Aktualna balkanizacija Balkana (1)

Tko stoji iza Tiranske platforme?

 

 

Nema se kamo iz te balkanske „luđačke košulje“ koju su ovdašnjim narodima davno nataknuli „sjevernjaci“, najprije Nijemci (Danke Deutschland!), a zatim kolonijalne velike donedavne robovlasničke države; Britanija, Francuska, Amerika i ostali, čak i oni kod kojih je raznolikost tolika da se, pojednostavljeno, dan i noć mijenjaju dva puta godišnje. Na koncu i Rusi. Strašan je to politički i kulturni stereotip o tom geopolitičkom prostoru, ali u bitnome je rasistički. Ostalo su trice i kučine ili teško uočljive nijanse u stajalištima civiliziranih „Zapadnjaka“ prema „Balkancima“.

Talat Xhaferi

 

Vrhunac njihove „dobrohotnosti“ prema ovdašnjim etnicitetima i nacijama je kad se prema njima odnose kao prema američkim Indijancima, raznim ovdašnjim plemenima, Vrana, Svraka, Medvjeda, Ovaca… U politici, malo mrkvice – više batine, pa zavadi pa vladaj. Taman posla kako je to načelo nastalo u prastarim vlažnim germanskim gudurama, već daleko južnije i daleko ranije, ali dobro im dođe kao oružje i ideologija trenutačno jačega. Uvijek i svugdje pali, pa i na Balkanu. I tako desetljećima, sad već kroz stoljeća. Nema nam druge nego s Balkana skinuti navodnike i nositi tu silom navučenu košulju.

 

Kako onda danas stoje stvari na Balkanu?

 

Turska, zemljopisno je „malo“ na Balkanu, a broj stanovnika na tom dijelu (Carigrad i još tri pokrajine, vilajeta), preko 14 milijuna, samo Carigrad preko 13, veći je od svih ostalih balkanskih država, osim Rumunjske. Turska je i danas velika euro-azijska država, s velikim unutarnjo-političkim i društvenim problemima. Traje njezina neoosmanizacija, dekemalizacija (Kemal paša Atatürk), desekularizacija, ustvari neoislamizacija, a u okviru toga masovne čistke, uhićenja, itd. Sudjeluje u ratu u Siriji, prihvatila je brojne izbjeglice, računa se preko tri milijuna iz islamskih zemalja, od Afganistana, preko Pakistana, Iraka, Sirije…, a posebno ju opterećuje tzv. kurdsko pitanje. I takva ima utjecaj i ulogu, ne računajući povijesni u skoro svim balkanskim državama osim Rumunjske i možda Slovenije. Kompleksni su joj odnosi s Eunijom (nije nam glavna tema), prijeti joj seobom naroda, a upravo je u fazi preispitivanja glavnih vanjsko-političkih partnera – otklon od Zapada, Amerike i Eunije, pa možda u budućnosti i od NATO-a s osloncem na Rusiju, vojno, gospodarski, plin („Turski tok“) itd. Nas ovdje zanimaju prvenstveno njezini utjecaji i uloga u zemljama bivše Jugoslavije.

 

Grčka je već dugo bankrotirana zemlja. Pojednostavljeno, nakon što su ju „zapadnjaci“ vojno i ekonomski podržavali u prošlom stoljeću, da ne skrene u socijalizam, čim je socijalizam nestao pustili su ju zapravo niz vodu. Tek sada je ustvari „dužna k'o Grčka“. Što su ti saveznici. I takva ima utjecaja po Balkanu, a trn u oku joj je Makedonija i Makedonci, kako oni u Grčkoj, koji su prisilno zapravo asimilirani (računa se da ih je takvih u Grčkoj blizu dva milijuna), tako i oni u Makedoniji. Borbu protiv nje vodi na način da joj ne priznaje ime. Društvo joj je zapravo „razvaljeno“, a još je opterećena seobom naroda, na istoku napeti su odnosi s Turskom (Cipar, primjerice), a na zapadu su problemi s Albanijom, koji će se po svemu sudeći pogoršavati, posebno povezano s razvojem situacije u Makedoniji. Preko Makedonije drži svojevrsni pravoslavni „zračni most“ sa Srbijom; gospodarski, prometni, kulturni, dakako i politički. Sve više se okreće i prema Trećem Rimu, Moskvi, a bogme je car Putin već nekoliko puta bio u prastarom manastiru Ruske pravoslavne crkve na Hilandaru što je svakako znakovita poruka.

 

Makedonija

 

O njoj smo ovdje pisali nedavno, o njenoj geopolitičkoj muci, nu stanje se tamo komplicira, naročito nakon što je u nejasnim okolnostima nova i u biti protu ustavna koalicija, makedonskih postkomunista (SDSM) i nekoliko stranaka etničkih Albanaca izabralo za predsjednika Sobranja (parlament) Talata Xhaferija sa 61 glasom od 120 zastupnika. Problem je naime u tome što je po tzv. Ohridskom sporazumu, ugrađenom u makedonski ustav, dogovoreno kako albanski zastupnici obvezno koaliraju pri sastavljanju vlade s pobjedničkom makedonskom strankom, osim ostaloga.

 

Pobjednička makedonska stranka na ovim izborima, s dva mandata prednosti, je stranka VMRO-Dpmne koja je ovako izbačena iz vlasti. Pravi pak problem leži u Tiranskoj platformi koju su potpisale stranke makedonskih Albanaca pod pokroviteljstvom Edija Rame, albanskog premijera. Ne ulazeći ponovno u njezine detalje, ovdje ću ustvrditi kako ona odiše „duhom“ tzv. Velike Albanije, ili „prirodne Albanije“ kako se još govori, s primjenom u Makedoniji. Dodat ću i detalj kako neki analitičari (dakako ne hrvatski, jer oni se time ne bave, imaju pametnija posla, recimo Grmoju, Marasa) u njoj čitaju, doduše maglovitu, ponudu Bugarskoj za podjelu Makedonije.

 

Za vrijeme izbora predsjednika Sobranja prosvjednici – prosvjedi inače traju već mjesecima svaki dan u svim gradovima s makedonskom većinom – su provalili u zgradu parlamenta, došlo je i do fizičkog obračuna, bilo i povrijeđenih. Neki tvrde kako se sukob dogodio nakon što su zastupnici albanskih stranaka zapjevali albansku himnu, jedan od njih i za parlamentarnom govornicom. Glavni izgrednici su bili maskirani, pa tko zna. Neki makedonski izvori navode, i za to nude dokaze, kako su zapravo nevažeći, pa dokazuju kako jedan zastupnik SDSM-a, Makedonac, nije ni bio na zasjedanju, a dva albanska su dvoranu napustila prije glasovanja. Dvadeset pet od 28 članica EUnije uglavnom je prihvatilo rezultate glasovanja u Sobranju, dok tri, Austrija, Grčka i Mađarska, imaju određene rezerve. Novoizabranog predsjednika Sobranja žurno je u Bruxellesu primio Johannes Hahn, a izbor pozdravila i Federica Mogherini. NATO je također suglasan, kao i Amerikanci, iako su izgleda malo „potegnuli ručnu“. Rezultati izbora, kao i način rješavanja makedonske krize, sporni su za Rusiju koja se očito odlučila jače uključiti „u priču“. Izraženije miješanje Bugarske se tek očekuje, iako će možda izostati ako instalirana ekipa Makedoniju „uvede“ u NATO.

 

Talat Xhaferi predsjednik Sobranja

 

Dodatno je ulja na vatru dolio i novoizabrani predsjednik parlamenta, Talat Xhaferi, koji je prvoga radnog dana na svoj radni stol pored makedonske stavio i albansku zastavu (Der Spiegel). Makedonci to, većina, tumači kao simboličku realizaciju Tiranske platforme, njezin početak. Životopis Talata Xhaferija je inače impresivan. Rođen je u selu Forino (Gostivar) 1962. Završio je vojnu gimnaziju u Beogradu, Akademiju KV JNA u Beogradu i Sarajevu, a poslije diplomski na Vojnoj akademiji „General Mihailo Apostolski“ u Skoplju. Od 1992. časnik je ARM (makedonska vojska). Godine 2001. u vrijeme sukoba u Makedoniji bio je njezin visoki časnik. Dezertirao je i prešao na stranu albanskih pobunjenika, te u okviru ONA-e (inačica UCEK-a u Makedoniji) ratovao kao Komandant Forina. Od 2002. je zastupnik u Sobranju (stranka Alabanaca DUI), 2013. do 2014. bio je i makedonski ministar obrane, tada u koaliciji s VMRO-DPMNE. Srbi inače tvrde, što može biti i podmetaljka, kako je bio agent Udbe i KOS-a.

 

Zašto?

 

Zašto Zapad, Amerika, EU, Nato, Soros… tjera Makedonce, a bogme i Albance, na ovakav oblik suradnje, nije sasvim jasno. Primanje u NATO je pritom jednako izgledno i u drugačijoj zakonitoj kombinaciji stranaka na vlasti Makedonije, koja je uostalom kandidat. Grčka je članica, Bugarska, Albanija, Kosovo de facto (baza Bond Steel), Crna Gora samo što nije unutra. U tom pitanju dakle nema nekog čvrstog razloga za uzdrmavanje Makedonije. Opasno ju je potresati i zbog činjenice kako je jedna od važnih brana planiranoj, nagloj seobi naroda. Ili se radi baš o tome? Sve balkanske zemlje se, dakako i Albanija, ali i Kosovo, što je jedna od najpogubnijih posljedica tzv. tranzicije, ogromnom brzinom prazne od domicilnog stanovništva, uostalom kao i Hrvatska.

 

Jedna prognoza kaže kako bi Balkan, cijeli Balkan, trebao biti neka vrsta usputne stanice za nadolazeće, uglavnom vjerski muslimanske narode. Ovdje bi se na neki način blaže, za početak, susretali s europskom kulturom, koja je na Balkanu značajno pomiješana i ima to iskustvo s islamom. Neki bi se pritom i školovali za konkretna Europi potrebna zanimanja pa pripremljeniji krenuli dalje; koji nakon nekoliko godina, koji nakon druge generacije, a dio bi ih ostajao na ispražnjenom prostoru, od Gevgelije, preko Sofije, s rumunjskim krakom, zatim preko Niša, Beograda, Slavonije, Banja Luke pa do Jesenica. Drugi razlog bi mogao biti u nastojanju da se tzv. nedovršene države i nefunkcionalne, poput Makedonije i BiH, podijele po nekom etničkom ključu pa pripoje susjednim maticama. (Vidi tekst u prošlom broju HF-a: http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/najnovije-vijesti/19907-balkan-treba-nacionalno-podijeliti) Dakle, umjesto „nedodirljivih“ i nepromjenjivih granica kao da se rađa pristup njihovim promjenama za račun navodne  „funkcionalnosti“. Obje inačice vode onoj jednoj jedinoj i onda neizbježnoj, dakle ratovima. Štoviše, induciranim izvana izazvanim ratovima. E tek tada će se Balkanu moći reći „Balkane“ jedan. Možda jednom i zauvijek.

Ovdje ćemo zastati, a po „ruti“ i nastaviti u drugom broju, pa ćemo tako stići i do nekoliko aktualnih „balkanizacija“ Hrvatske, uključivo i onu agrokorsku.

 

(Nastavak u sljedećem broju)  

 

Mato Dretvić Filakov