Prvih stotinu godina muslimana u Hrvatskoj

Islam je sudjelovao u izgradnji hrvatskoga identiteta

 

 

U Europskoj uniji hrvatski je model integracije muslimana u društvo jedinstven, a vjerojatno i najuspješniji. Tome doprinosi i činjenica većinske zastupljenosti Bošnjaka, koji su, zahvaljujući bliskosti bosanskog i hrvatskog jezika, geografskom susjedstvu i slavensko-ilirskom podrijetlu većine Bošnjaka, srodni većini stanovništva. No, današnja kvaliteta odnosa Islamske zajednice u Hrvatskoj i države rezultat je dugih, često i burnih odnosa islama i Hrvatske, odnosno onoga što je doživljavano kao suština hrvatskog identiteta

Sabor Hrvatske priznao je 1916. godine islam kao religiju ravnopravnu drugim religijama postojećima u Hrvatskoj – kršćanstvu i judaizmu. Bila je to prekretnica u sada već više od tisuću godina kontakata religije islama i Hrvatske, koji većinu povijesti i nisu bili baš idilični. Sabor je odluku donio usred Prvog svjetskog rata. Nakon što je Austro-Ugarska priznala islam, posljedično su to uradili i parlamenti kraljevskih zemalja, pa tako i Hrvatske. To su priznanje Bošnjaci kao dominantni muslimanski narod u K.u.K monarhiji itekako zaradili. Bošnjaci su zapamćeni kao najbolji ratnici Austro-Ugarske, koji su za nju ostvarili i najveće pobjede u Prvom svjetskom ratu.

 

Današnja Islamska zajednica u Hrvatskoj spada u red imigrantskih europskih islamskih zajednica, gdje su u većini useljenici i njihovi potomci u prvoj i drugoj generaciji. Tu je i prva razlika između hrvatske i drugih imigrantskih europskih islamskih zajednica. Naime, većinu hrvatskih muslimana čine Europljani – useljenici iz BiH, Kosova i Makedonije, te njihovi potomci koji čine treću i četvrtu generaciju muslimana rođenih u Hrvatskoj. Bošnjaci iz Poreča, Rijeke, Siska, Arapin iz Varaždina, Albanci iz Zagreba i mnogi drugi rođeni su, odrasli i školovali se u Hrvatskoj. Od početnih 204 muslimana (200 muškaraca i 4 žene), zajednica je u sto godina narasla na današnjih 62.977 osoba, koliko se izjasnilo kao muslimani 2011. godine na Popisu stanovništva Hrvatske.

 

U Europskoj uniji hrvatski je model integracije muslimana u društvo jedinstven, a vjerojatno i najuspješniji. Tome doprinosi i činjenica većinske zastupljenosti Bošnjaka, koji su, zahvaljujući bliskosti bosanskog i hrvatskog jezika, geografskom susjedstvu i slavensko-ilirskom porijeklu većine Bošnjaka, srodni većini stanovništva. No, današnja kvaliteta odnosa Islamske zajednice u Hrvatskoj i države rezultat je dugih, često i burnih odnosa islama i Hrvatske, odnosno onoga što je doživljavano kao suština hrvatskog identiteta.

 

Arapski gusari sa Sicilije i iz Španjolske već od 10. stoljeća dolaze do obala istočnog Jadrana, odakle odvoze roblje u Al-Andalus i Sjevernu Afriku. Neki među njima izabrani su za tjelesnu stražu kalifa iz Kordobe, a zvani su Sakalibima (Slavenima). Iz tog razdoblja vuče porijeklo i viteška igra Moreška, borba između crnog i bijelog kralja, uspostavljena na spomen borbe protiv Maura, kako su Dalmatinci nazivali Arape. Najpoznatiji musliman iz Dalmacije svakako je Džavher, osnivač Kaira. Po nekim izvorima podrijetlom sa Sicilije, prema drugima iz Cavtata. Koji god je izvor povijesno ispravan, Džavher nije bio jedini Dalmatinac musliman. Legendarni rodonačelnik plemićke omiške obitelji Kačića, Malduk, navodno je bio musliman.

 

Protokom vremena naslijedila je Arape nova muslimanska sila – osmanski Turci. Zahvaljujući njima, Bosna i Hrvatska upoznale su islam. U vremenu njihove najveće ekspanzije zauzeli su Bosnu i dobar dio Hrvatske te vladali njima. Islam je u razdoblju od osmanske pobjede u Mohačkoj bici 1528. godine do propasti druge osmanske opsade Beča 1683. godine snažno zakoračio u Hrvatsku (procjenjuje se kako je, npr., preko 50 % stanovnika Slavonije bilo muslimansko). Unatoč sistematskom uništavanju, i danas je moguće naći ostatke osmanskih građevina iz tog razdoblja.

 

Koliko se god u izgradnji modernog hrvatskog identiteta potiskivala činjenica stoljetnog prisustva islama u Hrvatskoj, pokazalo se da je to nemoguće. Od Iloka do Dubrovnika, cijelom duljinom kifle, kako je Hrvatsku karakterizirao pokojni predsjednik Tuđman, nalazimo arheološke ostatke muslimanskih naselja iz osmanskog doba. Postaje jasnije zašto u filmu o Seljačkoj buni vođu Matiju Gubeca ustanici zovu Gubec‑beg, iz kojih je to turskih ratova veteran Gupčev pomoćnik Ilija Gregorić…

 

Promatrano iz pozicije bošnjačkog nacionalizma, to je “zlatno doba” nacionalne povijesti, kada su Bošnjaci bili sami vrh oštrice Osmanskog carstva u vremenu njegovog najvećeg uspona. Lavovi islama, bosanska laka konjica – akindžije, uništili su hrvatsku plemićku vojsku na Krbavskom polju 1492. godine. Taj za Hrvatsku historijski poraz s bosanske strane zabilježen je kao uscestani pogranični sukob.

 

Kad danas gledate vremensku prognozu, često je najhladnije mjesto Begovo Razdolje. Hrvati nose čarape, spavaju na jastuku, jedu ćevape itd. Sve su to podsjetnici na osmansko razdoblje, na “Turke” – muslimane koji su ostavili stoljetni trag u hrvatskom društvenom životu. Osmanske su glavne ambicije bile usmjerene na Ugarsku, koju su i osvojili nakon pobjede u Mohačkoj bitci 1526. godine. Undžurovina, kako je nazivana u bošnjačkoj epskoj književnosti, postala je nova granica gdje su odlazili mnogi mladi Bošnjaci da na maču zarade imanje.

 

Ipak, “zlatno doba” bošnjačke povijesti završava se propašću osmanske opsade Beča 1683. godine. U velikoj seobi stanovništva, kršćani iz osmanskih područja prelaze pod austrijsku vlast, dok muslimani iz Madžarske, Slavonije i Like prelaze na osmanska područja. Nakon mira u Sremskim Karlovcima 1699. godine, stabilizira se nova hrvatsko-bosanska granica, koja ostaje uglavnom ista do danas.

 

Skoro svaki vojno sposobni musliman sudjelovao u ratu za Hrvatsku

 

Austrougarska okupacija Bosne 1878. godine donosi dalekosežne promjene. Stanje ostaje uglavnom nepromijenjeno do Prvog svjetskog rata. Malu zajednicu muslimana čini 200 radno sposobnih muškaraca i 4 žene. To ukazuje na radni karakter migracija. U Hrvatsku su iz Bosne dolazili uglavnom muškarci, dok su žene ostajale u Bosni. Vremenom je dio muškaraca zasnovao bračne veze.

 

Početak Prvog svjetskog rata donosi drastične promjene. Austrougarska reakcija na mučki velikosrpski atentat u Sarajevu bio je rat protiv Srbije, koji se uključivanjem i drugih svjetskih sila pretvorio u svjetski. Bošnjaci su se u njemu istakli kao najbolja vojska Austro-Ugarske. O tome svjedoči i vojno groblje u Lebringu kraj Graza, gdje su pokopani pripadnici Druge bošnjačke regimente, najbolje jedinice K.u.K vojske, odlikovane s najviše zlatnih medalja za hrabrost u cijeloj vojsci. Ipak, Austro-Ugarska je izgubila rat te se uskoro raspala. Bosna je ušla u sastav nove države – Kraljevine SHS, kasnije Kraljevine Jugoslavije. Zajednica se dva puta nije pokazala uspješnom. Prvi put, ideja demokratske parlamentarne monarhije oličena u Kraljevini Jugoslaviji, raspala se u krvi.

 

Kao da jedan nije bio dovoljan, 1941. godine Hrvatsku zahvaća i Drugi svjetski rat. Raspad Kraljevine Jugoslavije i formiranje Nezavisne države Hrvatske pokrenuli su procese koji traju i danas. Rat je završio pobjedom antifašističke koalicije koje su Hrvati i Bošnjaci bili dio. Razdoblje postojanja NDH i danas izaziva velike kontroverze u hrvatskoj političkoj i društvenoj stvarnosti. Bošnjaci su formalno bili priznati kao ravnopravni dio “hrvatskog državnog naroda”, “Hrvati islamske vjere”.

 

Brigu o muslimanima vojska NDH iskazivala je u brojnim detaljima, poput uvođenja funkcije vojnog imama, svećenika / dušobrižnika za muslimanske vojnike, i posebnog “kazana” gdje se hrana pripremala bez svinjetine. Na simboličkoj razini, iskazivala ju je i država. Najveća simbolična gesta bila je prenamjena zagrebačkog Mauzoleja obitelji Karađorđević u džamiju. Iako je zgrada na današnjem Trgu žrtava fašizma bila džamija samo 4 godine (1944–1948), sa svoja tri minareta usjekla se duboko u svijest Zagrepčana. Meštrovićev mauzolej – Muzej revolucije, zgrada Hrvatskog društva likovnih umjetnika, u svijesti prosječnog Zagrepčana do dan-danas ostala je zabilježena kao džamija.

 

Razdoblje poslije Drugog svjetskog rata bilo je vrijeme socijalističke vladavine, tijekom koje su muslimani dijelili sudbinu stanovništva Hrvatske. Poput većine, i muslimanska se populacija podijelila na pobornike “poraženih snaga” i pobornike “pobjedničke Narodno-oslobodilačke vojske”. Muslimana je bilo i na jednoj i na drugoj strani. Dijelili su sudbinu hrvatske emigracije, kao i sudbinu pobjednika – komunističkog partizanskog pokreta.

 

Tijekom socijalizma, Bošnjacima u Hrvatskoj pridruživali su se muslimani iz drugih krajeva SFRJ, pretežno Albanci, Turci i Gorani. Obnova i jačanje industrijske proizvodnje privukli su radnu snagu iz Bosne i Hercegovine, koja je formirala nova muslimanska središta, kao u Sisku, Rijeci i Puli, gdje su željezara, rafinerija i luke bili privlačan mamac za brojne radnike. Uz njih, muslimani su bili pripadnici i nove političke nomenklature koji su kao vojnici ili članovi partijskog aparata živjeli u Hrvatskoj. Uz njih se stvara i treća skupina hrvatskih muslimana. To su radni imigranti koji su, uglavnom Bošnjaci, dolazili na rad u susjednu Hrvatsku.

 

U Hrvatskom proljeću 1971. godine sudjeluju i muslimani. Tako je, primjerice, glavni programski autor Hrvatskog proljeća bio Nerkez Smailagić, javnosti poznat kao autor Leksikona islama. Nakon Titove smrti 1980. godine, dolazi do postupne političke liberalizacije, što kulminira prvim višestranačkim izborima 1990. godine. Tada trasiran cesta u samostalnost ostvaren je nakon pobjede u ratu za nezavisnost. Muslimanska zajednica u Hrvatskoj sudjelovala je u potpunosti u ratnim naporima. Ahmedija muftije Ševke ef. Omerbašića na velikoj slici Zasjedanje Sabora Hrvatske nije samo simbolična.

 

Kad se usporede statistike o oko 42 tisuće muslimana trajno nastanjenih u Hrvatskoj 1991. godine i 20 tisuća muslimana u redovima Hrvatske vojske u ratu, izgleda kako je skoro svaki vojno sposobni musliman sudjelovao u ratu za Hrvatsku. Prisutnost muslimana nalazimo u svakom segmentu hrvatskog javnog života: športa, estrade, kulture, zabave, politike, znanosti, umjetnosti itd. IZH ima mrežu od 6 medžlisa (Zagreb, Rijeka, Sisak, Pula, Split, Varaždin) koji pod sobom imaju veći broj džemata. Islamska je zajednica integrirana u hrvatski državni sustav. Od zatvora, preko školstva do kulture i humanitarne skrbi. U svakom slučaju, kada se zbroji stotinu godina od priznanja islama u Hrvatskoj, hrvatski muslimani mogu biti ponosni na svoj doprinos državi u kojoj žive.

 

Tarik Kulenović, Stav.ba