Vojnik postrojbe “Krug za trg”

Film Jakova Sedlara o Vinku Vici Ostojiću

Na ovogodišnjem prosvjedu Kruga za trg Zlatko Hasanbegović je rekao: „Industrija smrti i otimačine imovine. Žaliti i suosjećati za svim i svačijim nedužnim žrtvama. Umjetnički crtež amputirane duše. Bog i domovina kao najveći fenomeni u području međuljudskih odnosa. Odluku da se makne ovo moralno i građansko ruglo, neće donijeti nikakvo činovničko povjerenstvo. Donijet ćemo ju mi, nova Gradska skupština, mi, koji mislimo i radimo ono što govorimo.“

I pisac ovoga teksta misli i radi isto kao i svih proteklih 10-ak godina, koliko godina je kao vojnik postrojbe „Krug za trg“ sudjelovao u jednodnevnim oslobađanjima najljepšeg zagrebačkog trga. No oni, kojih moguće i nema mnogo, ali su dobro raspoređeni, koji se sa svojim jednoumnim glavama još uvijek ne mogu distancirati od zloglasnog maršala, su jednostavno u Zagrebu jači, pa bi se već sutrašnji dan Trg našao ponovo pod njihovom kontrolom, a par tisuća jednodnevnih osloboditelja sa svojim razvijenim zastavama i transparentima bi se jednostavno povukao u svoj naviknuti trpež, koji bi dijelili sa svojim narodom. A spomenuti zloglasni maršal sa svim političkim i vojnim zapovjedima u rukama se nalazio na vrhu piramide smrti i otimačine imovine, koju jedinu industriju su savršeno razvili njegovi generali; Koča Popović, Peko Dapčević, Mijalko Todorović, Milutin Morača, Đoko Jovanić… prilikom ulaska u Zagreb, u svibnju 1945. godine.

I ove godine govornici su se uglavnom nadali i vjerovali; da vrijeme radi za nas, da povijesna istina mora izaći na sunce, da se evropske rezolucije moraju sprovesti, da se vidljive i opipljive hrvatske kosti iz 1700 Hudih jama moraju ljudski pokopati i oplakati, da…Iza svih ovih tragičnih i istinitih navoda stoje; povijesne činjenice, HŽD-o, hrvatski povjesničari na čelu sa prof. dr. Josipom Jurčevićem, prijatelji povijesne istine iz Slovenije, i mnogi drugi.

Kao ljudi, to sam više puta ponavljao, trebamo osuđivati počinitelje zločina, i žaliti i suosjećati sa svim i svačijim nedužnim žrtvama, te biti tolerantni po pitanjima njihovih komemoracija. No kako kao ljudi razumijeti megalomanske lažne jugokomunističke i velikosrpske cifre, sa kojima se, još i danas, i po svijetu i u sred RH lažno optužuje Hrvate za genocidnost, a sve s ciljem da se opravda poslijeratni holokaust nad njima, i da se novostvorena RH demontira, jer država Hrvatska po njima ne smije postojati, niti u ideji niti u praksi, zbog nečijih bližih i daljih imperijalnih interesa. Jedan od onih koji uporno zagovara i brani lažnu cifru od 80 000 u Jasenovcu je i Slavko Goldstein. No ovoga puta ga spominjem, njemu to nije mrsko, zbog jedne njegove izjave od koje se može nešto i naučiti.

„Od reagiranja na natpise u tisku, mnogo efikasniji su; konferencije za tisak, priopćenja, simpoziji, i dakako tužbe.“ Dakle, mada nemamo u rukama medije koji bi to prenosili, vrijedi se držati ovih recepata;biti aktivan i zasipati sudove tužbama. Vjerujem da je 2017. bio zadnji „Krug za trg“, a ako ne daj Bože bude bio potreban i za iduću godinu onda treba manje bojažljivo, sa trubama i čegrtaljkama u rukama, zastavama i transparentima, kretati se preko glavnog trga, do Zrinjevca gdje bi se i sudskim institucijama pod prozore donijelo određene poruke.

Oko uređenja Trga Nevenke Topalušić u Savskoj, predlažem još jedanput, da tim koji o tome odlučuje, još jedanput razmotri i moj prijedlog, da po uzoru crkve na Udbini, tu nađe mjesto i umjetnički reljef sa nacrtanim;i kolicima, i štakama, i protezama. Interesantno bi bilo vidjeti kako bi umjetnik nacrtao protezu za amputiranu dušu, kako je to izjavio jedan vukovarski branitelj. Bandiću koji je velikodušan po pitanju dodijele naših novaca ne treba puno vjerovati. On i oni oko njega stvari uvijek, što je moguće više, minoriziraju. Da za hrvatske tragičnosti iz novije povijesti nisu krivi samo bliži i dalji imperijalisti, nego i sami Hrvati, prenijet ću i par rečenica iz knjige. „ Srbija i jugosloveni.“ Milan P. Đorđević, Beograd, 1922. „A, eto, baš je dr. Trumbić taj koji je danas podigao najveći kamen da se njime baci na ime svoga rođenog naroda. Ime srpsko, hrvatsko i slovenačko njemu je postalo neugodno. Za Srbe, Hrvate i Slovence on danas neće da zna, on zna samo za Jugoslaviju i za jugoslovenski narod. Ali bar što se nas Srba tiče, mi bi smo odista bili ludi kad bi smo se odrekli svog slavnog imena.“ I još nešto. Istog dana 6. 5. 2017. u Zagrebu je prikazan film Jakova Sedlara s glavnim junakom Vinkom Vicom Ostojićem, sretnim provlačiteljem kroz rupice Bleiburškog sita i rešeta, a koje rupice su bile pretijesne za stotine tisuća njegovih vrsnika, branitelja tadašnje hrvatske države, „koji su pobijeni da bi jugoslavija mogla živjeti“ (M. Đilas). Bog i domovina su najveći fenomeni u području međuljudskih odnosa, i baš oni stoje u naslovu filma koji će sa drugim Sedlarovim filmovima obilaziti svijet i svjedočiti o Hrvatskoj istini i tragičnosti, te na taj način razbijati silne protuhrvatske laži prosute širom svijeta.

Žarko Marić