Hrvatski Fokus
Najnovije vijesti

Balkan treba nacionalno podijeliti

Zapad mora priznati pogrješke u jugoistočnoj Europi i ispraviti ih – prije nego to učini Kremlj

 
 
U svojoj prošloj kolumni objašnjavao sam da bi sve veći nemir na Balkanu toj problematičnoj regiji opet mogao donijeti kaos i rat kao 1990-ih – a možda i gore.  Rusko miješanje u regiji moglo bi krhka i osiromašena društva gurnuti preko ruba, a to je mogućnost koja prijeti cijeloj jugoistočnoj Europi. Zaključio sam da je u interesu Zapada da suzbije krize na Balkanu – ponajprije u Makedoniji – prije nego one izmaknu kontroli. To će zahtijevati da se ruske prijestupe u toj regiji svede na razinu koja se može tolerirati, ali i to da se NATO i EU suoče sa stvarnošću, a to je da rješenja koja su bivšoj Jugoslaviji nametnuli 1990-ih više ne funkcioniraju. Ona zapravo predstavljaju velik dio problema koji danas ugrožavaju jugoistočnu Europu.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/05/images.gawker.com_xdmsl3qagl4vt1vmfubi_c_fitfl_progressiveq_80w_636.jpg
John R. Schindler
 
Ali kako Balkan učiniti nepropusnim za Putina prije nego se dogodi što strašno? Prva je zadaća oslabiti kremaljske špijunske igre; NATO-ove sigurnosne službe mogu pomoći lokalnim partnerima u razotkrivanju ruske špijunaže, propagande i subverzije. Atlantski savez  mora pomoći jugoistočnoj Europi da se odupre agresivnijim postupcima poput zavjere Putinovih špijuna protiv Crne Gore prije nekoliko mjeseci. To je, međutim, lakši dio. Pravi izazov s kojim će se Zapad suočiti jest popraviti štetu nanesenu nakon raspada Jugoslavije prije jedne generacije. NATO pod vodstvom Washingtona zaslužan je što se ozbiljno umiješao u bosanski rat 1995. i stao na kraj bratoubilačkoj noćnoj mori. Četiri godine kasnije bili smo bolji na Kosovu, zaustavili ružan etnički rat prije nego je došlo do pravog genocida.
 
»Protjerati manjine i stvoriti mir«
 
Ipak, zapadne političke ciljeve bilo je teže ostvariti nego vojne. NATO i EU inzistirali su da se po bivšoj Jugoslaviji sačuvaju unutarnje granice propalog komunističkog režima iako su one prije bile birokratski hir crvenih funkcionara nego etnička stvarnost. Bilo je očito da je takav pristup osuđen na propast. Pouke prošlosti bezbrižno su ignorirane. Jedini razlog zbog kojega srednja Europa danas živi u miru jest to što je velik broj Nijemaca istjeran iz Poljske, Čehoslovačke i ostatka regije nakon poraza Trećeg Reicha. Bio je to strašan zločin koji su počinili staljinisti – više od 12 milijuna Nijemaca protjerano je oružjem, a oko dva milijuna njih umrlo je dok se to događalo – ali to je donijelo dugoročni mir.
 
»Oluja – najveća vojna operacija u Europi nakon Drugoga svjetskog rata«
 
I na Balkanu je bilo očito da granice stvaraju etnički mir, ali to se ignoriralo. Pobjeda Hrvatske u kolovozu 1995. – operacija Oluja, najveća vojna operacija u Europi nakon Drugoga svjetskog rata – rezultirala je protjerivanjem većeg dijela srpske manjine u toj zemlji. Skoro četvrt milijuna Srba pobjeglo je pred hrvatskom vojskom koja je napredovala i unatoč poticajima u dva desetljeća nakon toga malo njih se vratilo. Za većinu Hrvata to je prije svega bila primjerena kazna za srpski ustanak 1991. koji je njihovu zemlju gurnuo u rat, a zatim i jamstvo da se to ne će ponoviti.  Međutim, to je duboko potreslo zapadne savjetnike koji uporno pokušavaju sastaviti ono što se na Balkanu raspalo rušeći presude ratova 1990-ih. Po cijeloj regiji NATO-ovi i EU-ovi birokrati reklamiraju fantazije o etničkom suživotu i skladu tvrdeći da se opet može stvoriti „bratstvo i jedinstvo“ različitih naroda bivše Jugoslavije ako im se da dovoljno strogih pouka i novčane pomoći.
 
»Zapad je pogriješio u jugoistočnoj Europi«
 
Bolna je istina da je maršal Tito Jugoslaviju držao na okupu kombinacijom karizme, političkog talenta i vrlo neugodne tajne policije – a NATO i EU ništa od toga nemaju. Umjesto da prihvati neželjenu stvarnost, Zapad je pokušao održati granice koje su nacrtali komunisti, ali nigdje nije uspio. U Bosni i na Kosovu manjine koje su pobjegle ili bile protjerane u ratu uglavnom su odbile vratiti se kući. Moglo bi se raspravljati o tome je li to više motivirano strahom ili etničkim partikularizmom – ali ne o tome da se izbjeglice ne žele vratiti. Vrijeme je dakle da Zapad prizna da je pogriješio u jugoistočnoj Europi da ono što joj zapravo treba – normalne nacionalne države s koherentnim granicama. To će zahtijevati prekrajanje Titove karte, koje će svim etničkim skupinama donijeti dobitke i gubitke. Ali ako se promjena provede točno, dugoročni rezultati bit će bolji od opasnog kaosa koji trenutačno postoji pod pokroviteljstvom NATO-a i EU-a.
  
«Dayton treba mijenjati, a ne 'reformirati'«
 
Najprije Bosna. Ta klimava pseudo država nikada se nije oporavila od katastrofe 1992.-1995., a milijarde dolara zapadne pomoći nestale su zahvaljujući korupciji i kriminalu. Nespretno podijeljena na muslimansko-hrvatsku federaciju i srpsku republiku Republiku srpsku, Bosna kakvu su stvorili Amerikanci u Daytonu krajem 1995. politički je sustav koji ne funkcionira i nikada ne će funkcionirati. Dayton je zamišljen kao kratkoročna pomoć krvavim ranama Bosne, ali postao je trajan i ne može se reformirati – iako to zapravo malo tko u toj zemlji još želi.
 
»Zapadnoj Hercegovini treba dozvoliti da se pridruži Hrvatskoj«
 
Stoga je vrijeme da mu dođe kraj, a ne da ga se popravlja. Neka se Republika srpska pridruži Srbiji, kako odavno želi. Budući da nitko ne može razumno objasniti zašto se granice Srbije iz komunističkoga doba mogu mijenjati – što je učinjeno nakon rata na Kosovu, a granice Bosne ne mogu -, NATO i EU moraju prestati s licemjerjem radi kojega Srbi još manje vole Zapad. Etnički hrvatskim dijelovima zemlje, osobito zapadnoj Hercegovini, trebalo bi dozvoliti da se pridruži susjednoj Hrvatskoj; većina stanovništva već ima hrvatske putovnice.
  
Ostatku Bosne, sada pretežno muslimanskom – u njegovu glavnom gradu Sarajevu koji je prije 1992. bio multikulturni dragulj sada je ostalo malo kršćana, treba dozvoliti da ode svojim putem kao zemlja koja je brzim postupkom postala članica NATO-a i EU-a. Ta malena zemlja bit će tijesno vezana s Hrvatskom gospodarski i politički, a uvođenje ostatka Bosne u zapadne političke i sigurnosne strukture može samo pojačati regionalnu stabilnost. To će osim toga pomoći da se obuzda neugodan problem Bosne s džihadistima.
 
»Kosovo i Preševsku dolinu pripojiti 'Velikoj Albaniji'«
 
Zapad mora napustiti fantaziju da se dugoročni mir na Balkanu može postići izolacijom Srbije, glavne zemlje u regiji. Ali i Srbija mora pristati na kompromise. Na Kosovu, koji Beograd mora prihvatiti kao neovisnu zemlju i prestati se miješati špijunima i provokatorima. Velika Albanija doći će, ovako ili onako, i najbolje je da se to postigne pod nadzorom u miru. Dozvolite da se Kosovo ujedini s Albanijom, koja je članica NATO-a i EU-a. Dodatna korist bit će to što će se učinkovite metode borbe protiv džihadizma iz Albanije prenijeti na Kosovo, gdje se taj problem brzo povećava.   
 
Zauzvrat bi Srbija trebala dobiti regiju sjevernu Mitrovicu na sjeveru Kosova, koja je vrlo srpska i graniči sa Srbijom. Sveta srpska mjesta na Kosovu – stare samostane neprocjenjive za srpsko pravoslavlje – treba proglasiti izvanteritorijalnima i staviti pod zaštitu UN-a, a Srbima koji žele doći u posjet ili živjeti ondje treba omogućiti slobodno kretanje. Za gubitak sjeverne Mitrovice Kosovo treba dobiti Preševsku dolinu, koja je uglavnom albanska i graniči s Kosovom. Lokalni Albanci 2001. bili su digli kratak oružani ustanak koji je uplašio Beograd. Najbolje je tu dolinu dati Kosovu – drugim riječima velikoj Albaniji – prije nego nasilje opet izbije.
 
»Autonomija Sandžaku«
 
I manjine u Srbiji zaslužuju pozornost. Na sjeveru etnički miješana Vojvodina od 2008. donekle je autonomna i ima svoju vlastitu regionalnu skupštinu. Na jugozapadu uglavnom muslimanski Sandžak nema takvog sporazuma, iako bi neka vrsta autonomije bila mudra s obzirom na trajni nemir među nekim sandžačkim muslimanima. To je unutarnja stvar Srbije, a Zapad treba predložiti, a ne propisati rješenje. Ali ako Srbija bude htjela ući u NATO i EU, možda bi se moglo tražiti neku vrstu autonomije za Sandžak sličnu vojvođanskoj.
 
Veliki gubitnik prekrajanja granica na Balkanu bit će Makedonija, koja se trenutačno nalazi u fokusu nestabilnosti koja bi lako mogla ugroziti cijelu jugoistočnu Europu. Stvaranje velike Albanije značit će velike gubitke za Makedoniju, uglavnom na sjeverozapadu zemlje koji je etnički pretežno albanski. Zauzvrat bi Skoplje trebalo biti prvo na redu za pozive da se pridruži NATO-u i EU-u i dobiti velikodušnu zapadnu pomoć da izliječi rane teritorijalnih gubitaka. Ovakav nacrt, bez obzira na njegove nedostatke, riješit će skoro sve otvorene etnoteritorijalne krizne točke u bivšoj Jugoslaviji i sve zemlje osim Srbije dovesti u zapadne političke i sigurnosne strukture.  To će biti temelj trajnoga mira u regiji kojoj je on strašno potreban. Treba se nadati da će Beograd, kada se nađe okružen članicama NATO-a i EU-a, i sam tražiti pristup – ali ako ne zatraži, Zapad tu Putinovu satelitsku državu može lako držati pod kontrolom.
 
»Srbiji dati pola Bosne«
 
Moskva je u tome nepredvidiva, osobito zato što Putin sada na Balkanu pokušava izazvati nevolje. Ali, budemo li s Kremljem postupali kao s pravim partnerom u bilo kakvoj teritorijalnoj promjeni u jugoistočnoj Europi – a Putin osjeća da se upravo to nije dogodilo 1990-ih – možemo očekivati suradnju. Osobito zato što će „mali brat“ Rusije Srbija ovaj put moći pokazati i dobitke, a ne samo gubitke. To će biti nalik novoj verziji Berlinskog kongresa 1878., ali ovaj put s prilogom lokalnog stanovništva. Uključiti se moraju svi glavni akteri – NATO, EU, Rusija i sve balkanske zemlje na koje će proces utjecati. Ali voditi mora Washington, onako kako smo radili u Bosni i na Kosovu 1990-ih. Europljani to sami ne mogu riješiti jer su u neprestanim internim svađama, a mi doista ne želimo da vodstvo preuzme Moskva.
 
Postoji i moralna obveza. Prije sto godina Amerika je ušla u Prvi svjetski rat, a predsjednik Woodrow Wilson najavio je novo doba kada će nacionalne države zamijeniti slaba višenacionalna carstva. Budući da se nakon 1918. to nije postiglo na pravedan način, sljedeći, daleko gori svjetski rat bio je predestiniran. Zatim su 1990-ih Amerikanci i njihovi europski partneri pokušali urediti ratom razdiran Balkan, ali su upropastili stvar upravo zato što nisu primijenili načela Wilsonove nacionalne države. Tek kada Zapad shvati da će narodi jugoistočne Europe postići mir kad budu živjeli u manje-više koherentnim nacionalnim državama – poput Njemačke, Poljske ili Danske – možemo očekivati da će se Balkan smiriti i početi se baviti svojim teškim problemima siromaštva, kriminala i korupcije koji se vuku još od Jugoslavije i njezina nasilnog raspada.
 
Poznato je da rusko miješanje na Balkanu vodi većim problemima, tako da je nužno da Zapad počne pokušavati popraviti štetu koju je napravio u jugoistočnoj Europi, iako nenamjerno, 1990-ih. Nitko razuman ne želi da se ponovi sarajevska kriza 1914., ovaj put s nuklearnim oružjem. Iako Trumpova administracija ima pune ruke posla s nizom vanjskopolitičkih izazova po globusu, ignoriranje Balkana moglo bi dovesti do mnogo veće krize koja se može i mora izbjeći.
 

John R. Schindler, Observer.com, SAD

Povezani članci

Hormoni utječu na osjećaje i raspoloženja

HF

Hrvati u Njemačkoj odgovorili na laži iz Süddeutsche Zeitunga

HF

Plenković s Pupovcem svakako gubi

HF

Četničke trojke opet u akciji

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...