će nanijeti u budućnosti štete hrvatskom narodu.
Kada pokušaj urote ili puča Vokić-Lorković nije uspio hrvatski narod je počeo gubiti vjeru i zavladao je veliki strah od odmazde koja će se dogoditi kada na vlast dođu komunisti. Posljedica toga straha od odmazde bilo je stotina tisuća ne samo vojnika nego žena i djece koji su krenuli prema Mariboru, austrijskoj granici, kako bi spasili svoje živote. Nažalost, u tome nisu uspjeli jer ih je dočekao organizirani komunističko-staljinistički zločinački sustav koji je organizirao pravu industriju ubijanja sa specijalnim jedinicama KNOJ-a koje nisu ništa drugo radile nego mjesecima obavljali likvidacije desetaka i desetaka tisuća ljudi bez suda.
Takvo ponašanje komunista na čelu s Titom bila je još veća izdaja hrvatskih nacionalnih interesa od izdaje NDH koja je prihvaćanjem i provođenjem rasnih zakona u znatnoj mjeri kompromitirala ideju samostalne hrvatske države. Ni jedan narod u Europi nije doživio takav pokolj kao hrvatski narod. Ni u jednom narodu nije ubijeno toliko svećenika, fratara, toliko novinara i intelektualaca i ljudi koji nemaju veze sa zločinima kao što je učinjeno 1945. godine. U pravom smislu riječi počinjen je genocid nad hrvatskim narodom. Ta strašna represija stvorila je nevjerojatan strah te su se ljudi bojali ne samo javno govoriti nego i šaptati u svom domu o sudbini svojih najmilijih. Bojali su se tražiti njihove grobove. Bojali su se ići na Bleiburg. Bojali su se govoriti da im je netko poginuo. Čak su mijenjali svoja imena i prezimena da bi izbjegli represiju. Istodobno je trajala nevjerojatna promidžba, promidžba neistine i laži. Izmišljane su milijunske žrtve navodno ubijene za vrijeme NDH. Stvarani su pravi lažni mitovi s ciljem da se na taj način začepe usta govoriti o stvarno ogromnim zločinima i genocidu nad hrvatskim narodom koji su učinili komunisti.
Dr. Franjo Tuđman, koji se godinama spremao za sudbinske dane kada će u slomu komunističkog sustava biti moguće stvoriti samostalnu hrvatsku državu, smatrao je da prethodno mora dobiti borbu za istinu o novijoj hrvatskoj povijesti. Vodio je bespoštednu borbu s klevetama i lažima i krivotvorinama dokazujući kako je velika izmišljotina i laž brojka od 700 tisuća ili milijun ubijenih Srba u Jasenovcu. Usporedno se borio da se otvori mogućnost razgovora o stvarnih stotine tisuća ubijenih i masakriranih Hrvata koje su počinili Titovi komunisti. Gdje god se zakopa po Sloveniji nađu se hrvatske kosti. Za razliku od toga komunisti, koji su bili 70 godina na vlasti, nisu pronašli kosti toga navodno ogromnog broja ubijenih u Jasenovcu i drugdje. Međutim, cijelo vrijeme, kroz medije, nevladine udruge, a na određeni način i pritisak iz inozemstva, svaki pokušaj govorenja istine o komunističkim zločinima ili istine o lažnim ustaškim zločinima dočekan je na nož kao revizionizam i obrana fašizma i nacizma a napad na antifašizam.
Promovirao sam 1993. knjigu Bleiburška tragedija hrvatskog naroda
Godine 1993. godine Vinko Nikolić, koji je bio imenovan od predsjdnika Tuđmana za zastupnika u Županijskom domu Sabora, a s kojim sam se sprijateljio, zamolio me da budem jedan od promotora trećeg izdanja njegove knjige "Bleiburška tragedija hrvatskog naroda". Dok sam čitao tu knjigu, koju mi je prof. Nikolić poslao prije predstavljanja, navirala su mi mnoga pitanja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti hrvatskog naroda. Neka sam pribilježio na margini te sam u govoru na promociji pokušao na njih odgovoriti. Osobno sam za bleiburšku tragediju i Križni put čuo pedesetih godina kada je jedne večeri u obiteljskom krugu moj bratić pričao o svome križnom putu. Njega su kao mladića, pilota, pokupili i prisilno poslali na Istočnu frontu u Rusiju, gdje je čudom je ostao živ. Nakon toga prošao je Križni put od Bleiburga do logora u Srbiji i opet čudom ostao živ.
Čitajući Nikolićevu knjigu, prisjetio sam se i mukotrpne borbe proteklih nekoliko godina i velikih dvojbi u stvaranju i obrani samostalne i suverene hrvatske države. Preispitivao sam i vlastiti životni put i pitao se je li moglo biti drukčije, jesmo li mogli doći do države i bez rata, pogotovo bez rata s Muslimanima u Bosni i Hercegovini. Posljednjih nekoliko godina, od kako se otvorila prilika da hrvatski narod stvori svoju samostalnu i suverenu državu, bio sam preokupiran stvaranjem nacionalnog jedinstva i zaustavljanjem starih ideoloških sukoba podijeljenog hrvatskog naroda iz Drugoga svjetskog rata. Bio sam svjestan da hrvatski narod bez uspostavljanja sloge i zajedništva od ljevice do desnice, domovinske i iseljene Hrvatske i Hrvata u Bosni i Hercegovini ne će moći iskoristiti povoljne okolnosti da u raspadu komunističkog sustava i komunističkih federacija stvori svoju samostalnu hrvatsku državu.
Dakle, pripadao sam onim političkim snagama u Hrvatskoj kojih je bilo u svim strankama koje su bile zagovornici nacionalne pomirbe i nacionalnog jedinstva. Nailazili smo na velike otpore sukobljenih ideoloških grupacija iz Drugog svjetskog rata jer su se te podjele prenosile i na nove generacije. Teško se je stvarala svijest da je sloga hrvatskog naroda nemoguća bez oprosta, i to uzajamnog i dobrovoljnog. Bilo mi je jasno da se ta sloga ne može postići mijenjanjem prošlosti, nego samo na stvaranju vizije zajedničke demokratske budućnosti. U tim nastojanjima upoznao sam mnoge ljude s kojima ranije, kao član Saveza komunista, nisam kontaktirao i za koje su me uvjeravali da nisu demokrati i da se s njima ne može uspostaviti dijalog niti izvršiti nikakva pomirba. Među tim ljudima koji su me oduševili, a koji su bili tretirani kao ustaše (neprijatelji i zločinci), upravo je bio i gospodin Vinko Nikolić. On kao i mnogi drugi pripadnici bivše političke emigracije vratili su se u Hrvatsku. O svom prijateljstvu s gospodinom Vinkom Nikolićem pisao sam više puta i u svojim knjigama.
Napisao sam između ostalog: »Mnogi, na primjer Vinko Nikolić, zadivili su me svojom snagom i spremnošću da se i pored svega što su preživjeli okrenu budućnosti, učeći od prošlosti i ne dopuštajući da se obnove sukobi koji bi ponovno onemogućili ostvarivanje povijesnih interesa hrvatskog naroda. Zato sam i prije nego što sam pročitao knjigu o Bleiburgu prihvatio prijedlog gospodina Nikolića da o njoj govorim, jer sam znao da gospodin Nikolić, kao svjedok povijesti koji je veliki dio svoga života posvetio upravo pomirenju Hrvata, hrvatskoj slozi i okupljanju svih snaga, ne može urediti knjigu koja ne bi bila u skladu s njegovom životnom orijentacijom. Nju najbolje izražava zadnja rečenica Vinka Nikolića u predgovoru III. izdanju: "Sjećajmo se uvijek Bleiburga s pijetetom za Žrtve, ali bez trunka mržnje, a još manje bez ikakve misli na Osvetu." Mislim da i ova knjiga pridonosi onim nastojanjima koja pišući o tragediji poručuju 'ne dopustite da se ona ikad više ponovi, da nikad više Hrvat na Hrvata digne ruku.'«
Naveo sam to u svom govoru na predstavljanju njegove knjige te sam dodao da je Nikolićeva knjiga o Bleiburgu ne samo korisna, plemenita i humana nego i nužna, jer narodi koji zaboravljaju povijest bivaju osuđeni na nove tragedije. Naglasio sam da se ne smije zaboraviti Bleiburg, a i isto tako da se ne smije zaboraviti ni Jasenovac te da treba smoći snage i osuditi i odbaciti sve loše iz naše povijesti, a budućnost graditi na slozi i zajedništvu koja se temelji na pozitivnim stranama i iskustvima naše povijesti. Na promociji knjige progovorio sam i o nekim poukama koje trebamo uvažiti kako nam se krvava prošlost nikada više ne bi ponovila. Rekao sam da je knjiga o bleiburškoj tragediji jedan od krunskih dokaza da ne smijemo ponoviti niti jednu povijesnu pogrješku.
Prije nego što sam promovirao knjigu Vinka Nikolića, on je 1993. godine promovirao moju knjigu "Tko je ubio Bosnu?". U dijelu vodstva i članstva SDP-a Vinko Nikolić nije dobro i sa simpatijama primljen. Mene su optužili da angažiram bivše ustaške ideologe te da time dovodim u pitanje program SDP-a i suprotno politici SDP-a rehabilitiram ustaštvo. Odbio sam te primjedbe i nastavio surađivati i sa ustašama i "ustašama", pripadnicima političke emigracije koji su lažno optuženi da su ustaše. Jedina bi moja rezerva bila da ne želim surađivati s onim ustašama koje su argumentirano suđeni ili optuženi za ratne ili druge zločine.
Dakle, polazio sam od temeljne pretpostavke ako sam prihvatio bivše udbaše i kosovce, bivše šefove Udbe i šefove KOS-a kao ljude koji su se promijenili, koji su postali demokrati, ako sam prihvatio Tuđmanovu parolu: ne zanima me što si bio nego me zanima što si danas, ako si se spreman uključiti u stvaranje i obranu hrvatske države, dobro nam došao. Cijenit ćemo te po onom što radiš danas a ne po onom što si bio jučer, da bi bilo licemjerno osporavati da su se mnogi bivši ustaše transformirali u demokrate i istinske borce za demokratsku Hrvatsku.
(Nastavak slijedi)