U Vancouveru govorio sam u Hrvatskom domu u kojem je predsjednik Tuđman odbio govoriti
Nastavljamo s objavljivanjem serijala iz prve knjige iz trilogije prof. dr. sc. Zdravka Tomca pod naslovom HRVATSKI PATRIOTIZAM – ŠTO TO ZNAČI BITI HRVAT? u izdanju Tkanice iz Zagreba. Knjiga izlazi iz tiska uoči lokalnih izbora.
U mojim razgovorima s ustašama i "ustašama" širom svijeta mogao bih napisati nekoliko knjiga jer se radi o sjajnim ljudima, domoljubima, nesretnim ljudima, ljudima koji beskrajno čeznu za svojom Hrvatskom, iz koje su istjerani, ljudima koji su živjeli u strahu da će ih Udba likvidirati, ljudima koji su se bojali za svoje potomke, koji su čak jedno vrijeme pod tim pritiskom i u Australiji i u Čileu od Hrvata postajali Jugoslaveni jer su se bojali isticati svoje nacionalne emocije. Opisat ću ovdje samo nekoliko karakterističnih događaja iz Chicaga, Vancouvera, Australije i Australije iz više mjesta.
U Vancouveru sam trebao govoriti na velikom skupu u velikom Hrvatskom domu u kojem je dr. Franjo Tuđman odbio govoriti. Rekli su mi to da dr. Franjo Tuđman nije htio govoriti jer su na ulazu u taj dom tri velike slike: Starčevića, Pavelića i Radića, jer se u dvorani nalazi povijesni hrvatski grb a ne hrvatska zastava. Kada su mi to rekli pitali su me usudim li se, suprotno od dr. Franje Tuđmana, ipak govoriti u tim uvjetima. Ja sam rekao da nema problema, da ću govoriti jer mi je stalo da govorim našim ljudima i da mislim da bi bila veća šteta odbiti susret zbog formalnih razloga, iako za neke to što nema hrvatske zastave nije formalni razlog u normalnim uvjetima. Međutim, upozorio sam ih da ću se požaliti zato što nema hrvatskog grba, hrvatske zastave i što nema slike dr. Franje Tuđmana, istinskog oca domovine. Zatim sam im rekao da ću ih žestoko kritizirati i da ću izraziti svoje žaljenje jer su oni vrlo slabi Hrvati, zato što su me razočarali.
Pitao sam ih postoji li u Kanadi neka nacionalna zajednica koja ima svoj prekrasni dom, koja ima svoju državu a da u tom svom domu ne drži zastavu svoje države nego neku drugačiju zastavu, povijesnu ili kako ju već zovu. Dakle, pitao sam ih kako je moguće da sada kada imamo svoju državu za kojom smo toliko čeznuli, za koju se prolilo toliko krvi, sada veliki Hrvati i domoljubi nisu u stanju ni metnuti hrvatsku zastavu. Nakon dva dana se održavao skup. I kada sam ušao u dvoranu na svoje zadovoljstvo vidio sam da kraj govornice stoji velika službena državna hrvatska zastava. Poslije nismo to komentirali. Bili smo zadovoljni i jedni i drugi što do nepotrebnog sukoba nije došlo.
Ali tu nije kraj sa zastavom, službenim i povijesnim. U Vancouveru imaju crkvu. Tamo je bio u to vrijeme fratar Pavao Norac, daljnji rod generala Norca, duhovit sjajan čovjek, s kojim sam se sprijateljio. U crkvi iznad oltara postoje dvije velike zastave na balkonu, jedna je, kako oni kažu povijesna, a druga je službena hrvatska zastava. Tamo ima puno političke stare imigracije, posebno iz Like. Primijetio sam da na misi uvijek sjede s one strane crkve gdje se nalazi povijesna zastava a ne službena hrvatska zastava. Predložio sam fratru da napravi jednu promjenu, eksperiment, da iduće jutro promijeni zastave, tamo gdje je povijesna da metne državnu a tamo gdje je državna da metne povijesnu. I on je to napravio i ljudi su dolazili u crkvu i sjedali su na svoje uobičajeno mjesto samo sada, jer su zastave promijenjene, ogromna većina je sjedila pred državnom zastavom a ne povijesnom zastavom. Na početku mise je netko primijetio i onda je počelo šaputanje i komešanje i veliko premještanje vjernika pod povijesnu zastavu. Interesantno da taj događaj poslije nitko nije komentirao.
Zašto ovo navodim? Da pokažem da su ti naši jadni ljudi, politička imigracija, pobjegli da spase žive glave i da su emocionalno vezani za neke simbole i da im ne treba dirati te simbole jer je to dio njihovog života.
Širom svijeta u prostorijama gdje se sastaju Hrvati svugdje se nalaze portreti Ante Pavelića. Sjećam se kako su tjednima 90-ih napadali vodstvo nogometnog kluba Dinamo, jer su slučajno snimljeni u Kanadi kada su prolazili ispod portreta Ante Pavelića. Tražile su se smjene, ostavke i progon.
Događaj iz Australije. Dva puta sam duže vrijeme boravio u Australiji i održao brojne tribine širom Australije. Moj je utisak i 1993., i 2007., kada sam ponovno bio, da se tamo ništa nije promijenilo. U svim domovima gdje se Hrvati sastaju dominiraju slike dr. Ante Pavelića i, kako bi se ovdje rekli, ustaški simboli. U većini domova nema slike Franje Tuđmana niti hrvatskog grba a u nekima ni hrvatske zastave nego samo povijena zastava.
Tražio sam da premjeste portret Ante Pavelića
U Geelongu u Australiji rekao sam organizatorima da ću za vrijeme predavanja reći da premjeste Pavelićevu sliku i ustaške simbole sa strane na zid a da na to mjesto metnu simbole hrvatske države koje sada imamo. Upozorili su me da to ne radim. Da može biti problema i gužve te da mogu loše proći. Ja sam im uz smiješak odgovorio da se ne brinu, da mi se ništa ne će dogoditi, da ću čak za svoj prijedlog dobiti i mlaki pljesak. Nisu mi vjerovali i napeto su čekali što će se dogoditi ako ja zatražim da Pavelića s centralnog mjesta premjeste na stranu. Ja sam svoj prijedlog iznio na vrlo lukav način. Pitao sam ih je li im je sada bolje u Australiji od kada imamo svoju hrvatsku državu? Je li ih sada Australci i drugi više cijene? Pitao sam ih je li vole svoju Hrvatsku? Jesu li sretni što sada konačno imamo svoju državu? Kada su mi potvrdno odgovorili da su sretni, onda sam ih upitao postoji li neka etnička zajednica u Australiji koja ima svoju državu a u svom domu ne drži simbole svoje države nego neke simbole nepostojeće države. Rekli su da nema. Onda sam ih pitao da zašto se samo mi Hrvati tako odnosimo prema vlastitoj državi te sam im predložio ne da skinu te simbole nego da premjeste sa strane te na centralno mjesto stave simbole hrvatske države. I stvarno sam dobio mlaki pljesak ali nisu to promijenili nego da će to napraviti drugi put.
Što ste nam doveli tog starog komunjaru?
I da ispričam još jedan događaj iz SAD-a, iz Chicaga, gdje Hrvati imaju jaku zajednicu. I tu sam bio pozvan da govorim. Međutim, naknadno sam čuo da sam bio rezervni govornik. Da je glavni govornik jedan političar HDZ-a iz vrha koji nije mogao doći pa su onda mene pozvali kao rezervu. Jedan broj nije bio zadovoljan što su mene pozvali i u kuolarima su pričali i govorili što su nam doveli tog starog komunjaru, što će nam on ovdje govoriti, mi ćemo ga izviždati, mi ćemo ga gađati s jajima. Pobuna je ostala samo u kuolarima. Dvorana je bila dupkom puna i dočekan sam s jednim normalnim, srdačnim pljeskom. Iznad mene gdje sam sjedio, iznad govornice, odakle sam trebao govoriti visjela je velika slika Ante Pavelića. Svi su me s pozornošću gledali kao političara SDP-a, u to vrijeme, kako ću se ponašati, što ću raditi, hoću li se dići i otići iz dvorane bez govora. Ja sam jedno vrijeme šutio i onda sam im se obratio sljedećim riječima. Ispričavam se ako sam bilo koga povrijedio svojim dolaskom da govorim na vašoj tribini. Razumijem zbog svega što je hrvatski narod doživio od komunizma i komunista da postoji, u najmanju ruku, jedan otpor prema bivšim komunistima i da neki od vas nisu čak oprostili ni Franji Tuđmanu što je u početku karijere bio komunist i Titov general. Nisu mu oprostili iako je stvorio državu, iako je kao general išao dvaput u zatvor u borbi za hrvatsku državu. Zašto bi onda meni zaboravili da sam bio komunist?
Dakle, imate pravo da budete nezadovoljni što su neki, kako kažete, pozvali mene starog komunjaru. Ali želim Vam reći da sam i kao potpredsjednik Ratne Vlade i bliski Tuđmanov suradnik u stvaranju i obrani hrvatske države uradio najviše što sam mogao te vas zamoliti da me cijenite ili ne cijenite na temelju onoga što sam doprinio u borbi za stvaranje i obranu hrvatske države. Tada su iz publike počeli vikati: Nismo mi govorili da ste vi stari komunjara; Nismo se mi bunili. Ja sam slušao i onda sam rekao: "Jeste, jeste, govorili ste. Bunili ste se ali imate na to pravo. Ali ja Vam tvrdim da nisam nikakva stara komunjara i da vam mogu svima gledati u oči." I onda sam u šali dodao, okrenuo sam glavu i zagledao se u Pavelićevu sliku i rekao: "E, baš sam Vam ja veliki komunjara koji je prihvatio da sjedi i govori ispred Pavelićeve slike." Tada je nastao urnebes u dvorani, prihvatili su moju šalu i od tada sam im mogao reći i najžešću kritiku. Sve su prihvaćali. Stvoreni su uvjeti za povjerenje i iskreni dijalog.
Zašto sam ovo ispričao? Zato da pokažem kako mora biti dijaloga. Kako moramo jedni drugima vjerovati da smo se promijenili. Ako bivše ustaše i "ustaše" vjeruju bivšim komunistima i Jugoslavenima da su postali demokrati i Hrvati s kojim pravom onda bilo tko može osporiti bivšim ustašama da su postali demokrati i Hrvati, čak se može reći da je ustašama to lakše nego komunistima. Jer ustaše su uvijek bili za Hrvatsku a nikada za Jugoslaviju za razliku od dijela komunista, koji ni danas nisu do kraja preboljeli Jugoslaviju.
Zasluga je ustaša zato što su obnovili u hrvatskom narodu ideju i želju hrvatskog naroda za vlastitom državom. Što su u prijelomnim povijesnim trenucima bili za samostalnu Hrvatsku pod bilo koju cijenu a protiv bilo kakve Jugoslavije, bilo četničko-kraljevske bilo komunističke.
To je i tajna zašto su mladi ljudi u Domovinskom ratu boreći se protiv crvene zvijezde petokrake i kokarde, simbola totalitarnih režima, tamnicâ hrvatskog naroda, upotrebljavali ustaške simbole, ali u drugom sadržaju i drugoj namjeni. Kada su skandirali ti mladi domoljubi "Za Dom spremni!" oni su se s tim pokličem borili za slobodnu demokratsku Hrvatsku a ne totalitarnu fašističku. I Franjo Tuđman na čelu borbe hrvatskog naroda borio se za slobodnu demokratsku europsku Hrvatsku, a hrvatski narod ga je slijedio jer mu je vjerovao da ne će kao Tito i komunisti uvesti novi totalitarni sustav i neslobodu nego da će donijeti hrvatskom narodu slobodu i samostalnost, što se i dogodilo.
Što nama znači NDH?
Zagreb, 9. travnja 1994.
Sjećam se da je 10. travnja u starom režimu uvijek bio dan visokog rizika odnosno da je tretiran kao dan visokog rizika iako za to nije bilo razloga. Dežuralo se ne samo u komitetima nego i u poduzećima. Službe sigurnosti su se silno pripremale kako se ne bi dogodio kakav izgred. I u novom se režimu 10. travnja ponovno tretira kao dan rizika, mogućih izgreda i sukoba. NDH je još uvijek tabu tema o kojoj mnogi ne žele razgovarati. Izbjegavaju se otvorene i argumentirane rasprave, a naš odnos prema NDH svodi se na emotivni odnos onih koji je idealiziraju i veličaju i onih koji je sotoniziraju.
Zbog svega toga nije me iznenadilo što mladi i agilni voditelji političke tribine u Kulturno-informativnom centru u Zagrebu, u Preradovićevoj 5, nisu uspjeli u svojoj nakani da organiziraju raspravu na temu "Što nama znači NDH?", u kojoj su trebali sudjelovati predstavnici parlamentarnih stranaka. Voditelj tribine rekao mi je da nije uspio dobiti pristanak nekih pozvanih, te da moli mene da zajedno s Antom Đapićem iz Hrvatske stranke prava uvodno govorim na temu "Što nama znači NDH?" Bez ikakvih kolebanja prihvatio sam poziv i pristao da s Đapićem govorim o toj vrućoj temi, jer mislim da o tome treba javno i argumentirano govoriti i sučeliti različita mišljenja. Očekivao sam da će tribina pobuditi veliku medijsku pažnju jer se održavala 9. travnja, dan uoči 10. travnja, i jer su se trebala sučeliti različita mišljenja predstavnika desnice i ljevice. Očekivao sam da će i publika biti različitih političkih profila i da bi i među publikom moglo doći do žestokih konfrontacija. Tribina, koja je počela točno u podne u nedjelju 9. travnja, pokazala je da su moja predviđanja samo napola točna. U publici su bili ljudi vrlo različitih političkih profila i u tijeku tribine doista je došlo do žestokih političkih konfrontacija. Međutim, novinara i predstavnika medija nije bilo; tribina je medijski bojkotirana, što vjerojatno nije slučajno. Jedine novine koje su o tome izvijestile bile su "Glas Slavonije". S naslovom: "Različita su očitovanja o kontinuitetu hrvatske države" pod naslovom "ZAVNOH ili NDH" i tekstom u podnaslovu "Što je nama NDH, pitanje je na koje su pokušali odgovoriti prof. dr. Zdravko Tomac i Ante Đapić", u broju od 11. travnja u "Glasu Slavonije".
O tome "Što je nama NDH?" u KIC- u su govorili prof. dr. Zdravko Tomac, predsjednik Savjeta SDP-a, i Anto Đapić, lider HSP-a, kako bi pokušali odgovoriti na mnoga otvorena pitanja o našoj prošlosti. Dr. Tomac je postavio pitanje je li slučajno da hrvatski narod devet stoljeća nije mogao uspostaviti svoju državu, a odgovorio izričajem Stjepana Radića "zalutali smo kao guske u magli". Ali ipak, samo demokratska Hrvatska, u Ustavu države objektivno vezana uz stečevine ZAVNOH-a, a ne NDH, može opstati i stoga nikad ne treba zaboraviti Jasenovac, kao ni Bleiburg, rekao je Tomac, i dodao kako 10. travnja za mnoge znači različito.
Đapić je mišljenja da je 10. travnja izraz volje hrvatskog naroda za samostalnom i nezavisnom državom Hrvatskom i da "dovođenje NDH u bilo kakve ideološke okvire ne stoji, jer se hrvatski narod nikada nije priklanjao totalitarnim sustavima." O granicama Hrvatske Đapić drži kako ne možemo uvijek biti minimalisti, jer ako se odreknemo Zemuna u tom je slučaju moguće da se odreknemo i Vukovara. Ipak, zaključio je on, "HSP je za demokratsku državu, a ne totalitarnu."
Ovaj kratki tekst u "Glasu Slavonije", naravno, nije mogao izraziti svu složenost problematike i potrebu nijansiranog pristupa u traženju odgovora na pitanje što nama znači NDH. On nije izrazio ni cjelovito stajalište Ante Đapića ni moje, a osobito ne publike koja se gorljivo uključila u raspravu. Što se tiče mojih stavova, upućujem čitatelje na tekst objavljen i u knjizi "Tko je ubio Bosnu" i u časopisu "Hrvatska revija" pod naslovom: "Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda" u kojem iznosim svoje stajalište o NDH. Međutim, šteta je što mediji nisu iskoristili priliku da prikažu što se sve događalo (osobito među publikom) u raspravi na tribini popularnog KIC-a. Da bih barem donekle i za širu javnost prikazao tijek tribine prihvatio sam ponudu Hloverke Novak-Srzić da napišem dnevnik za idući broj tjednika "Danas".
Dana 18. travnja 1994. u "Danasu" sam objavio sljedeće dnevničke zabilješke:
"Subota, 9. 4. 1994.
Dvorana KIC-a u Zagrebu. Javni dvoboj "točno u podne". Sučeljavanje različitih mišljenja u traženju odgovora na pitanje: Što nama znači NDH? Sugovornik mi je Anto Đapić, saborski zastupnik i lider HSP-a.
Međutim, glavna borba nije se vodila između nas dvojice, jer sam odmah na početku zatražio da svatko iznosi svoje mišljenje, bez pokušaja da se uvjeri drugoga da svoje mišljenje promijeni. Gospodin Đapić je prihvatio taj prijedlog, ali publika ne. Bivši ustaše, bivši komunisti, i njihovi potomci, te Židovi, nastupili su emocionalno. Jedan broj sudionika u raspravi nije bio sposoban slušati argumente, jer je razmišljao i zaključivao isključivo na temelju osobnih iskustava i sudbine svoje obitelji. Pokazalo se da velike podjele u našem narodu u odnosu na prošlost i ocjenu prošlosti i dalje postoje. Ipak, bio sam iznimno zadovoljan tribinom, jer su skoro svi bili spremni izvući pouke iz prošlosti i prihvatiti nužnost da Hrvatskoj nema opstanka ako ne bude demokratska i ako naš narod ne bude složan, ako konačno ne završimo Drugi svjetski rat i ne prevladamo ideološke podjele. Usprkos toleranciji, zbog povišenih emocija nisu se mogla izbjeći ni oštra sučeljavanja, pa i neugodni napadi. Moje stavove, ali ne samo stavove, nego i mene osobno, žestoko su napadali neki mladići, dvadesetogodišnjaci. Nisam reagirao, osim na izlaganje jednoga, kada je rekao da se ne stidi Jasenovca i da bi bilo dobro da je tamo ubijeno mnogo više Srba, jer sada ne bi bilo ovog rata.
Rekao sam da se, za razliku od njega, sramim zbog onoga što je učinjeno u Jasenovcu, ali i u Bleiburgu, ali i da se sramim zbog onog što on govori, podsjećajući ga da je čovjek između ostalog i po tome što se, za razliku od životinje, može sramiti. Poslije tribine mladić mi je prišao, rekavši da će nagodinu biti moj student i da će mi doći na ispit, upitavši hoće li zbog svojih stavova imati problema. Odgovorio sam mu da ja ocjenjujem znanje i da sa mnom ne će imati problema, ali da bi ipak bilo dobro da preispita svoje stavove kako u budućnosti ne bi imao problema sa samim sobom. Ipak, bio sam vrlo zadovoljan atmosferom i mogućnošću dijaloga i o ovoj temi.
Slažem se s porukom Vinka Nikolića: "Danas više ne želim vidjeti moj narod rascijepan na dvije barikade. Vidim samo jedan jedinstveni državotvorni narod."
Razmišljajući o protekloj tribini i svemu što sam tamo čuo i vidio, zapisujem rezime: Potrebno je razlikovati antifašizam od komunizma i boljševizma, te jednako onemogućavati i one koji pod egidom antifašizma pokušavaju rehabilitirati boljševizam za ono što je učinio, kao i one koji u borbi protiv boljševizma žele negirati antifašizam i rehabilitirati ustaštvo kao najveće i jedino hrvatsko. Ali, isto tako, treba se suprotstaviti svim paušalnim ocjenama Nezavisne Države Hrvatske te razlikovati doprinos svih onih koji su u borbi za hrvatsku državu vjerovali da je NDH oblik ostvarivanja te države, od onih koji su svojim fašizmom i zločinima pridonijeli slomu te države. Treba prestati s licitiranjem tko je veći krivac, na čijoj su strani žrtve veće, jer samo tako je moguće održati povijesno pomirenje Hrvata i onemogućiti obnovu novih sukoba koji bi mogli dovesti do toga da ponovno Hrvat udari na Hrvata. Niti su svi ustaše bili dobri, niti su svi komunisti bili loši, i obrnuto.
Hrvatski narod mora podvući crtu i reći: ne ćemo više otvarati stare rane ni obnavljati stare rane ni obnavljati stare sukobe. Od danas se više ne dijelimo na ustaše i partizane.
To znači da ne treba ispravljati povijesne nepravde, da ne treba utvrđivati i istraživati povijesnu istinu, i s jedne i s druge sukobljene strane.
Povijesna istina je nužna, ne samo radi rehabilitacije žrtava sa obje strane, nego i kao opomena da nikada više ne dozvolimo podjele i sukobe koji su nam nanijeli toliko nesreće i zla.
U Đapićevoj Vladi?
I gospodin Anto Đapić kao i ja imao je potrebu da u svojim javnim nastupima komentira naš zajednički nastup na tribini u Zagrebu; na gostovanju u Požegi na javnoj tribini govorio je i o našoj tribini održanoj 9. travnja 1994. u Zagrebu. Prema pisanju Požeškog lista od 28. travnja 1994. Anto Đapić je pod naslovom "Tribina s Tomcem" rekao sljedeće:
"To je sve što se toga tiče i mislim da kad obilježimo 10. travnja ili Dan Bleiburga, naša je obveza, jer kroz Nezavisnu Državu Hrvatsku gledamo kontinuitet hrvatske državnosti. Međutim, danas smo potpuno u aktualnosti. S prošlošću nismo nimalo opterećeni. Ja sam čovjek potpuno rasterećen prošlosti i sutra bih volio vidjeti Špegelja kao ministra obrane. To mi ništa ne bi smetalo. Da sam ja sad ne znam, zadrti neoustaša, kako nam se voli priljepljivati, ili antikomunist u onom doslovnom smislu riječi, nikad ne bih, na primjer razgovarao s Tomcem. Ja sam s Tomcem imao izvanrednu zajedničku javnu tribinu o 10. travnju. On je iznosio svoje, a ja svoje stavove, popili smo zajedno piće, rukovali se i sutra bih ga volio vidjeti u mojoj vladi. Tu nema, znači, govora da mi razmišljamo na način na koji nam se imputira. To nam čine upravo one tzv. antifašističke snage u vezi čega moram reći da se u Hrvatskoj pod antifašizmom krila jedna boljševička struktura koja je rušila hrvatsku državu. Hrvatskom je vladala 45 godina i odgovorna je za ovo što imamo danas. E o tome se radi."
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više