Nedostaje upotrebljiva politička ekonomija XXI. stoljeća
Izbori u Francuskoj opet su pokazali: treba nam politička ekonomija 21. stoljeća. Starim receptima ne može se upravljati promjenama. Prije drugog kruga izbora u Francuskoj na gospodarskopolitičkom području događa se nešto neobično: europska ljevica stala je praktički cijela uz nekadašnjeg Rotschildovog bankara (većeg „klasnog neprijatelja“ nema) Emmanuela Macrona koji želi smanjiti državnu potrošnju i javni sektor, reducirati korporacijske poreze i liberalizirati usluge. Program koji u tim krugovima inače važi kao neoliberalna vražja rabota.
A europska desnica isto tako jedinstveno drži palce Marine Le Pen, političarki koja želi provesti klasičan lijevi program: prenijeti banke u vlasništvo države, smanjiti socijalna davanja i poreze onima koji malo zarađuju (i to samo njima), sniziti dob za odlazak u mirovinu na 60 godina, otežati otpuštanje, ukloniti obvezu iz Maastrichta o ograničenju državnih dugova. A oni koji tradicionalno „zauzimaju“ te desne/lijeve pozicije, konzervativci i socijalisti? Na putu u povijesnu ropotarnicu. Kao što se već dogodilo u Grčkoj i Italiji. I dalo naslutiti u Austriji, gdje su ÖVP i SPÖ iz najnovijih parlamentarnih izbora izašli s priličnim gubitcima.
Mnogo se toga počelo pomicati, ideološke građevine na koje smo navikli ruše se. Objašnjavati to kao prolaznu krizu koja gubitnike globalizacije tjera u naručaj populista s jednostavnim receptima, nije dovoljno. Takav razvoj stvari, koji neće uskoro nestati, ima dublje uzroke. Pred njima su i trenutačni dobitnici promjena bespomoćni. Jer i oni obećavaju samo konvencionalne recepte protiv krize. Ali to je druga priča.
Problem je u tome da su dvije političke velesile industrijskoga doba, konzervativci i socijaldemokrati, koje su Europu (a i ostatak Prvoga svijeta) prilično dobro vodile kroz drugu polovinu 20. stoljeća, pred izazovima 21. stoljeća gospodarski i politički bespomoćne. Njihova sposobnost rješavanja problema odnosi se na društvo u kojemu se jasno razaznaje poslodavce i zaposlene, u kojemu postoje stabilna dugotrajna radna mjesta, dovoljan gospodarski rast i stabilna porezna baza za podjelu. Oni sasvim očito bespomoćno stoje pred stanjem u kojemu je sve veći dio stanovništva u nesigurnom slobodnom radnom odnosu, dakle u sivoj zoni između poduzetnika i radnika, u kojoj raste postolje strukturne nezaposlenosti bez izgleda da će se trend promijeniti, u kojoj nove tehnologije prijete temelju financiranja države.
Razlog tome velikim je dijelom u tome što vladajuće ideologije potječu iz davno prošlog vremena koje se više neće vratiti. Marx (kasno 19. stoljeće), Hayek (rano 20. stoljeće) i Keynes (sredina 20. stoljeća) možda su točno opisali mnoge gospodarske prirodne zakone (monopolizacija u neobuzdanom kapitalizmu, snage tržišta, konjunkturni ciklusi); ali svijet povezan internetom u kojemu strojevi upravo preuzimaju tradicionalne poslove samo time više se ne može objasniti. A pogotovo ne njime upravljati. Ljudi to osjećaju i sve se više okreću od zagovornika ideologija 20. stoljeća koje nestaju. To da i populisti koji od toga profitiraju imaju samo konvencionalna – te tako slabo upotrebljiva – rješenja, gubi se nažalost u aktualnom raspoloženju u kojemu je „sve bolje od sadašnjega stanja“. Ono što nam očito nedostaje jest upotrebljiva politička ekonomija 21. stoljeća. Tko ju prvi pronađe, njegova će biti budućnost. Nadajmo se da će to biti prije nego sadašnje snage destrukcije posve unište ono što se već postiglo.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više