Jer tijelo se sjeća

Ništa ne nastaje bez Njegove volje

 

 
 Možda zato što si se zagledao u zvijezde

 jer znaš samo to da one brode nebom

 u veličanstvenoj tišini

 kad se u daljini samo čuje lavež pasa  

 i lovački rog, zvukovi što ti

 strast prapovijesnu izmamljuju

 trepetom gena lovačkog

 pradjedovskim načinom opstanka

 Pa ne znaš želiš li već umom šumom krenuti

 ili ti srce Velikim početkom još kroči

 stazom onih koji nisu mogli predvidjeti

 mogućnost da tijelo će ti u ovom trenu

 stopirati varljivi dotok zamki

 materijalne svemogućnosti, da ćeš

 ogoliti podvale čovječanstva, kupljene doktorate

 zaključati pametni telefon, zaboraviti oči robota

 sa upaljenim seksualnim potrebama

 i sile koje su osvojile marsovske krajolike

 ukrotile atom, ali ne i plač crne umiruće

 djevojčice nadomak azurnog plavila

 što sa jahte se doima: Doista božanstveno

 i Bog je u svemu, ništa ne nastaje

 bez Njegove volje

 

 Pa ne znaš ostavljaš li doista svjetini svijet

 sve svoje brodove, vile, avione, bankovne račune

 robovske isplakane oči dok glancaju

 ti cipele od leopardovog osušenog

 nervnog sustava

 dok realiziraš drugu fazu svog prirodnog zova

 niz spirale vremena toneći u prapovijesni

 žar predaka, u pokrete im

 dok se potrebom za rogom lovačkim

 kroz eone

 u sebi ubojito

 ne oglasiš

 

Mirko Popović, Sarajevo