Hrvatski Fokus
Hrvatska

Otpadništvo Zapada

Teologija i politika

 
 
Dijelovi iz knjige Donosa Cortésa Cortesove tri rasprave s podnaslovom Otpadništvo Zapada, koja izdana 1948. u Beču. Donoso Cortés je rođen 6. svibnja 1809. u Valle de la Sereni u Španjolskoj, a umro 3. svibnja 1853. u Parizu u Francuskoj.
Spenglerova "Propast Zapada" ima brojne prethodnike. Ratovi i revolucije u XIX. stoljeću potiču nas da ih čujemo, da bismo ih nakon toga brzo zaboravili. One uranjaju u sjene "crkve napretka", koja se ponosno i samouvjereno izgrađivala cijelo stoljeće. Tek danas, nakon urušavanja njihovih moćnih katedrala, svi ti proroci nesreća iznova dolaze pred pogled jedne Europe koja, opustošena jadom i neshvatljivim užasima, brižno pokušava utvrditi uzroke tih katastrofa.Otprilike poslije rata iz 1870. duhovnu elitu Europe zahvatio je jedan pritajeni osjećaj "malaise"/slabosti, "kritike kulture", u pojedinačnim slučajevima čak mržnje kulture.  Potrebna su bila desetljeća, također i jedan svjetski rat, da bi se svijest o krizi priopćila i nacionalnoj inteligenciji, koja je stvorila plodno tlo za uspjeh Spenglera. Prividno privredno čudo tridesetih godina prikrilo je stvorenu pukotinu, koju je pretrpila vjera u napredak. Posijano je sjeme nihilizma iz kojeg je, u očajanju i nezaposlenosti, u idućem desetljeću izrasla totalitarna država.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/05/4.bp_.blogspot.com_-nssY39HSF68_UKRcz7UkuhI_AAAAAAAACCE_iLMiWD2Ko5E_s1600_JuanDonosoCortes.jpg
Donoso Cortés
 
Donoso Cortés ovakav je razvoj predvidio već prije cijelog jednog stoljeća. Kao državnik one Španjolske, koja je svoju vjeru obranila i osigurala u dosadnim krvavim ratovima, već je svojom nacionalnošću bio privržen razmišljanjima "ili-ili", koja su njegovoj naciji nametnula duhovno naoružanje. Ovom radikalizmu, kao baštini katoličke religije, odgovara naslijeđe univerzalnosti svjetonazora. Istina je (opća) odluka. Budući da postoji samo jedna istina, koja u (Božjem) stvaranju svakom dodjeljuje njegov rang i mjesto, mora tako i svaka promjena načela u paralelnim područjima života navući na sebe trajne preobrazbe. Već ovdje, u duhovnom karakteru, u stilu mišljenja, leži zaključeno idejno sjeme jedne "logike" hereza (kao protupredmet Hegelu), koje u društvenom životu podrazumijevaju potrese i prevrate, radi otpadništva od istine, koja se objavila u Bogu. Ali, upravo strastveno mišljenje "ili-ili", ono je koje konačno posreduje protiv neprilagođenosti ljudske prirode, u odnosu na zahtjevnost ideje. Apsolutnoj ciljanoj točci u susret stupa jedan izoštreni, nepodmićeni smisao za stvarnost, koji se u slučaju Donoso Cortésa iskazuje u obliku mračnog pesimizma o čovjeku. Ovo mu je kod francuskih liberalnih katolika, naročito radi njegova djela "Ensayo sobre el catholicismo el liberalismo y el socialismo" (1851.), donijelo sumnjičenja o manihejstvu, koja su u Rimu presuđena u njegovu korist tek na kraju njegova života.
 
Ove osobine, međutim, same po sebi nisu dostatne da bi objasnile "otkriće" Donosa, nakon kraja Prvog svjetskog rata. Ondje, gdje njegovo djelo iznenada dobiva jednu zastrašujuću i zaprepašćujuću vremensku blizinu, kao da se spis jedva osušio (od tinte), ondje se njegova darovitost pokazuje poput gatanja i katkad do pojedinosti točne prognoze, koju je dao precizno, predvidjevši slom u sadašnjosti. Istovremeno ova pojava naše zanimanje vodi natrag na njegovu filozofiju povijesti, jer ova je prognoza naprosto primjena određenih spoznaja, koje današnja sociologija označuje "ideološkom kritikom" (društva).  Takvo jedno fiksiranje početne točke označuje Donoso Cortésa kao protuigrača žestokih pokušaja jednog razotkrivanja građanskog društva preko Karla Marxa, a osim toga i Hegela, od kojeg putovi vode koliko prema Lenjinu toliko i prema Sorel-Mussoliniju. I dok Karl Marx ustanovljuje duhovnu "nadgradnju" tvrdeći, dakle, da su ideologija i s time religija samo refleks proizvodnje – dakle, materijalnih odnosa – dotle Donoso, sasvim suprotno, sjajnom retorikom utvrđuje da je svaka politička, ili društvena doktrina određena teološka  afirmacija, ili negacija. Sve manifestacije javnog i privatnog života jedne epohe mogu se svesti na jednu određenu sliku čovjeka, koja nužno uključuje iskaz o Bogu i izriče si presudu, nalazeći se u vječnom sukobu s istinom Objave. Istina je katolička, sveobuhvatna: liči na Jakobove ljestve, koje sa zemlje vode u Nebo, jedino Carstvo u kojem Bog uključuje i prirodu. Niti jedan kamen ove hijerarhijske građevine ne može se slomiti, a da se cijela zgrada ne suši. Nama je u ovom Aionu općenitost istine udijeljena u dijelovima, samo komadić. Zbog toga posljednja odluka o zemaljskim stvarima ostaje prepuštena savjesti i njezinu opravdanju, u "bona fide" (u dobroj vjeri). Gubitak istine u ovom se svijetu može osjetiti samo kao negativna posljedica. Zbog toga se odstupanja od nje, pa bila ona silom prilika u početku samo teorijske prirode, u praktičnom životu na društveni i politički život neizbježno manifestiraju kao subverzivne i zaglupljujuće posljedice. One pokreću jedan razvitak, u kojem jedna hereza stvara drugu, jedna početna zabluda duha na kraju zaziva olujnu poplavu revolucije, dok konačno sve ne potone u ponor kaosa, pri čemu se istovremeno, u svojoj konačnoj oštrini, oblikuje alternativa:  borba između univerzalnog katoličanstva i luciferijanskog ateizma totalne despocije. Pesimizam Donoso Cortésa dopušta da ovo hrvanje, ova završna faza u "logici" hereza, čije opsege sagledava iz zatamnjenog horizonta najranijih dana, završi s porazom Crkve Kristove, koju će spasiti samo jedan osobni Božji zahvat.
 
Objava Božja u Kristu jest ono apsolutno jednog svijeta, čije će generacije uvenuti poput trave. Time Donoso postavlja politiku, njezinu ideologiju, u svjetlo središnjeg sunca istine. Na mjesto relativizacije religioznog, Španjolac provodi relativizaciju svih političkih istina. Izvrtanje u temelju vodi prema jednome: je li Bog, ili je čovjek gospodar povijesti? Tako, također, Donoso pragrijeh čovječanstva uviđa u oholosti. Ovaj radikalni uzajamni odnos ideologija, već prvo poglavlje njegovih "Ensayo"/Eseja …" sažet je u rečenici: "Svako značajno političko pitanje u sebi također uvijek uključuje i jedno veliko teološko pitanje".  De Bonald u svojoj "Theorie de pouvoir politique et religieux" i klasik francuskog tradicionalizma, de Maistre, jednako kao i apostol nadolazeće anarhije Proudon, došli su do istog zaključka. Originalan učinak Donosa mnogo se više nalazi u odvažnoj jednostranosti, s kojom je on ove spoznaje primijenio na povijest, njezin prošli i budući protok, iz čije je primjene razvio jedan zatvoreni sustav povijesno-državničke filozofije, ali ne poput apstraktnog rada, nego u tonu jednog konačnog preklinjućeg apela na obraćenje/promjenu.
 
Ali ovdje se pokušaj jedne "ideološke kritike" preokreće protiv samog tvorca i njegovu povijesnu uvjetovanost stavlja u borbu protiv liberalizma i socijalizma. Primjenom takve kritike Donoso Cortés pokazao se kao posljednji predstavnik umirućeg feudalizma i apsolutne monarhije. Zbog toga mu prijeti da njegova priručna "ideološka kritika" postane "političkom teologijom", opravdanjem jedne vremenski uvjetovane političke doktrine, kao "Božje volje". Iako još zasigurno nesvjesno, ovdje nastaje obratno premještanje naglaska koje, kao u slučaju Maurice Rarresa i (katoličke) Action Francaise, apsolutnu religiju preobličuje u jednu apsolutnu politiku.  Zbog toga također postoji i opasnost jednog zloupotrebljivog poziva na Donoso Cortésa, kao svjedoka svih vrsta (političkih) igara, od desnog fašizma pa sve do Carla Schmitta, duhovnog krčitelja puta prema njemačkom totalitarizmu.[i]
 
Donoso Cortés rođen je 6. svibnja, 1809. kao sin jednog odvjetnika i veleposjednika u negostoljubivoj španjolskoj Estremaduri. Od 1820. na dalje pohađa studij prava, povijesti, filozofije i književnosti, u Salamanci, Caceresu i kasnije u Sevilli. Još kao mladić jednom je prigodom, na praznicima, upoznao Quintanu, vodeću glavu španjolskog liberalizma. Njegova bogata obdarenost Donosu, već u dobi od devetnaest godina, u Caserasu donosi predavačko mjesto za književnost i estetiku. Jedan rano sklopljeni brak uskoro završava smrću njegove supruge. Godine 1832. Donoso stiže u Madrid i memorandumom o spornom naslijeđu prijestolja, koji naslovljava na kralja, stupa u politiku čija nestalnost od sada određuje njegovu sudbinu. Pozivom u madridski Ateneo španjolski mu liberali izražavaju priznanje. Godine 1840. s kraljicom-majkom Kristinom napušta zemlju i idućih godina živi u pariškom egzilu. Vodi organizaciju ustanka 1843. godine i ima zasluga za povratak kraljice-majke. Njegove su mu zasluge plaćene unapređenjem u Markiza de Valdegamas. U to vrijeme već su primjetni prvi znakovi skretanja od liberalizma, čiju je teoriju eklektično zastupao pod bitnim utjecajem Francuza Cousin, Royer-Collard Guizota. U pariškom egzilu Donoso se iznova približio katolištvu, a na unutar-političkom planu također se zbližio s "moderadosima", desnom krilu liberala. Njima je do zadnjeg trenutka ostao vjeran, svakako duže nego li vjerovanjem u njihov program. Cijelog tog unutarnjeg razvoja Donoso je postao svjestan tek pred potresnim učinkom francuske revolucije, u veljači 1848.
 
Govor o diktaturi od 4. siječnja, 1849. očituje provedbu promjene. Uslijed opasnosti prelijevanja revolucije na Španjolsku, kao i alarmantnih vijesti iz Rima, kako bi suzbila lokalne ustanke vlast si je dopustila diktatorske ovlasti. Engleskom veleposlaniku, koji je doveden u vezu s nemirima, uručena je putovnica. Kao govornik opozicije, ukazivanjem na činjenicu da se na nedopustiv način krše načela legalnosti i osobne slobode, Senor Cortina podiže prigovor protiv takvih ovlaštenja. Donoso u svome govoru na to uzvraća oštrinom izvođenja dokaza i logikom koja razbija sve iluzije, jednom strastvenom moralnom ozbiljnošću, kojom u europskim gradovima pobuđuje senzaciju i svoje ime čini poznatim.
 
Prednost se ne daje legalnosti, nego životu društva. Ako treba spasiti njegov život, tada je privremeno i diktatura primjereno sredstvo. Govornik ju opravdava analogijom čuda, koje jednako tako predstavlja direktni Božji zahvat u zakonitost vladavine nad svijetom. A, što se slobode tiče – upravo je revolucija ona koja ju uništava. Budućnost ne pripada slobodi. U svojem izvođenju dokaza govornik se upire na paralelizam religije i slobode: Gubitak vjere, a time i osporavanje pravog Boga napreduje prema razaranju čovjekova dostojanstva. Ateistički humanizam sam sebe dovodi do apsurda. Prava se sloboda sastoji samo u vjeri u Krista. Ono što proizlazi, idući dalje od toga,  uistinu i u povijesnoj posljedici znači povratak u barbarstvo. “Svijet golemim koracima korača prema ustroju nečuvene i sverazorne despocije, kakvu ljudi još nikad nisu doživjeli“. Materijalni napredak skriva dubinu postupka. Ondje gdje tone moć duha, vjera u Boga, ondje se iznad čovjeka iznova uzdiže duh sile. Gubitak svakog autoriteta, koji proizlazi iz Boga, kao daljnju posljedicu izaziva anarhiju i despociju. Na mjesto Božje duhovne svemoći stupa svenazočnost "totalne države" – kako bismo to danas označili – koja je posredovana dostignućima tehnike, a umjesto jedinstva u duhu i vjeri nastupa jedinstvo posredstvom terora, pokriveno jednom "zamjenskom religijom". Zbog toga za Donosa više ne postoji izbor između slobode i diktature, nego kao alternativa samo još izbor između diktature vlasti i diktature revolucije.
 
Ako bi se oštro razdvajanje naravnog i nadnaravnog područja, ovo radikalno ili-ili katoličke i filozofske kulture (od Voltairea do Proudohna), kao i pesimistična antropologija katoličkog učenja i činili sumnjivim, ono psihološko može se odobriti kao "korektiv" vremenite vjere u napredak. Govor mu ukazuje na prevladavanje liberalno-eklektičnog mišljenja. U svojim Atenejskim predavanjima Donoso je diktaturu i revoluciju još držao opravdanima na isti način, ukoliko služe suverenitetu razuma. A sada bi još samo diktatura, koja je kao radikalna osuđena, bila ta koja državu pred revolucijom može spasiti. No, za sebe govornik naglašava: "Doduše, trudim se razumjeti diktaturu, ali ne i oponašati ju". Ovo vodi prema jednom značajnom odnosu stvari, koji je intimno povezan s njegovom duhovnom preobrazbom.
 
Svjesna zahvaćenost katoličkom vjerom – a o jednom obraćenju u strogom smislu ne bi s moglo govoriti – kod Donosa se događa kao prolom, čija priprema seže unatrag u četrdesete godine (devetnaestog st.). Sama preobrazba krčila si je put još prije proloma revolucije u veljači i u prostoru religiozne odluke bila je postupno pod utjecajem kršćanske smrti njegova brata – o kojem Donoso piše da ga je volio možda više nego li je to bilo ispravno – i pod primjerom jednog svetog čovjeka, kojeg je upoznao prigodom pariškog izgnanstva.  Ova zahvaćenost religioznošću teče paralelno s njegovim političkim i socijalnim osvjedočenostima, bez da bi ih se moglo usporediti ili jednu voditi na drugu. Ovi razvoji uzajamno se ometaju i provode paralizu onih političkih djelatnosti, koje bismo očekivali temeljem njegovih oštrih i zaklinjućih dijagnoza svoga vremena.
 
To što u njegovom životu od sada postaje vrijedno liči na neki antički element, otprilike poput postanka (nove) Kasandre. Njegov patos ne čini romantično–barokna riječ, nego proročki bijes. Ali, to shvaćanje o dolazećoj nesreći ono je što ga užasava, njega koji je u usamljenosti svojeg jasnog uvida uskraćen za moć da djeluje i da se suprotstavi. Gledajući empirijski moglo bi se raditi o preklapanju njegove religijske i političke preobrazbe, tako da  nužnost sudbine, koja mu se u vjeri daje da ju spozna, nadilazi svako ljudsko djelovanje i volju i sve to paralizira uzaludnost znanja. Odluka je ovdje jedna religijska kategorija, na koju politika još uvijek strastveno polaže pravo, ali sada samo kao projekcija apokaliptičkih naznaka. Ali, ovdje nečeg djelotvornog ima upravo kroz progon straha, paralize koja prodire kroz koljena i koja još od homerovske Kasandre prorocima dodjeljuje proricanje svih propasti od Troje do danas.  Tako se Donoso odlučuje ne odgađati stupanje u jedan (križarski) red, u koji se osjeća prisiljen stupiti, k tome, izravno s tribine parlamenta, ravno u borbu protiv sljeparije jednog izvanjskog napretka, pri čemu – u prigodi koja mu je nametnuta – preuzima vodstvo Španjolske.
 
On ustrajava, izbjegava, bježi pred strahovanjima očekivane katastrofe njegove Domovine i u studenom 1848. g. odlazi u Berlin, kao španjolski veleposlanik. Donosa muči jedna vrsta "moralne bolesti" – a ta ga stavlja u tajnovitu konstelaciju prema njegovom nordijskom suvremeniku Sörenu Kierkegardu – prepuna mračnih vizija i proloma straha. Ne napušta ga niti u Berlinu, koji mu je nepodnošljiv i u čijim salonima ne nalazi na gotovo nikakav kontakt.[ii]  Nije prošlo ni dvanaest mjeseci i Donoso se vraća natrag u španjolski glavni grad.
 
Dana 30. siječnja 1850. održava drugi, ne manje senzacionalan govor o općem položaju Europe, koji rasprostire njegovu slavu. Veuillot, njegov pariški prijatelj i izdavač L'Universa izvješćuje već u travnju da je u francuskom glavnom gradu raširio oko četrnaest tisuća primjeraka. Car Nikola I., Fridrich Wilhelm IV., pruski, Louis Napoleon, Metternich, Schelling i Ranke dobivaju primjerke. Prijevodi na francuski, njemački i talijanski jezik slijede jedan za drugim. U svom govoru Donoso rezimira i raspravu o buđetu. Koristi ga za frontalni napadaj na stoljeće, s koje za najvažnije smatra ekonomske i socijalne probleme, i vidi ih kao posljedicu prevlasti države posredstvom društva i kao međustupanj vlastitog procesa proletarizacije. Arhimedova točka europske situacije – prema Donosu – ne nalazi se u rješenju socijalnog pitanja. Također, njihovo hitno pretresanje nije sredstvo za sprječavanje/ nadilaženje socijalizma. Prijeteća revolucija može se nadići jedino obnovom kršćanstva. Socijalnom pitanju ne pripada nikakav primat, čak ne u tom trenutku. Jer, protiv zla nastavljanja potresa i rastvaranja društva – socijalne reforme ništa ne pomažu. Uzrok zla mnogo više treba tražiti u jednom dubljem sloju: u iščezavanju ideje jednog božanskog i ljudskog autoriteta i time u činjenici da su narodi za vladavinu postali nepokorni.
 
Antiteza katoličke i filozofske kulture vraća se u analogiji, koja mora prikazati sadržaj, u suprotnosti dvaju razdoblja kulture, jednog afirmativnog i jednog negirajućeg. Donoso ovdje, međutim,  prelazi prema pozitivnom pokušaju jedne "političke teologije", u kojem on monoteizam nastoji dovesti u odgovarajuću vezu sa državnim oblikom monarhije. U govoru o diktaturi kaže još da savršena pobožnost (kao u apostolskom  dobu) može izmaći svakoj organiziranoj vladavini, a to znači da kršćanstvo u svojoj dovršenosti transcendira svako zemaljsko carstvo. Katoličkom razdoblju, u kojem se sada ponovljeno preslikava svjetska vladavina jednog Boga u zemaljskom poretku monarhije, odgovara revolucionarna faza u nizu triju stupnjeva negacije: u deizmu, koji osporava Providnost, kao i konstitucionalnu monarhiju u kojoj kralj, doduše, vlada, ali ne upravlja: u panteizmu republike, tj. u suverenitetu sveukupnog naroda: u ateizmu anarhije, osporavanju svake vlasti i autoriteta. Europa – kako objašnjava govornik – stupa prema drugoj fazi negacije i približava se trećoj. No, anarhističko će stanje proizvesti velikog despota.
 
Rastvaranju europskog društva, niveliranju i atomiziranju njegove iz povijesti izrasle strukture, sve se više približava opasnost osvajanja izvana. Donoso objašnjava da mu se jedna revolucija u St. Petrogradu (kasnije Lenjingrad! prim. prev.) čini vjerojatnijom nego li u Londonu. Engleska je ta – budući da je Francuska postala "središnji klub" Europe – koja bi mogla postati zaštitnica kontinenta posredstvom konzervativne i monarhističke vanjske politike, ali prije svega samo ako bi iznova postala katolička, jer katolicizam je jedini bezuvjetni protivnik silovitom, totalitarnom kolektivizmu. Stoga su Španjolcu, unutar ovog raspadajućeg društva, samo svećenik i vojnik, obojica, posljednji predstavnici Zapada, jer samo još u njima živi duh njegova stvaratelja: autoritet, poslušnost i žrtva. Ovim Donoso istovremeno odgovara na treću i posljednju tezu, prema kojoj su društvene reforme ne samo moguće, nego i lako provedive. Financiranje takvih reformi pretpostavljalo bi radikale uštede, koje bi se, prema stanju stvari, mogle ostvariti samo na trošak stajaćih vojski. A to bi usred vladajuće nesigurnosti samo ubrzalo slom društva. Govornik se sada vraća na polaznu točku. Prijetećoj krizi Europe ne može se izići u susret reformama, nego samo uz pomoć snažne države i, naposljetku, samo uz kršćanski preporod. Slično rimskoj formuli Caveant consules (prepustite konzulima, prim. prev.)zaključuje govor s opomenom upućenom parlamentu da se dobro zamisli nad svojom političkom zadaćom, da ne bi doživio sudbinu frankfurtske Crkve Sv. Pavla.
 
Razumije se da je ovaj govor u konzervativnim ložama Europe naišao na glasan aplauz. Najoštrije je usmjeren protiv političke izopačenosti jedne bourgeoisie / buržoazije, koju Donoso označuje kao apsolutno "spornu klasu". Govor, međutim, istovremeno izdaje potpuno nepoznavanje socijalno – ekonomske uvjetovanosti radničkog pokreta. (Donoso, koji hitnost socijalnog pitanja jako dobro shvaća, kao hijerarhičar ga, međutim stavlja na njemu pripadajuće mjesto, vjerujući da se ono može razriješiti milosrđem od strane bogatih i strpljenjem siromašnih!) Ipak, moramo primijetiti da se Donosov pojam socijalizma ne preklapa s onim što pod tim razumijeva naše današnje društvo, to nije identično. Donoso citira De Giradina, po kojem se socijalizam proteže na neograničenu individualnu slobodu, na račun državne vlasti. A, isto tako njegovo shvaćanje komunizma vremenski je uvjetovano Proudhonom.
 
Ali, prije svega u pogledu na stoljeće, koje nas rastavlja od sadašnjice Donosa, vidi se promašaj jedne "političke teologije", koju on iznosi van, za potporu svoje konzervativne pozicije. Ono što od te pozicije preostaje danas je (poznato kao) feudalizam i "reakcija". To je ogrtač, koji pada, ono vremensko, koje pripada moljcima. Istina njegova trpljenja u vremenu, istina njegova kršćanstva i njegove providnosne misije se ne prekida. Prepoznati ono vremenito ovdje znači osloboditi plamen jedne bezuvjetne vjere od omotača koji prijeti da ju uguši. Samo nam tako njezin sjaj osvijetliti put kroz tminu našeg vlastitog vremena.
 
Iduće godine Donoso Cortés odlazi u Pariz kao veleposlanik Španjolske. To je godina u kojoj se pojavljuju njegovi Ensayo sobre el catholicisimo el liberalismo y el socialismo (Esej o katoličkom liberalizmu i socijalizmu) u od Veuillota objavljenoj Bibliotheque Nationale. Ovo glavno djelo, s pokušajem sistematiziranja vremenitih zabluda, predstavlja sveobuhvatni prikaz protoka njegovih misli. Po svojoj genezi one su religiozne prirode, i proziru/sagledavaju socijalne i političke doktrine, koje se nalaze pod maskom socijalnih i političkih doktrina. "Čini se da je stablo zabluda, s dopuštenjem Providnosti, dospjelo do zrelosti".  Na plodovima ovog moćnog vitkog stabla punog hereza vidi se jedno društvo rastrojeno anarhijom, koje će radi svojeg užitka napokon propasti, žrtvujući se konačno antikršćanskoj despociji. Ovaj zakon otpadništva također određuje zakon slijeda ideologija, iz kojih nakon odsijecanja Hidrine glave odmah naraste sedam novih, dok se konačno iz njih ne objave permanentni ratovi i revolucije, s kojima se pripremaju nasilne vladavine, koje uništavaju čovjeka.  Pomoću tehnike ovom je Leviatanu u ruke predan jedan instrument – za razliku od poganskih imperija antike – koji ga čini savršenim vladarom čovjeka, pošto mu oduzima dušu.
 
Ensayoje jedan vrijedan prinos teologiji života, koja se kao pothvat jednog laika, razrješava koliko u pseudoreligioznoj senzibilnosti toliko i u zagonetnosti hermetizma. Uvijek iznova, kada transcendencija svojom moći prodire u vremensko, koje misli da se može zatvoriti u sebe, spušta se katedra teologije dolje i prema van na ulice i trgove, na tržište svijeta, usmjeravajući, zaklinjući, uspravljajući. Udio u ovoj neposrednosti također ima i memorandum upućen kardinalu Fornariju 19. lipnja, 1852.,  – a to je skraćenica teza iz Ensayo – kojeg je Donoso razradio za dolazeći Syllabus.[iii]
 
U Parizu dana 3. svibnja, 1853. Donoso Cortés podlegao je teškom srčanom bolu. Zadnje razdoblje njegova života pripalo je zadaći služenja u funkciji veleposlanika njegove domovine, znanosti kao i siromasima, kojima je ostavio velik dio svog prihoda.
 
U malo godina nakon Donosove smrti umnožili su se glasovi, koji su propast zapadne kulture držali neizbježnim. Njima se pribraja također Jacob Burckhardt, koji Europu opominje na nadolazeće "grands simplificateurs-e". Je li već djelo Donoso Cortésa prilog takvom razvoju? Tvrda antitetika njegove filozofije povijesti zahvaća jedino u tendencije ekstremnog – kako u duhovnom tako i u političkom životu – pri čemu se kroz ovaj svjesni stav takav razvoj prirodno odvija u dimenziji vremena. Ovdje se mora potražiti i izvor njegovih grešaka, jer antitetička konstrukcija rezultira različitim pogrešnim procjenama. No, ona ništa ne mijenja na ispravnosti same prognoze, nego samo utječe na tempo i formu protoka događaja. Liberalizam se pokazao kao sposoban za otpor, jer on nije samo otpad od kršćanstva, nego i sekularistički nastavak njegovih zemaljskih ideala, što se upravo danas pokazuje u njegovoj krizi i taktički ga ne približava kršćanstvu. Nadalje, uslijed svog podrijetla i duhovnog načina mišljenja, Donoso Cortés podcjenjuje realnost i snagu interesa, koji vladaju dobom ekonomije, a također moć novca i instinkte vlasništva. Konačno, implicitna teološka pozicija (tog doba) jest panteizam, koji je za građanstvo zavodljiviji i sudbonosniji, jer on lakše služi kao zamjenska religija (napredak, rasa, klasa) nego li izričiti ateizam. Toliko koliko ovi čimbenici olakšavaju povijesnu otpornost liberalizma, isto toliko i obratno olakšavaju stranu kolektivističkog protivnika, čiji je sustav Donoso konstruira kao zatvoren i logičan. S jedne strane se radikalizira u komunizmu i slijedi put od društvene anarhije do totalitarizma, koji mu Donoso pripisuje u svojoj filozofiji povijesti, a s druge se strane u zapadnoj Europi masovno povezuje s demokracijom i time preuzima tradicionalne ideale.
 
(…..) Ne najavljuje li Donoso Cortés, upravo poput Karla Marxa, G. J. Proudona ili Friedricha Lista gubljenje ispravnih tendencija, u najmanju ruku na način da one energije koje su služile zahtjevu i koje su stvorile kršćansku kulturu, sada prelaze u službu vremenitih ciljeva? (…..) Lav XIII. svečano je proglasio da se niti jedan državni oblik ne može pozvati na poseban zakonik Crkve.  Katolik mora priznati svaki legitimni autoritet. Samo u ovom slučaju postoji granica: kod anarhije i totalitarizma. Ovi granični slučajevi toliko jako ugrožavaju društvo da u katoličkoj sociologiji i filozofiji povijesti uvid Donoso Cortésa ima značaj.
 
Liberalni pokušaj da se vjeru neutralizira – te da ju se iz političkog odlučivanja ukloni iz javnog života – mora propasti. Država je, a ne društvo ili privreda, ta koja zarobljuje čovjeka. Ovim je, tim više, – kao u vrijeme Imperium Romanuma –  već samo priznavanje Krista jedan politički čin. Unutar europske civilizacije totalitarna država u Njemačkoj bila je prvi primjer jednog takvog razvoja. Zbog toga danas nisu stranke te koje u javnom životu mogu zahtijevati da zastupaju Katoličku Crkvu, nego sama crkva stupa oči u oči pred svemoćnom državom da bi nasuprot nje zaštitila Božja, a to također znači, ljudska prava. I ta država prepoznala je središte otpora. A da je upravo demokracija ta koja Crkvu motri kao prigodnu državnu formu za osiguravanje slobode i dostojanstva čovjeka, trebalo bi istovremeno poslužiti odbacivanju svih pogrešnih zaključaka, koji se pozivaju na Donoso Cortésa. Oblici zaštite se mijenjaju, a cilj je uvijek isti: čovjeku dati ljudsko, tako da on u slobodi može služiti Bogu u skladu s vlastitom savješću.
 
Kršćanin ne može razdvajati teologiju i politiku. Ne postoji nikakva dvostruka istina, ne postoji niti jedna enklava osobnog života, koja se ne tiče Boga. Ovo mora odrediti i stav Crkve naših dana. Bez obzira na vremenite moćnike, ili na zemaljski dobitak ili gubitak, ona mora "desnim" i "lijevim" građanima, seljacima i radnicima naviještati evanđelje Isusa Krista, koje nadilazi "pravednost" ovoga svijeta, i to ne u uznositosti, nego u poniznosti onog kojem je povjerena istina, koja se nalazi u zemaljskim posudama. U ovom satu  dopala nas je istina Donoso Cortésa: kao baština koja nas obvezuje da teologiju pojmimo kao živu znanost za razlikovanje duhova, da ju stavimo u središte pri nevolji, borbi i nadanjima naših dana, da bi iznova zasjalo svjetlo njezine istine, kakvo sam život daje. Njezinu opću usmjerbu majmunski oponaša lažna univerzalnost jedne "civitas terrena", koja se u konačnici pokazuje kao totalitet terora, kao uzurpacija nelegalne moći. Ovaj totalitet zahtijeva izgradnju jedne protucrkve, da bi se probudila surogatna religija, religija "mita", o čemu povijest zadnjih desetljeća daje rječito svjedočanstvo. Zadaća jedne katoličke filozofije društva je da otkrije unutrašnje međuovisnosti, da razotkrije sustav hereza iz teorije sve do praktične politike, prikaže nužnost njezina razvitka, da krizu Zapada dokaže kao posljedicu jednog iskonskog otpada od istine, ne nastupajući više defanzivno nego ofenzivno prodirući u prazan prostor izblijedlih ideologija. Njoj je (katoličkoj filozofiji društva) Donoso Cortés bitno utirao pute.
 
Bilješke:
 
[i] Usporedi iz suvremenih njemačkih spisa: Edmund Schramm, Donoso Cortés, Leben und Werk eines Spanischen Antiliberalen, Hamburg, 1935.: Dietmar Westmeyer OFM, Donoso Cortés, Staatsmann und Theologe, Eine Untersuchung seines Einsatzes der Theologie in der Politik, Münster, 1940., ; nadalje, Alos Dempf, Christliche Staatsphilosophie in Spanien, Salzburg, 1937. 128 fg., und Hans Barth, Fluten der Dämme. Der philosophische Gedanke in der Politik, Zürich, 1943., 91 fg. Zur Auseinandersetzung über den Begriff einer "politischen Theologie"; Carl Schmitt, Politische Theologie, München, 1922. i Erik Peterson, Der Monotheismus als politisches Problem. Ein Beitrag zur Geschichte der politischen Theologie im Imperium Romanum, Leipzig, 1935.

 
[ii] Godine 1852. Donoso o Pruskoj piše: "Vjerujem da je (ona) od svog nastanka baština za đavla i do danas sam osvjedočen da joj je u temeljima zauvijek u naslijeđe predstoji  povijesna fatalnost…"
 

[iii] Djela Donoso Cortésa nalaze se u izdanju Tejado, Madrid, 1854/55, 5 svezaka, i u jednom cjelovitom izdanju od Orty y Lara, Madrid, 1904., 4 sveska. U njemačkom prijevodu pojavila se Katolička politika (govori) kao i Crkva i civilizacija (pisma), München, 1920. Prevoditelju Hansu Abelu pripada zasluga što je djelo španjolskog filozofa državništva otrgnuo zaboravu. Zahvaljujući L. Fisheru Ensayo je opskrbljen jednom iscrpnom biografijom, te preveden i objavljen pod naslovom Država Božja (Karlsruhe, 1939.). Jedan manji izbor iz djela, koji se bitno oslanja na izdanje Abela, pojavilo se pod naslovom Kulturna politika, Basel, 1945. Također kao Tri govora, Zürich, 1948.
 

Paul Viator (s njemačkoga jezika preveo mr. sc. Emil Čić)

Povezani članci

Majci iz tuđine

HF

Bratu

HF

Tomislav Merčep osuđen zbog “propusta”

hrvatski-fokus

AFORIZMI – Figa ili šipak

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...