Prešućeni pokolj Armenaca

I Hrvatski sabor trebao bi priznati genocid nad Armencima

Turski čelnici kategorički odbijaju svaku pomisao na priznanje genocida te umjesto toga vode agresivnu međunarodnu kampanju kako bi zaustavili val priznanja od drugih država.

Ako je u Hrvatskoj bilo nekoga tko je 24. travnja poželio izraziti sućut Armencima na stotu obljetnicu Agheta – katastrofe koja ih je zadesila između 1915. i 1918., kada su mladoturske vlasti pobile više od jedan milijun pripadnika tog naroda – to nije mogao učiniti u počasnom konzulatu Republike Armenije na Starčevićevu trgu u Zagrebu. Naime, počasni konzul Vedran Buratović je nedostupan, Ministarstvo vanjskih poslova čak nema ni ispravan broj telefona tog diplomatskog predstavništva, a sa zgrade konzulata na elitnoj zagrebačkoj adresi visi potrgana krpa od armenske trobojnice. Taj otužni prizor zorno dočarava odnos hrvatskih institucija prema jednom od najstrašnijih zločina protiv čovječnosti u dokumentiranoj povijesti.

U posljednjim godinama Osmanskog Carstva stvarnu vlast u državi obnašao je trijumvirat Talat paše, Enver paše i Džemal paše. Navedeni trojac do izbijanja Prvog svjetskog rata pristaje uz ideologiju panturcizma, odnosno velikoturskog nacionalizma koji mašta o turkijskom carstvu od Egejskog mora do Kine. Jedan od problema koji se ispriječio na putu ostvarenja toga megalomanskog cilja predstavljala je činjenica da je turkofono područje u istočnoj Anatoliji bilo prekinuto životnim prostorom kršćanskih Armenaca i muslimanskih Kurda, čiji jezik spada u obitelj indoiranskih jezika. No, dok su se paše nadale da će Kurde zbog njihove vjeroispovijesti moći asimilirati, armensko pitanje moglo se riješiti jedino njihovim nestankom.

Pod okriljem rata i izlikom navodne rusko-armenske urote protiv Carigrada, mladoturci su 24. travnja 1915. započeli s masovnim deportacijama Armenaca iz osmanske metropole i Anatolije u pustinje Sirije i Iraka. Stotine tisuća ljudi odvedeno je na marševe smrti, bez hrane, vode i lijekova, te pod stalnim udarima posebnih postrojbi sastavljenih s jedinom svrhom ubijanja armenskih prognanika. Povjesničari su iz europskih i američkih arhiva izvukli potresna svjedočanstva zapadnih diplomata, časnika za vezu, liječnika, stranih učitelja i misionara koji detaljno opisuju strahote kojima su bili podvrgnuti armenski civili. Muškarci su okrutno ubijani, žene silovane i odvođene u roblje, dok su starci i djeca bili prepušteni polaganoj smrti od gladi i iznemoglosti. Američki veleposlanik u Konstantinopolu Henry Morgenthau izvještava tada još uvijek neutralni Washington o razgovoru s Talat pašom u kojem mu je turski de facto vladar otvoreno rekao da su Armenci kolektivna prijetnja carstvu te da ju on namjerava eliminirati.

Konačni broj žrtava varira između milijun i milijun i pol stradalih, čime su Armenci zauvijek nestali iz Anatolije, a preživjeli su nastanili malenu armensku republiku u Zakavkazju ili se pridružili brojnoj armenskoj dijaspori diljem svijeta. U godinama previranja između završetka Prvog svjetskog rata i uspostave Republike Turske, provizorne vlasti u Istanbulu zbog ratnih zločina trojicu paša u odsustvu osudile su na smrt. Međutim, Atatürk je nakon dolaska na vlast poništio ove presude, a novo suđenje nikada nije održano. No kazna je paše ipak sustigla. Armenski osvetnici ubili su Talat pašu 1921. u Berlinu, a Džemal pašu sljedeće godine u Tbilisiju. Enver paša stradao je 1922. u napadu Crvene armije na njegove trupe u Tadžikistanu.

U jeku Drugog svjetskog rata poljski pravnik Raphael Lemkin kreirao je pojam genocida, a njegova je definicija ubojstva naroda korištena pri izradi UN-ove Konvencije o genocidu, usvojene 1948. Upitan što ga je izvorno nagnalo da se bavi izučavanjem genocida, Lemkin je odgovorio da je to bio masakr Armenaca u Osmanskom Carstvu – prvi primjer takvog zločina. Otada, dvadesetak nacionalnih parlamenata (među njima jedanaest iz EU) donijelo je rezolucije kojima se zločin nad Armencima priznaje kao genocid, a Europski parlament je priznanje i osudu genocida nad armenskim narodom postavio kao uvjet turskog pristupanja Uniji.

Unatoč tome, turski čelnici kategorički odbijaju svaku pomisao na priznanje genocida te umjesto toga vode agresivnu međunarodnu kampanju kako bi zaustavili val priznanja od drugih država. Ankara se u negiranju genocida koristi dubioznim argumentima poput onoga da prije 1948. genocid nije postojao kao zločin kažnjiv prema međunarodnom pravu (po toj logici ni holokaust nije genocid). Kao članici NATO-a i važnom savezniku Zapada na Bliskom istoku Turskoj često polazi za rukom ušutkati svjetske čelnike. Američki predsjednik Obama je kao senator otvoreno govorio o genocidu nad Armencima, ali se kao predsjednik nije usudio javno izustiti tu riječ; strateško partnerstvo s Turskom odnijelo je prevagu nad etikom.

Čak se i hrvatski ministar znanosti prošle godine našao pod pritiskom turskog veleposlanstva u Zagrebu da izbaci spomen na genocid nad Armencima iz udžbenika povijesti. Nažalost, bilo kakva reakcija Vlade RH tada je izostala, kao što je 24. travnja ove godine izostao ikakav spomen na genocid nad Armencima od hrvatskih političkih institucija. Domaći mediji su, doduše, korektno popratili stogodišnjicu Agheta, ali ni oni nisu potegnuli pitanje priznanja genocida u Hrvatskom saboru. No upravo takav potez Sabora bio bi poželjan ako doista želimo sudjelovati u izgradnji Europske unije kao zajednice vrijednosti, a negiranje ili prešućivanje genocida (kao zadnja faza genocida) sasvim sigurno ne spada među njih.

Dr. sc. Janko Bekić, https://www.vecernji.hr/vijesti/i-hrvatski-sabor-trebao-bi-priznati-genocid-nad-armencima-1002785