Slavni fonetičar, prevoditelj i povjesnik

Prije sedam godina umro je Jugoslav Gospodnetić

Jugoslav Gospodnetić, fonetičar, prevoditelj i povjesnik (Šibenik, 1. II. 1919. – 17. V. 2010., Quincy-sous-Sénart, Essonne, Francuska). Maturirao 1937. u Drugoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Diplomirao 1941. francuski, njemački te južnoslavensku književnost i latinski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. God. 1941.–45. studirao u Rimu talijanski, latinski i rumunjski jezik te rimsku arheologiju i srednjovjekovnu povijest umjetnosti. Od 1945. do 1950. nastavnik je pri Zemaljskoj glumačkoj školi u Zagrebu, 1950.–52. asistent na Akademiji za kazališnu umjetnost (komparativna književnost i talijanski jezik), 1952.–60. asistent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te, u međuvremenu, 1955.–57. lektor na Faculté des Lettres u Bordeauxu. Godine 1960. napušta Zagreb, posvećuje se problemima učenja usmenoga govora i jezika u slušno oštećene djece, proširujući spoznaje i metode P. Guberine. Predavao u Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj, Italiji, Engleskoj, Argentini i dr. Od 1970. u stalnom je radnom odnosu u Centre de phonétique appliquée u Parizu, najprije kao pedagoški direktor, a zatim pomoćnik direktora.

Umirovljen je 1984. Od 1954. surađuje s Guberinom (velikim znanstvenikom i pedagogom defektologom;revolucionarnih radova o pomoći gluhonijemima, op.T.T.) u radovima na fonetici te u istraživanjima problema razabiranja glasova i učenja govora i jezika pri oštećenu sluhu. Istodobno suradnik je Michela Portmanna u Bordeauxu u istraživanju pokretljivosti mekog nepca, o čem je 1956. snimljen film, prikazan na skupu o govoru u Parizu. Radove o naravi govora, o načelima fonetike i njezinu razvitku te studije o verbotonalnoj metodi, ulozi napetosti u rehabilitaciji sluha i govora, prozodiji, mjestu enklitike u hrvatskome jeziku objavljivao u Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia (1958.), Proceedings of the XII International Speech and Voice Therapy Conference (Padova, 1962.), Comptes rendus faits au Colloque d’audiologie de Bruxelles (1964.), Zeitschrift für Laryngologie-Rhinologie-Otologie und ihre Grenzgebiete (Stuttgart, 1967.), Govor (1967., 1987., 1988.), Revue de phonétique appliquée (Mons, 1968.), Aggiornamenti logopedici (Milano, 1982.), Filologija (1987.–88.) i dr.

Njegovo dobro poznavanje govornih vrjednota hrvatskog jezika zrcali se u prijevodima hrvatskih lirskih klasika na francuski jezik, koje je kritika ocijenila vrlo uspješnim (osobito Matoša i Mažuranića, op. T.T.). Prijevode objavljivao u Mostu (1982., 1995.) i Zrcalu (1991.), a izabrane Tadijanovićeve pjesme objavljene su u knjizi Poésie. Le verdure de la terre (Zagreb, 1991.) te Ujevićeve u Poèmes (Pariz, 1992,). Istraživao povijest Dalmacije, napose za mletačke vladavine, s osobitim obzirom na povijest otoka Brača. Rezultate višegodišnjih istraživanja u arhivima Brača, Splita, Beča, Trsta i Venecije skupio je u knjizi Brač i njegovo pomorstvo u kojoj preobrazbu bračkoga plemićkog društva u građansko promatra kroz uspon pomorstva i trgovine, koje je u XVIII. st. učinilo Brač trećom silom na području Mletačke Dalmacije i Albanije (iza Lošinja i Boke kotorske). Godine 1991. primio Povelju Filozofskog fakulteta u Zagrebu za osobit prinos razvitku fonetike.

Teo Trostmann