Hrvatski Fokus
Religija

Sudamja

Na dobro Van došla Sudamja!

 
 
Nakon mučeničkog razdoblja prvih stoljeća, sveti Ambrozije poručio je svojim vjernicima: Nequimus esse martyres – sed invenimus martyres, tj. „Nismo mogli biti mučenici, ali smo pronašli mučenike.“ Crkva je od svojih početaka častila one svoje sinove i kćeri koji su dali svjedočanstvo za Krista svojim životom i mučeničkom smrću. Pobožni puk hodočastio je na njihove grobove, upravljao im molitve i spominjao ih se na dan njihova mučeništva, otkrivao njihovu veličinu, a njihovo štovanje pretvarao u povlašteno vrelo crkvenoga žara. Činila je to i službena Crkva razvijajući kult svetaca; nadahnuta primjerom njihova života stvarala je molitve i himne, djela i pjesme, sabirući ih u službene knjige: Misal, Časoslov. Mučenici i priznavaoci partikularnih Crkava postali su baština cijele Crkve. Pobožni puk ih je častio ne gledajući iz kojih krajeva dolaze ili kojoj naciji pripadaju.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/05/hotspots.net_.hr_wp-content_uploads_2017_05_MG_8980_1.jpg
Sveti Maksim, biskup, u jednoj je svojoj homiliji pozvao vjernike: „Braćo, ako već treba da s velikom pobožnošću slavimo nebeski rođendan svih mučenika, pogotovo nam valja sa svim štovanjem svetkovati blagdan onih koji su u našim mjestima svoju krv prolili.“
Kada je u pitanju štovanje svetaca, u počecima je svaka drevna Crkva slavila vlastite mučenike, kojima bi pridavala i neke druge. Kasnije se svojim ugledom sve više širio rimski kalendar, koji je 1568. propisan za cijelu Crkvu. Međutim, to nipošto nije priječilo kult mjesnih svetaca. Tako je svaka crkvena pokrajina, biskupija ili redovnička zajednica častila vlastite svece prema vlastitom kalendaru i vlastitim misnim obrascima. Sve je to, naravno, uredno odobravala Kongregacija obreda.
 
 „Zdravo, Dujme mučeniče, Splita grada zaštitniče!“ Tako Splićani stoljećima zazivaju Sv. Dujma (lat. Domnius). Sv. Dujam je bio biskup u Solinu, a žrtvu za vjeru podnio je 304. godine za vladavine cara Dioklecijana, koji je upravo nedaleko Salone, na mjestu današnjeg Splita, podizao veličanstvenu palaču za odmor i ukopište.
Po predaji se smatralo da je sv. Dujam bio apostolski učenik sv. Petra, a po splitskoj legendi svetac je podrijetlom iz Sirije, na kršćanstvo se obratio zahvaljujući propovijedima sv. Petra i potom bio kršten u Antiohiji. Po istoj predaji, kao pratitelj sv. Petra s Pankracijem i Apolinarom pošao je u Rim, odakle ih je sv. Petar uputio propovijedati u druge krajeve: Pankeracije je otišao na Siciliju, Apolinara u Ravenu, a Dujam u prekojadransku Salonu, glavni grad tadašnje rimske provincije Dalmacije.
 
Sv. Dujam je u mnogoljudnoj i multikonfesionalnoj Saloni osnovao crkvenu zajednicu i mnoge obratio na kršćanstvo. Po nalogu gradskog upravitelja Maurilija doživio je mučeničku smrt – odrubljena mu je glava, vjerojatno u salonitanskom amfiteatru, nakon što je prije njega pogubljeno još 45 dalmatinskih mučenika.
 
Kada je Milanski edikt 313. godine dopustio slobodno ispovijedanje vjere, kršćani su počeli javno štovati sv. Dujma. Nad njegovim grobom prvo je sagrađena kapelica, pa crkva, a kasnije i velika bazilika koju 614. ruše barbari. Zabrinut takvim događanjima papa Ivan IV. (porijeklom Dalmatinac) šalje opata Martina u Istru i Dalmaciju ne bi li otkupio, i tako spasio, svetačke relikvije. Tada je dio ostataka sv. Dujma prenesen u Lateransku baziliku. Splitski biskup Ivan Ravenjanin, 650. godine, potiče prijenos ostalih relikvija u Split. Legenda govori da su se Splićani tada stali odmoriti uz jedan potok. Kada su htjeli nastaviti dalje, nisu više mogli podignuti lijes. To je uspjelo tek nevinoj djeci. Od tada taj potok nosi svečevo ime a to područje današnjeg Splita naziv Dujmovača. Kasnije je na tom mjestu sagrađena mala crkvica posvećena Dujmu.
 
Dioklecijanov su mauzolej Splićani pretvorili u stolnu crkvu posvećenu Uznesenju Marijinu, istom onom kultu koji se štovao u nekadašnjoj salonitanskoj katedrali. Osim Mariji, splitska je katedrala do danas posvećena salonitanskim mučenicima Dujmu i Stašu, a također i dvojici braće, liječniku i mučeniku, Kuzmi i Damjanu. U 15. stoljeću katedrala je obogaćena monumentalnim kamenim oltarima sv. Dujma i sv. Staša, postavljenima u nišama mauzoleja s lijeve i desne strane glavnog oltara. Oltar sv. Dujma dao je podići 1427. godine nadbiskup Petar Dišković iz Paga, a djelo je lombardskoga majstora Bonina iz Milana. Drugi oltar, posvećen sv. Dujmu, je 1767. dao podići nadbiskup Ivan Luka Garanjin po nacrtu ili modelu, dobavljenom iz Rima, istaknutog mletačkog kipara Giovannija Marije Morlaitera. Nadbiskup je 1770. godine u taj oltar uz velike svečanosti premjestio kosti gradskoga patrona. Tu je svečanu ceremoniju opisao Julije Bajamonti koji je za tu priliku napisao i skladao prvi oratorij u povijesti hrvatske glazbe. Taj su dan cijeli zvonik krasile goruće voštanice, što je zasigurno bio impresivan prizor.
 
Koliko je sveti Dujam ili Duje, kako ga od milja nazivaju Splićani, bio i jest važan u kolektivnoj memoriji i stvarnosti, pokazuje činjenica da je srednjovjekovna Splitska komuna kovala novac s njegovim likom. Sličan novac kovao je i splitski herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić. O važnosti ovog sveca govori i činjenica da statut grada počinje člancima koji reguliraju štovanje gradskog patrona. O njemu su pisane i pjevane pjesme, spominjali su ga Toma Arhiđakon, Marulić, Kavanjin i svi splitski kroničari. Prvi filmski kadrovi snimljeni u Hrvatskoj prikazuju „procešjun“ svetog Duje 1911.
 
Sveti Duje je pogubljen 10. travnja, ali kako je taj datum često padao u Veliki tjedan ili uskrsnu osminu, srednjovjekovni statut je 7. svibnja odredio kao dan posvećen zaštitniku grada. Grad se oduvijek posebno spremao za to slavlje. U davna vremena svi privezani brodovi bili su prepuni voštanica, cijela obala i zidine Dioklecijanove palače ukrašene bakljama. Procesija je išla gradom, iznosile su se moći sv. Duje i drugih svetaca i blaženika. Na čelu je bio biskup, svećenstvo, bratovštine, pa plemstvo, ugledni građani i na kraju puk. Misa se uvijek održavala na otvorenom zbog okupljenog mnoštva. Taj dan su se po cijelom gradu igrale pučke igre, pjevale pučke pjesme, a tradicionalni sajam drvenih predmeta, različitih oruđa, igračaka isl., održava se i danas. Za vrijeme mletačke vlasti prodavao se i sladoled, tada zanimljiva novotvorina. Jedne godine postavljena je i fontana koja je izbacivala vino žednim građanima. U grad su dolazili trgovati stanovnici Dalmatinske zagore, Ličani, Hercegovci, otočani, Talijani sa suprotne obale, Ancone, Barija itd. Kao i danas, i tada se igrala „tonbula“, koju su obično dobivali Bračani. Održavale su se regate, plesovi, igrala se igra slična alci, moreška, natjecanja u fizičkoj spremi itd. Kasnije su dolazili i cirkusi, održavali se vatrometi isl. Na dan svetog Duje, 1893. godine, otvorena je današnja zgrada HNK u Splitu, obnovljen je Hajduk 1944., a ovoj „fjeri“ Ivo Tijardović je posvetio treći čin Spli’skog akvarela. Kraljevina Jugoslavija nije bila sklona ovoj proslavi, a za vrijeme druge Jugoslavije Sudamja je bila zabranjena. Tada su neki u znak protesta stavljali poznate crvene kape, slične drniškim, koje su se tradicionalno nosile blagdanima. Početkom 90-ih, kada završava državni ateizam, tradicija se obnavlja na poticaj nekoliko laika i don Ivana Cvitanovića, katedralnog župnika. Od tada, proslava je svake godine sve bogatija. Sudjeluju razna kulturna društva, sinjski alkari, Bokeljska mornarica itd. Tradicionalno, svake godine gostuje neki biskup. 2006. kardinal Bozanić poslao je poruku s Peristila: „Razni Dioklecijani odlaze i prolaze, a Duje ostaje.”
„Na dobro Van došla Sudamja!“
 

Nives Matijević

Povezani članci

Papa Franjo izdaji dodaje otpadništvo

HF

Solinske jaslice

HF

Tihi put

HF

Crkva u Hrvata dobiva novoga nad-nadbiskupa

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...