SOLUS CATHOLICUS – Ljudima prijatelj

Sv. Leopold Bogdan Mandić je osoba koja nam i danas govori

Kada sam bio mladić, već tada sam duboko razmišljao i promišljao kojim životnim putem trebam krenuti, za koga se opredijeliti. I u jednom trenutku pod ruku mi je došao dječji mali molitvenik sa osnovnim molitvama za djecu i uputama kako se djeca trebaju ponašati, kako moliti i kako se čuvati zla i svega onoga što je negativno u njihovom životu. Sjećam se jedne zanimljive i simpatične rečenice koja je bila u tom molitveniku, a glasi: „Dijete, svećenik je poput Isusa, tvoj najbolji prijatelj i zato ga uvijek pozdravi – hvaljen Isus i Marija.“ Taj molitvenik koji je bio namijenjen maloj djeci, osobito prvopričesnicima, mene, mladića koji je tada imao 17 godina odmah je dao poticaj da još dublje razmišljam o svećeničkom pozivu.

Biti ljudima prijatelj! Biti prijatelj djeci, mladima, starcima, svim ranjivim skupinama, jednostavno i kratko izrečeno – svim ljudima. I kada sam čitao u evanđelju kako Isus blagoslivlja djecu, kada sam vidio kako se sv. Ivan Pavao II. sa nježnošću i ljubavlju odnosi prema djeci i mladima, za mene nije bilo dileme što znači biti ljudima prijatelj. Moje osobno svećeničko mišljenje sastoji se u tome da bi svećenik trebao biti najbolji prijatelj ljudima upravo u ispovijedaonici. Znamo da je prijatelj onaj koji nas voli, prihvaća bezuvijetno, onaj koji ne osuđuje, ali prijatelji moraju znati da sa ljubavlju, pa ponekad i kritički trebaju ukoriti jedan drugoga kada vide da drugi nešto potpuno krivo radi. To bi se u kršćanskom smislu zvala – bratska opomena. Sv. Leopold Mandić, naš Hrvat iz Boke Kotorske bio je osoba koja je upravo bila to – ljudima prijatelj. Osobno vjerujem da je duboko razmatrao i promatrao Kristov život, s njime s potpuno sjedinio i predao mu sve svoje talente. Leopold je bio osoba niska stasa, prema našim ljudskim sudovima neugledan, ali duša mu je bila snažno prožeta mističnom prisutnošću živoga Krista.

I ta prisutnost ga je upravo potaknula da ide za dušama, da sjedi satima u ispovijedaonici. On se do kraja ostvario u karizmi ispovijednika. Ispovijed je divan sakrament. U mnogim dijelovima Crkve gotovo je nestao iz razloga što je đavao mnoge duše uspio uvjeriti kako grijeh nije ništa loše, čak dapače, veliča ga se kao nešto što je dobro i poželjno. Već od malena sredstva društvenog priopćavanja rade na krivom formiranju savjesti djece i mladih, a krivo formirana savjest vodi u egzistencijalni slom i moralno bespuće. I kada se čovjek u svemu tome izgubi i pogubi dolazi do duboke krize identiteta. A sv. Leopold Mandić je osoba koja nam i danas govori. Govori nam o Bogu koji je sama ljubav, koji bezuvijetno prašta sve grijehe i slabosti koje smo počinili. A to se sve događa u sakramentu ispovijedi. Zato se upravo u svjetlu osobe Isusa Krista koji je svjetlo, ali i u svjetlu osobe sv. Leopolda Mandića trebamo svi upitati koliko se mi uopće kao vjernici kvalitetno ispovijedamo? Je li prije ispovijedi činimo dobar ispit savjesti?

Je li doista dopuštamo Isusu da pusti kišu milosti na naš život i učini ga plodnim za evanđelje? Kaže Psalam 1. da je „pravednik kao stablo koje raste pokraj voda tekućica i donosi plod.“ A ta „voda tekućica je Duh Sveti“ kojega na osobit način primamo kroz sakramente ispovijedi i euharistije. Tko napaja svoju dušu Duhom Svetim u svoje će vrijeme donijet plod. I to ne bilo kakav plod. To će biti plod za život vječni. Zato, kada se nalazimo u krizi sakramenta ispovijedi, kada ga mnogi pokušaju uništiti sa tvrdnjom da se treba „ispovijedati Bogu“ a ne svećeniku, kršćanin treba hrabro i odvažno stati u obranu toga sakramenta. Oni koji tvrde da se ne treba ispovijedati svećeniku nego Bogu imaju krivo formiranu savjest, tišti ih neki grijeh kojega Crkva prožeta evanđeljem osuđuje, oni se tog grijeha ne žele odreći, ne smatraju ga grijehom, pa da bi smirili svoju pokvarenu savjest, preziru taj predivni sakrament. Ispovijed je susret s Bogom. Svećenik je samo instrument Božji, a Isus je onaj koji ga dijeli (ex opere operato). A ispovijed pred svećenikom je neophodna iz dva temeljna razloga – zato što savjest kršćanina mora biti oblikovana prema evanđelju, a drugi razlog je što je kršćanin katolik žarko pozvan živjeti prema nauku Crkve koja ne propovijeda nekakavu svoju nauku nego čuva polog vjere koji joj je od samoga Krista povjeren Crkvi za dobro duša. Zato vas, poštovani čitatelji, vas koji ste vjernici potičem da se često ispovijedate, jer ćete u ispovjedaonici vidjeti onoga tko je ljudima prijatelj. Zagovor sv. Leopolda Mandića tu može puno pomoći.

Pavle Primorac