Sarajevska deklaracija = jugoslavenski manifest

Tvrdokorna jugosljedba krenula u obračun s hrvatskim jezikom i hrvatskom državom

 

 

Gotovo prije tri mjeseca uvjeravali su nas kako na "hrvatskoj političkoj sceni nema nositelja jugoslavenske ideje", da Jugoslavije "odavno nema, a nema ni Jugoslavena", da Hrvatska "u svojim glavama intenzivno vodi dijalog s fantomom, nekim koga nema" itd. Kao krunski dokaz bacao nam se u oči podatak kako je u Hrvatskoj na posljednjemu popisu stanovništva Jugoslavenom se izjasnio 331 građanin. I onda, samo tri mjeseca poslije u Sarajevu je predstavljena Deklaracija o zajedničkome jeziku, jugoslavenski manifest, prvi od raspada bivše države, u kojem su u stanovitome broju, što javno, što tajno, sudjelovali i književnici, novinari, umjetnici iz Hrvatske.

Miroslav Krleža

 

Bio je to nakon 50 godina prvi javno potpomognuti pokušaj obezvrjeđivanja poznate Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, za koje je donošenje predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Zvonko Kusić izjavio kako je bio jedan od ključnih trenutaka u borbi hrvatskog naroda za svoju samobitnost i vlastiti identitet koji je ujedno označio i početak kraja tragičnih hrvatskih iluzija o Jugoslaviji i jugoslavenstvu. Sarajevski manifest sada pokazuje da neki to ne razumiju kao "kraj tragičnih hrvatskih iluzija", nego žele iskoristi za novi početak rasipanja genetski novoga jugoslavenskog sjemena po hrvatskim zemljama.

 

Idejnim začetnicima sarajevskoga jugomanifesta glavni je cilj – razlabaviti hrvatski standardni jezik. To je prije nekoliko godina predvidio u svojoj knjizi Radoslav Katičić "Hrvatski jezik" (ŠK, 2013.) kad je upozorio: "Drugi opet hoće razlabaviti hrvatski standardni jezik kako bi ga promijenili tako da se potpuno stopi sa srpskim." Potpisnici i pristaše jugoslavenskoga manifesta hoće ponovno uspostaviti nasilje kakvomu je hrvatski jezik bio izložen pod kundacima u dvjema Jugoslavijama pa su mu bili ukinuli i ime, preimenovali ga u hrvatskosrpski, prešućujući činjenicu da hrvatski jezik, kako je pisao Petar Guberina, posjeduje obilne književne spomenike već od 13. stoljeća, što samo govori kako je riječ o samobitnome jeziku, koji nije istovjetan sa srpskim.

 

Jezično i političko nasilje nad hrvatskim narodom samo je jačalo svijest o hrvatskoj jezičnoj posebnosti, pa ni Novosadski dogovor nije uspio izjednačiti književni jezik Hrvata i Srba. Hrvatski i srpski dva su različita jezika, koji nemaju samo različitu povijest nego i različiti put prema budućnosti. Prije dva mjeseca preko stranica tjednika "Globus" uvjeravalo nas se također kako je Jugoslavija "zadnje utočište hrvatske desnice", a tri mjeseca poslije preko tih stranica uvjeravaju nas kako Deklaracija o zajedničkom jeziku poručuje isto što i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika – NE jezičnome nasilju. Kakva podvala!

 

Sarajevska deklaracija ustala je protiv dobro utemeljenih norma hrvatskoga standardnog književnog jezika, kako bi se ponovno podjarmio hrvatski jezik, naleglo na hrvatski jezik i poslalo ga u jugotalionicu. Nasuprot tomu, Deklaracija je prije 50 godina predlagala ravnopravnost jezika u bivšoj državi. Sarajevska deklaracija nastupila je protiv te ravnopravnosti tražeći uspostavu "zajedničkog jezika". I ne samo to, želi nas se uvjeriti da je jezično "čistunstvo i purizam" hrvatski nacionalistički specijalitet. To nam se predbacuje nakon što je četrdeset godina sustavno u medijima i školama zatirana svaka hrvatska riječ. S hrvatskom slobodom 90-ih došla je i sloboda za hrvatski jezik. Dok je hrvatskoga jezika bit će potrebna borba protiv tuđica i svih onih riječi koje žele degradirati životnost hrvatskog jezika, dolazile s istoka ili sa zapada, svejedno. Svaki suvremeni jezik izgrađuje svoju normu, pa tako treba i hrvatski, i nitko mu tu nema pravo predbacivati "čistunstvo", jer ono je sine qua non životnih tijekova hrvatskoga jezika.

 

Krleža: Otkad pišem, pišem hrvatski

 

Sarajevski manifest prva je stuba političkoga nastupa konsolidiranih jugoslavenskih snaga, koje su tijekom povijesti djelovale na rasističkim načelima. Jer što je drugo nego oduzimanje prava hrvatskome narodu da naziva i razvija svoj jezik, mimo srpskog i drugih jezika, nego rasizam koji ne priznaje razlike, nego sve unificira. Najžalosnije što pritom zlorabe i hrvatskog književnika Miroslava Krležu i manipuliraju njegovom izjavom o jednome jeziku s dvama imenima. Ali pritom ta jugorasistička družba zaboravlja njegovu izjavu:

 

"Svaka takva analiza pokazala bi da se iza intransigentnog (op. a., tvrdokornoga) stava prema jedinstvu jezika krije opasna i na temelju pedesetgodišnjega negativnog iskustva razorna centralistička politika, koju je trebalo prevladati od prvog dana, to jest od proglašenja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca" (Krleža: "Otkad pišem, pišem hrvatski…", Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Građa za povijest Deklaracije, Matica hrvatska, Zagreb, 1997.).

 

Krleža je to rekao Enesu Čengiću, četiri godine poslije poznate Deklaracije. No to se baca u stranu kako bi se održavao tvrdokoran stav prema jedinstvu jezika koji je uvijek bio proizvodom jugoslavenskih, odnosno velikosrpskih stremljenja. Jednako tako, na svaki se način želi zanemariti njegova nešto ranija misao izrečena kao uvodna na skupu u prigodi obilježavanja 130. godišnjice Hrvatskoga narodnog preporoda (29. ožujka 1966.) kad je hrvatsku intelektualnu elitu, sapetu komunističkim lancima, upozorio kako samo "po jeziku narod postaje politički subjekt". Drugim riječima, bez jezika nema ni Hrvatske. U tome, kao i dvije godine prije zaustavljenome književnom tekstu P. Šegedina: "Izdajnik" (1964.) treba gledati izvorišta Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. Oduzimanjem hrvatskome narodu imena njegova stoljetna jezika te uspostavom "zajedničkog jezika", jugosljedba htjela bi mu, nakon pedeset godina, ponovno bezobzirno poništiti politički subjektivitet. I u tomu je čitava ta "zajednička igra", koja se vodi oko delegitimiranja hrvatskog jezika, u čemu sudjeluju na razne načine i hrvatske vlasti, od odlaska prvoga hrvatskog predsjednika s političke scene. Zaboravljaju, međutim, kako će se zbog njihova "zajedničkoga nastojanja", usmjerenoga na razbijanje hrvatskoga standardnog književnog jezika, zametnuti oštra bitka, mnogo žešća i odlučnija nego što zamišljaju.

 

Napad na hrvatski jezik prethodnica napadu na hrvatsku državu

 

Ako se sve to ima u vidu, posve je politički neshvatljiva izjava predsjednice Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović koja je u Splitu (30. travnja) izjavila kako je sarajevski manifest pod imenom Deklaracija o zajedničkom jeziku "sasvim marginalna stvar o kojoj uopće ne treba raspravljati jer taj nekakav zajednički jezik bio je politički projekt koji je umro s bivšom Jugoslavijom i ona se više nikada ne će ponoviti". Po njezinim riječima, danas u Hrvatskoj ima toliko problema, visi preko 40 tisuća radnih mjesta izravno i više od 100 tisuća ljudi koji su povezani s krizom koju Agrokor proživljava i u tome smislu im ovisi egzistencija.

 

Kardinal Josip Bozanić: Svaki put kada se želi razgraditi hrvatske vrjednote, udara se na kulturu i jezik

 

Jezik nije samo dio nekoga dogovorenoga načina komuniciranja, nego u njemu su, kako to stoljećima svjedoče najodličniji pisci i pjesnici hrvatskoga govornoga područja, sadržane životne istine, sažete vrjednote, osjećaji, ljudi i povijest naroda; u njemu je riznica radosti i nadanja, žalosti i tjeskoba, rada i molitve, suza i smijeha; u njemu se nalaze odgovori na pitanje kako se poima život i koji mu je smisao. Zato nije slučajno da se iz te jezgre crpila snaga, jačalo i čuvalo zajedništvo, nakon kušnja iznova započinjalo i gradilo nakon raznih oblika razaranja.

 

Na žalost, kao što nam svjedoči daljnja i bliža prošlost, a jednako tako i neki suvremeni događaji kojima smo svjedoci, svaki put kada se želi razgraditi hrvatske vrjednote, udara se na kulturu i jezik, kao priprema za političke i vojne osvajačke pohode ili kao neki novi-stari, prikriveni pokušaj, nakon već neuspjelih geografskih asocijacija koje su u prošlome stoljeću završile nametnutim ratovima (Iz uskrsne poruke nadbiskupa zagrebačkoga kardinala Josipa Bozanića, na Cvjetnicu 2017. ).

 

Sarajevski manifest nije marginalna stvar, kako to misli predsjednica države. To je jasan znak i političkim analfabetama da jugoslavenski projekt nije mrtav, znak je da se taj projekt na razne načine želi obnoviti. Marginalizirati taj "zajednički udar" na hrvatski jezik, koji je u biti udar na hrvatsku državu, znači živjeti izvan političke realnosti. Sarajevskoj deklaraciji, hrvatska bi predsjednica to morala znati, kumovale su hrvatske politike od 2000., kao što su kumovale sunovratu Agrokora. Odnos prema hrvatskome jeziku objašnjava mnoge odnose u hrvatskome društvu. Prošetajte, gospođo Predsjednice, zagrebačkim užim dijelom grada, na prste jedne ruke izbrojit će te prodavaonice s hrvatskim natpisima!

 

Hrvatski jezik i situacija u koju je došao Agrokor, kao uostalom i mnogo drugoga, samo pokazuje kako ne funkcionira hrvatska državna vlast, koja je sve manje u službi hrvatskih građana, a sve više tuđih interesa. Vrijeme je za promjenu smjera i reda vrijednosti, kako bi Hrvatska bila država kakvu su zamišljale generacije koje su ju nosile 1971. i 1991.! Smotru prvoga ešalona tvrdokornih sljedbenika jugointegralističke ideje, koji vrijeđaju ili negiraju hrvatsku državu, poistovjećuju s NDH i nikako ne žele priznati kako je nastala na borbi hrvatskoga naroda u Domovinskome ratu protiv srbijanskog agresora, odazvao se tek dobro poznati najmilitantniji dio koji u Hrvatskoj uživa sav komfor, a vlast ga od 2000. na sve načine gladi, mazi i novčano podupire, usprkos tomu što ta družina već dva desetljeća kompromitira i ismijava hrvatsku državu, praveći od nje europsko čudovište, običnu pariju, koju bi, kako misle, trebalo ekskomunicirati s europskog zemljovida. Ne treba biti naivan i ne vidjeti da je glavnina te jugosljedbe ostala u sjeni. Ne treba imati iluzija da će zajedničkim snagama nakon sarajevske smotre nastaviti pohod na hrvatsku državu. S jedne strane, na sve načine kao nametnik sisat će njezine sokove, a s druge zabijat će u njezino državno tijelo klin za klinom.

 

Za to vrijeme mladost će zbog nezaposlenosti i lošega standarda bježati u inozemstvo, a stranci će preko domaćih slugu planirati kako otimati njezina bogatstva – slavonske i baranjske ravnice, obalu, otoke, more i vode, šume… Dobro potkožena nova klasa za to će vrijeme udobno uživati u svojim bogatstvima. Sve to treba shvatiti kao nastavak agresije na Hrvatsku, za koju su mnogi mislili da je prestala pobjedom u Domovinskome ratu. Rat protiv Hrvatske vodi se drugim sredstvima, vode ga banke, vlasnici stranih lanaca, nevidljivi, ali po zlokobnim učincima itekako prepoznatljivi vladari. Deklaracija o zajedničkom jeziku uklapa se potpuno u velikosrpsku memorandumsku platformu. Moglo bi se na široko pisati o formacijskome rasporedu jugosljedbe, od medija do državnih struktura, od obrazovnoga sustava, fakulteta do političkih stranaka. Godinama sinkronizirano pucaju po svakoj iskri hrvatstva, hrvatskoga suvereniteta. Dok se ne dogodi radikalan obračun s jugoslavenskom idejom i njezinim još uvijek aktualnim kondezat proizvodima – četništvom i Orjunom – nema iluzije da u Hrvatskoj može biti napretka i mira.

 

Pokušaj vraćanja u povijest

 

Potpisnici sarajevskoga manifesta sada nas hoće vratiti 200 godina u povijest, kada je Jernej Kopitar, Karadžićev strateg, na jugoistoku od Alpa zacrtao moguće postojanje dvaju jezika – slovenskoga i srpskoga. Na to sve naslanja se "Načertanije" Ilije Garašanina iz 1844. koje je imalo za svrhu obnovu Srpskoga Carstva. Taj tekst označen državnom tajnom pisao je spomenuti strateg kao srbijanski ministar unutarnjih poslova. Nema potrebe navoditi sve što je slijedilo, no taj program bio je samo predmemorandum poznatoga Memoranduma SANU-a iz 1986., platformom velikosrpskih težnja, u konačnici uvodom u agresiju na Hrvatsku.

 

Povijest je previše bremenita i krvava da ne bismo prepoznali u sarajevskome manifestu obnovljeno "velikosrpsko kopito", koje je u zanosu "bratstva i jedinstva" ponovno vehementno krenulo u pohod na hrvatsku zemlju, s nakanom da se u prvome koraku ospori jednome narodu krsno ime jezika, kojim govori otkako zna za sebe. Bašćanska ploča, Marulićeva "Judita", stara hrvatska književnost i sve bogatstvo hrvatske pisane tradicije do suvremenih dana, razvidan su dokaz samobitnosti i vitalnosti cjelovitoga tronarječnog hrvatskoga jezika, po kojemu je zaseban i drukčiji od ostalih jezika s kojima bi ga htjeli stopiti. To što se manifestom jugoslavenstva krenulo iz Sarajeva, razotkriva samo stratešku promišljenost cijeloga pothvata, njihovu moć i potporu, koja se može pronaći na nizu točaka, od najbliže u Beogradu, do onih po europskim metropolama, gdje hrvatski jezik nikako da ostvari svoj zaseban status na sveučilištima, već ga se utrpava u nekakav serbokroatizam, unatoč tomu što je postao, nakon odlučna nastojanja, prije svega hrvatskih jezikoslovaca, službenim jezikom Europske unije i što je Međunarodno tijelo za norme donijelo 1. rujna 2007. odluku po kojoj se obvezatno razlikuju hrvatski i srpski kao dva potpuno samostalna jezika!

 

Sarajevo je uporišna točka iz koje se mogu najlakše "zajedničkim jezikom" doseći granice Velike Srbije. U svemu tome ne treba čuditi ni to što se kao sponzor pojavljuje njemačka Zaklada Allianz sa svojom subverzivnom rabotom, koja kao da se uklapa u njemačke šire političke planove. Njemačka intelektualna elita morala bi biti svjesna da nikakva subverzivna djelatnost spram hrvatskoga jezika u koju se uključila tamošnja berlinska zaklada ne će biti blagonaklono primljena, već će se računati kao suptilan oblik terorističkog razbijanja jednoga staroga autohtonog europskog jezika. Ugledni njemački slavist i kroatist Leopold Auburger ima potpuno pravo kad izražava čuđenje da "u hrvatskim jezikoslovnim krugovima" može vladati toliko naivnosti glede njemačkoga politički "korektnoga" stajališta prema samobitnosti hrvatskoga jezika. Jer zaista, kako tvrdi, jezičnopolitički i vanjskopolitički propusti hrvatskih vlada od 2000. godine preveliki su da se o izravnome ili posrednome promicanju neke vrste serbokroatizma ne govori. Sve je to politika, a ne filologija ili jezikoslovna znanost, smatra prof. Auburger.

 

Hrvatske politike kumovale sarajevskoj deklaraciji

 

Hrvatske politike, a osobito nedjelotvorna vanjska politika, svaka na svoj način, obilato su kumovale Deklaraciji o zajedničkom jeziku. Taj manifest nije nastao samo, kako se misli iz niza skupova Jezici i nacionalizmi, koji su lani održani u Podgorici, Splitu, Beogradu i Sarajevu, već prije svega iz protuhrvatskoga pamflet-knjige Snježane Kordić: "Jezik i nacionalizam" u izdanju zagrebačkoga izdavača "Durieux", 2010. Spomenuta lingvistica u nedavnome intervjuu "zajednički jezik" nazvala bi najradije, po finskome modelu, materinskim jezikom. Osim zamagljivanja političkih ciljeva sarajevskog manifesta, tim svojim gledištem samo pokazuje potpuno nepoznavanje razlike između materinskoga i standardnog jezika. Ali tko joj tu može pomoći? Inače njezina knjiga, ne slučajno, nastala je dok je radila u Njemačkoj, dakle, kao rezultat njemačkih stavova (Vuk Stefanović Karadžić prije gotovo dvjesto godina formirao je svoja gledišta temeljem njemačkih romantičarskih pogleda na jezik.) U knjizi autorica navodi sve ono što operacionalizira sarajevski manifest: da Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci maju zajednički standardni jezik pa se ne može govoriti o različitim standardnim jezicima, nego o standardnim varijantama jednoga te istoga standardnog jezika. Važno je podsjetiti da ta pamflet-knjiga nema recenzenata, a njezino objavljivanje pomoglo je hrvatsko Ministarstvo kulture.

 

Što zna aktualna ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek o potpori toj knjizi, pitanje je koje ostalo do danas nerazjašnjeno. S obzirom na to da je knjiga objavljena bez recenzenata, može ju se smatrati naručenom. Nejasno je kako je Ministarstvo kulture moglo novčano poduprijeti takav protuhrvatski pamflet? Ministričina tvrdnja, u kontekstu razgovora o sarajevskome manifestu, da kultura ne smije biti prostor za podjele, nego upravo suprotno – prostor slobode u kojem se njeguju, promiču i razvijaju različitost (Globus, 7. travnja 2017.) ravna je nagovoru na samoubojstvo dok nasuprot tomu imamo militantne odrede jugosljedbe kojoj u Hrvatskoj ništa nije sveto, pa ni ime jezika, zajamčenoga Ustavom, za koji neki od potpisnika kažu da je "izmišljen da bi Hrvate držao u strahu". Da je hrvatska politika kumovala sarajevskoj deklaraciji, dokaz je i ukidanje Vijeća za normu hrvatskog standardnog jezika jer jedino se obezglavljivanjem jezične politike moglo stvoriti prostor i dati vjetra spomenutoj deklaraciji.

 

Na Deklaraciju o hrvatskom jeziku: otvoreno pismo hrvatskoj javnosti koje je sredinom ožujka objavilo uredništvo časopisa "Jezik" politika se nije ni osvrnula, a jezikoslovci okupljeni oko Instituta za hrvatski jezik, nazvali su ju nepotrebnom, izjednačivši ju sa sarajevskom deklaracijom. A upravo uredništvo "Jezika" u Otvorenome pismu upozorilo je, između ostaloga, na sljedeće: „Unatoč neuspjehu dvaju jugoslavenskih jezičnih projekata u prošlome stoljeću, ponovno se pokušava stvoriti zajednički štokavski jezik kao ključna poveznica kulturnoga prostora četiriju novonastalih država. Iznose se znanstveno davno odbačene teze o zajedničkom nastanku i razvitku štokavski stiliziranih književnih jezika." Bilo je to samo petnaestak dana prije nego što je jugosljedba pokazala svoje očnjake prema Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika te spram ustavnoga položaja hrvatskog jezika. Vlada premijera Andreja Plenkovića žurnom uspostavom Vijeća za normu i pravnim reguliranjem hrvatskog jezika dokazat će da se djelotvorno želi odmaknuti od sarajevskoga manifesta. Jer jedino tako spriječit će jugosljedbu u pokušaju ugroze hrvatskoga jezičnog zviježđa.

 

Ruski kroatist Artur Bagdasarov smatra kako buduće tijelo koje će skrbiti o normi hrvatskoga standardnog jezika mora biti sastavljeno od vrsnih jezikoslovaca te napominje kako vijeće mora biti na razini Vlade, a ne ministarstva jer je djelokrug ministarstva ograničen. Normativne priručnike ministarstvo može prihvatiti samo za škole, što vodi, htjeli ili ne, u proturječje između obrazovnoga sustava i dijela jezične zajednice. To se vidi na primjeru institutskoga školskog pravopisa. Taj pravopis preporučuje pisanje – podatci, zadatci i sl., a mediji i administracija i dalje se koriste podacima, zadacima i sl. Smatra da nije važno npr. tko će sastaviti jezični zakon, već da bude izrađen profesionalno, bez politizacije, u zajedništvu jezikoslovaca i vrsnih hrvatskih pravnika. Osim toga, Vijeće se mora pozabaviti normativnim priručnicima na svim razinama jezične strukture hrvatskoga jezika. Vijeće istodobno mora pripremiti osnovne projekte koji se odnose na daljnji razvitak hrvatskoga jezika i u tome smjeru treba sastaviti teoriju hrvatskoga standardnog jezika i teoriju hrvatske dijalektologije. Taj posao mogu odraditi samo vrhunski jezikoslovci. I na kraju, samo struka mora rješavati pitanja daljnjega razvitka hrvatskoga jezika, a ne netko sa strane, jer samo tako novo vijeće može imati povjerenje i uspjeh u jezičnoj zajednici, napominje Bagdasarov.

 

Zaključno treba reći: aktualna vlast valjda ne će dopustiti da se s hrvatskim jezikom dogodi nešto slično kao s Agrokorom, pa tek onda djelovati, već će što prije povući potrebne poteze kako bi nas obranila od "zajedničke agresije" koja je krenula na hrvatski jezik, a time i hrvatsku državu.

 

Marko Curać, Hrvatski tjednik