Kooperacija – korupcija – klijentelizam

U naizmjeničnom ritmu K-K-K iliti strategija U3K

(K-K-K: kooperacija – korupcija – klijentelizam). Nije to ništa novo. Ponekad je manje vidljivo, više korišteno, a ponekad  obrnuto, ovisno tko je pozicija, a tko opozicija. Odvija se od davnih vremena, na svim razinama, u svim područjima i segmentima, života, rada i djelovanja, u svim sferama čovjekova bića: fizičkom, mentalnom i duhovnom, u svim društvenim oblicima ustrojstva države, ovisno o stvarnoj vladavini prava i zakona.

Ne treba tražiti primjere ove strategije. Primjeri izviru iz svih društvenih i državnih pora, naročito u predizborno i izborni vrijeme, a kako smo mi stalno u nekakvim i nekim izborima, teorijski i praktično Hrvatska je stalno otvoreno “polje” i prostor za ovu strategiju. Plesati u ritmu K-K-K znači biti kooperativan, korumpiran i klijentelistički orijentiran, ne nužno tim redom. Jedno K može izostati, drugo se multiplicirati, a treće potencirati.

Kooperacija je dobro poznata iz prošlog režima, uvježana, korištena i, kao vrlo dobra dobrovoljna suradnja sa ciljem postizanja zajedničkih i pojedinačnih interesa, pojedinaca, interesnih grupacija i tvrtiki. To iskustvo se u novoj državi uspješno prenijelo na političke stranke, razne agencije, udruge, korporacije  i dijelove vlasti, na svim razinama. Kooperacija je u mnogim slučajevima taktički prikrivala korupciju ili podmitljivost, što je u pravnom smislu kazneno djelo zlouporabe povjerenja ili dužnosti u upravi, gospodarstvu, politici, školstvu, kulture…, jer se na takav način dolazilo do materijalne i nematerijalne koristi, zbog osobnog interesa (koristoljublja) došlo je do povrjeda općeg interesa. Takva djela se nisu dovoljno kažnjavala, došlo je do njihove ekspanzije, dovelo je do moralne pokvarenosti mnogih pojedinaca i velikog djela društva.

Između ostalog došlo je do negativne selekcije kadrova u svim područjima, naročito u vlasti od lokalne do državne. Poznao je da uvijek  tamo gdje je velika koncentracija moći, bez nužno potrebne kontrole.  dolazi do erozije svega pozitivnog, dobrog, humanog, što je začetak mnogih kriza “naših” domaćih: gospodarske, političke, društvene,  moralne…, što su potencirane europskim i svjetskim krizama, jer mi nismo otok, i sve što se u svijetu događa, vrlo brzo se odrazi na nas i naš život, pogotovo kad ne znamo što su nam strateški i nacionalni interesi, primarni ciljevi i što je čiji zadatak, pa se jedni drugima petljamo u poslove, čime zapravo prikrivama svoju nedoraslost funkciji, nekompetenciju, narcisoidno bolesnu ambiciju, u smislu: biti prvi u svemu, pogotovo kad se pad rejtinga popularnosti i podržavanja javnosti jako strmoglavio.

U svim područjima života, rada i djelovanja, na svim razinama, postoji “zloupotreba javnih ovlasti za privatnu dobit” iz čega proizlazi kako smo jako koruptivni, u cjelini sociološki i državotvorno. Postoji više vrsta korupcije, s obzirom na područje u kojem nastaje, s obzirom na metode rada, s obzirom na dobivenu korist, s obzirom na motive… Kod svih oblika korupcije, motivacija pojedinca je osobna pohlepa, nastala u praznoj nutrini, popunjavana krađom i mitom.

Jako su opasne sistemska i politička korupcija, gdje sustavna upotreba javnih pozicija donosi korist pojedincu. Politička korupcija je veliko zlo, pri čemu se kršenjem izbornog zakonodavstva, netransparentnim financiranjem izbornih kampanja, ilegalnim načinima i lobiranjem rješavanje parlamentarnih sukoba i stranačkih problema, smanjuje vladavina prava, potkopava legitimetet pojedinih institucija, slabi gospodarstvo i urušava demokratsko društvo. “Korupcija je smrtni neprijatelj demokracije”. Znalci govore, da je klijentalizam najmaligniji oblik korupcije. Prema francuskom Laurosse rječniku klijentelizam je “Širenje utjecaja u korist pojedinca ili političke stranke demagoškim postupcima”.

Sukladno političkoj korupciji nastao je politički klijentelizam “raspodjela odabranih prednosti pojedincima ili jasno definiranim skupinama u zamjenu za političku potporu”. Glavni i primarni cilj takvog sociološkog oblika korupcije, je potkupljivanjem dobiti, moć i utjecaj, a ne novac  ili  nešto materijalno. To su definicije. Ima ih još, ali se uglavnom svode na unu narodnu: “Ja tebi, ti meni!”, ovisno o potrebi, trenutku, okolnostima, mogućnostima, međusobnom povjernju, umreženosti jednakih, uhodanoj praksi, pragmatičnoj kooperaciji, klijentelizmu, koji po nekim našim stručnjacima i “stručnjacima” nije korupcija, jer u pitanju nije bio novac, niti bilo koja druga korist, koja nije opipljiva – materijalna.

Recimo, ja za nekog dignem ruku, njegov prijedlog time prođe, a on mene za par dana, tjedana, mjeseci stavi visoko na neku izbornu listu, profitabilnu funkciju ili osigura utilitarno radno mjesto nekome, tko je negdje, nekada za mene u nužno potrebnom trenutku dignuo ruku. Nema veze što dotični nema uvjete za to mjesto. Koliko takvih ima? Čudimo se da ne možemo naprijed, da grcamo u dugovima, da mladi obrazovani ljudi iseljavaju, da je sve više sirotinje na kontenjerima, da nam po međunarodnim mjerilima pada rejting, da smo u “smeću”, da ima sve više blokiranih, da ima sve više ovršenih, da su liste čekanja u bolnicama sve dulje, da se stalno nameću novi nameti, da se stalno nešto mulja, da se pod otvorenom aferom, dođaju najmanje tri zatvorene, da je sabornica postala peškarija, gdje se trguje, kupuje, pogoduje, pogađa na stolu i pod stolom.

Sve je to naravno po provjernim kuririma dogovoreno unaprijed. Nitko ništa ne zna, a svi sve znaju, kao i to kako neki nisu od riječi, ni kad sve dogovoreno potpišu, a kamoli kad telefonom dogovore. Predomislili su se, ili se time zabavljaju. Fakini su fakini. Uvijek ih je bilo i uvijek ih bude. “Ništa nas ne smije iznenaditi!”, rekao je neki dan naš ustavni mag.

Najgore od svega u toj igri politike i s politikom, je potcjenjivanje zdravog razuma birača i elementarne logike, koja se ne uči u školi. U tome veliku ulogu imaju razni i različiti mediji, kao i medijski moguli, koju stvaraju javno mišljenje i stvarnost prilagođavaju onome čiji su klijentelistički sluge, pomoću korumpiranih novinara. Nekorumpirane novinare, sposobne, stručne i beskompromisne, bez obzira što pišu, gdje pišu, o kome pišu, za koga pišu, potiskuju  istiskuju svi oni kvazi novinari i prodane duše. Takvi su “isfurali” neke naše visoke funkcionare i sad rade što hoće, kad hoće i gdje hoće. Oni imaju zaštitu na najvišem mjestu. A to što Europa i svijet misle, zbog njih i njihova pisanja, o nama kao  pojedincima, društvu i državi nikoga nije briga. Mnogi naši stručnjaci raznih profila se zbog toga srame i imaju neugodnosti od svojih kolega, u inozemstvu, gdje grade ili su izgradili zavidnu profesionalnu karijeru.

Dakle, ništa se ne će promijeniti, dok barem ne pokušamo umanjiti ili ukloniti, ona tri “genetski” povezana slova K, što se izmjenjuju u ritmu trenutačnih, srednjoročnih i dugoročnih potreba, pojedinaca, interesnih skupina, političkih stranaka i političkih koalicija. Potpuno smo svjesni situacije u kojoj se nalazimo, jer uz kooperaciju, korupciju, klijentelizam saživili su nepotizam, populizam, nacionalizam, rasizam, fanatizam, šovinizam, egzaltizam, elitizam, makijavelizam, neokapitalizam, determinizam, izolacionizam, primitivizam, bizantizam, politizacija, diskriminacija, ekskluzija, resocijalizacija, detuđmanizacija i redetuđmanizacija paralelno jedna uz drugu, po potrebi od istih ideologa, a neki kažu da ima i puzajućeg fašizma. Kad se sva ta zla i negativne pojave umreže, uhvate u kolo, variraju, koaliraju, generiraju i tvore mnoge jednadžbe, nejednadžbe i njihove sustave, koji su uglavnom nerješivi, jer imaju previše nepoznanica, koje nije moguće povezati s poznatim veličinama, što je preduvjet za rješavanje svakog problema.

Time se bakćemo četvrt stoljeća. Nikakva  IT industrija, STEM sustav, ideologija, svjetonazor, filozofija, “uvozni” stručnjaci, Alvarez III., međunarodna jamstva, zaštita patrona, čekanje na Mesiju, dolazak Mesije… to ne će promijeniti, sve dok nam se mnogima u glavi ne dogodi klik i ne dođe do reforme svih reformi, u nama samima, da spoznamo što hoćemo. Da bi to postigli moramo biti svjesni temeljnih ljudskih vrijednosti, shvatiti bit života svojim znanjem, sposobnostima, vještinama i kompetencijama, postupno razvijati sebe do zdrave i cjelovite ličnosti, sukladno svojim potrebama i mogućnostima, puštajući bolje ispred sebe, kako bi oni stvorili pozitivno okružje za održivi rast i realan razvoj gospodarstva i društva i time osigurali stabilnost države.

Država ne smije biti talac jednog čovjeka, bez obzira na to koliko je gospodarski jak, koliko ljudi zapošljava, što znači u regiji i koliko poreza plaća, pogotovo kad je to kvazi jakost, stvorena u dva desetljeća, raznim pogodovanjima i “neviđenjima” propasti koncerna, od političkih struktura svih provenijencija, neovisno jesu li pozicija ili oporba. Društvo ne smije biti talac nekonzistentne državne  politike i “politike” onih koji sebe stvavljaju ispred države, rade po nalogu domaćih ili stranih gazda zbog osobne promidžbe, osobne koristi, osobnih velikih aspiracija i ambicija. Ima u nas dovoljno izvrsnih ljudi (stručnjaka) koji znaju i hoće, ali ne mogu, jer nisu dobili priliku, zbog raznih mediokriteta koji su došli u politiku i cijelo vrijeme tu rade po obrascu: K-K-K. Pri tom su sve su doveli U3K.

Ankica Benček