Plenković može i mora ići Tuđmanovim putem

Stvaranje samostalne Republike Hrvatske

 

 

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, uz protivljenje svih međunarodnih moćnika, uspio je probuditi nacionalnu svijest u hrvatskog naroda i usmjeriti  narod u obranu svoje domovine Hrvatske, od stoljetnog neprijatelja, velikosrpskog agresora. Uz ogromne žrtve hrvatskih branitelja i mnoštvo civila, tokom obrambenog Domovinskog rata stvorena je samostalna Republika Hrvatska. Nažalost, cjelokupna lijeva jugokomunistička oligarhija, na čelu sa bivšim jugokomunistima, okupljeni oko SDP-a, bili su protiv rušenja Jugoslavije i protiv osamostaljenja Hrvatske. To su bili tada i do danas ostali na toj antihrvatskoj jugokomunističkoj strani.

Andrej Plenković

 

Posebna tragedija Hrvatske i hrvatskog naroda što su na strani srbočetničkog agresora bili svi međunarodni močnici, međunarodne sile, bivši kolonizatori. Srbočetnička agresija i pokolji po Hrvatskoj, pljačka Hrvatske, nije dirnuo bivše i „bivše“ kolonizatore jer su oni svoja bogatstva stvorili na sili, pokolju i pljački diljem kugle zemaljske na čelu s Velikom Britanijom. Britanci su dali veliki doprinos  i u stvaranju druge, Titine Jugoslavije. Tu su pridonijeli rezultatima Bleiburga i križnih putova izručenjem Titovim koljačima mnoštvo hrvatskih izbjeglica. Suprotno hrvatskim nacionalnim interesima veliki simpatizeri agresora na Hrvatsku osnovali su Međunarodni sud u Den Haagu kako bi ukrotili one koji se suprotstavljaju klanju i pljački, tradiciji kolonizatora.

 

Velikosrpsko-jugokomunistička stoljetna indoktrinacija glavni je cilj velikosrpsko-jugokomunističke indoktrinacije da obezvrijedi i izbriše iz svijesti Hrvata hrvatski nacionalni identitet. Posebno je bila usmjerena na hrvatski jezik i pismo čiji tragovi su posebno zabilježeni 1967. godine progonom potpisnika Deklaracije o hrvatskom jeziku i pismu. Stoljetna indoktrinacija hrvatskog naroda toliko je bila „uspješna“ da danas Hrvati ne prepoznaju svoje stoljetne progonitelje. Hrvati ne znaju što znači kolonija i kolonijalni režim. Takav kolonijalni režim, pod srpskom čizmom, žandarskim kundakom i četničkom kamom, dokazivali su nam kao život u zajedništvu „bratstva i jedinstva hrvatskog i srpskog naroda“ – katolika i pravoslavaca. A temelje bratstva i jedinstva katolika i pravoslavaca, još 1844. godine udario je velikosrpski ideolog Ilija Garašanin u svom „Načertaniju“, programu stvaranja velike Srbije. Dalje su tu politiku „bratstva i jedinstva“ nastavili Vuk Stefanović Karadžić, Nikola Stojanović, Jovan Cvijić, Stevan Moljević, Draža Mihailović, te direktno ili posredno preko srpskih intelektualaca iz SANU-a i SPC-a.

 

U „demokratskoj“ Jugoslaviji, tu politiku „bratstva i jedinstva naših naroda“ nastavio je Tito 1. ožujka 1945. godine sa srpskim generalima Kočom Popovićem, Pekom Dapčevićem, Kostom Nađom, Aleksandrom Rankovićem i Jeftom Šašićem. Kako mnogi Hrvati nisu shvatili što je „bratstvo i jedinstvo“ naših naroda, pa je Slobodan Milošević , uz obilatu stručno-intelektualnu pomoć SANU-a i SPC-a, uz pomoć svjetskih moćnika, na čelu s američkim ministrom Warrenom Zimmermanom, britanskom lordovima i ostaliim predstavnicima raznih kolonizatora, krenuo u vojnu indoktrinaciju neposlušnih Hrvata. Za uloženi trud, Miloševićevi nositelji kame i kundaka, koji su junaštvo pokazali na Ovčari i Srebrenici, nagrađeni su od Vijeća sigurnosti UN-a sa 49 posto teritorija BH. Rezultat stoljetne indoktrinacije ostavio je duboki trag u svijesti hrvatskog naroda. Tako danas možemo tvrditi da je oko 70 posto Hrvata povijesno-politički nepismeno. To se posebno vidi kod parlamentarnih izbora kad ne možemo osigurati minimalnih 51 posto saborskih zastupnika prohrvatske nacionalne ideologije, kako bi mogli provoditi prohrvatsku nacionalnu politiku, onakvu kakvu provode svi ostali narodi u demokratskoj Europi u svojim državama u nacionalnom interesu svoje države.

 

Tuđmanova Hrvatska ili komunistička Jugoslavija (Velika Srbija)

 

Danas vidimo da mnogi Hrvati još ne mogu razlikovati vrijednost samostalne Tuđmanove Hrvatske u odnosu na status hrvatskog naroda i Republike Hrvatske u prvoj Jugoslaviji – Kraljevini SHS, i drugoj Titovoj Jugoslaviji – velikosrpskoj kolonijalnoj Jugoslaviji. Tragovi bratstva i jedinstva naših naroda neizbrisivi su na Bleiburgu i križnim putovima. Koliko god neki prikrivali i zaobilazili razna stratišta ipak je nemoguće bilo prikriti sve do sada otkrivenih 1700 masovnih stratišta i grobišta. Nešto što čini svjetski raritet u izvedenim  zločinima je Huda Jama, sa preko 3000 živo zazidanih žrtava Hrvata, koja će kao takva ući u anale svjetskih zločina.

 

Tugovati za protekle dvije Jugoslavije ne mogu prestati oni koji su u njoj vladali, činili zločine, a istovremeno koristili neograničene privilegije ili njihovi potomci ideološki slijednici, a danas spadaju u grupu detuđmanizatora. Nažalost, u ovoj grupaciji imamo ne mali broj Hrvata koji, zbog posljedica indoktrinacije, ne znaju prepoznati dobro od zla, samostalnu državu Hrvatsku od kolonijalnog režima velikosrpske Jugoslavije, gdje je potpuno zatrt hrvatski nacionalni identitet. Danas je jednostavno pitanje jesmo li smo na strani Tuđmanove samostalne Hrvatske ili podržavamo antihrvatsku politiku jugoslavenstva, što je u biti velikosrpska politika Velike Srbije. Sve ostalo su prateće pojave, a rezultat su stogodišnje velikosrpsko-jugokomunističke indoktrinacije hrvatskog naroda.

 

Danas možemo sa sigurnošću tvrditi da su Hrvati jedini narod u demokratskoj Europi koji je povijesno i politički nepismen. Naime, analizirajući cjelokupnu stogodišnju politiku na ovim prostorima, a uspoređujući je sa strukturama vlasti koja je pretežno jugokomunistička, potvrđuje se da imamo oko 70 posto povijesno-politički nepismenih Hrvata. Dakle, za sve neodlučne, a osjećaju se domoljubi, kod glasovanja i ostalih odluka od nacionalnog interesa za Hrvatsku, trebaju se sjetiti srbočetničke agresije, paleži i uništavanja svega što nije srpsko s jedne strane i s druge strane Domovinskog rata i žrtava u osamostaljenju Republike Hrvatske. Sve ostalo je usmjereno vraćanju jugoslavenskom zajedništvu (čitaj: Velikoj Srbiji i nastavku pljačke Hrvatske i obespravljenosti hrvatskog naroda).

 

Da Hrvati ne prepoznaju svoje stogoidišnje progonitelje i pljačkaše to se vidi na parlamentarnim izborima kad se ne može ostvariti minimalnih 51 posto nacionalno osvještenih saborskih zastupnika putem koji bi se provodila prohrvatska politika. Naime, nakon svih trauma iza koji nam je ostala upropaštena Hrvatska, ostali su i neizbrisivi tragovi tog režima u 1700 masovnih grobišta i stratišta, ostala nam je Huda Jama i u njoj Barbarin rov u kojem je 3000 živo zazidanih Hrvata, što jasno govori o povijesti hrvatskog naroda, o golgoti kroz koju su Hrvati prolazili. I što je najgore i najupečatljivije, tih preko 3000 Hrvata, ne samo da je živo zakopano, nego je i zazidano u jedanaest (11) zidova (jedanaest je masonski broj!). To je povijest o kojoj nismo smjeli govoriti, ni pisati, ali zato, povijest su nam pisali vlastodršci, recidivi velikosrpsko-jugokomunističkog režima koji su gubitkom Jugoslavije izgubili apsolutnu vlast i svemoguće privilegije.

 

Iza smrti dr. Franje Tuđmana nastupa detuđmanizacija samostalne Hrvatske. Svaki rat, pa i ovaj izazvan srbočetničkog agresijom, imao je za cilj uništiti neprijatelja, a to je sve ono što Hrvatska ima, što čini hrvatski nacionalni identitet, te što je stvoreno u Domovinskom oslobodilačkom ratu. Kako rat tako i poraće, vrijeme je pustošenja i pljačke od strane svih vrsta lešinara. Lešinari nemaju boju, oni vide samo svoj cilj, a to je pljačka. Dakle, što srbočetnik nije uništio granatama i paleži, to su lešinari dovršili. Upropaštena Hrvatska bila je plodno tlo i za jugokomunističke ideologe, za njihovu propagandu koju su uspješno provodili i tada i danas. Sve što je upropašteno pripisivali su Tuđmanovoj politici pretvorbe i privatizacije.

 

Detuđmanizatori, nacionalni veleizdajnici

 

Kako je velikosrpsko-jugokomunistički režim počinio ogromne zločine, proizveo velike ljudske žrtve, genocid i kulturocid u Republici Hrvatskoj, bilo je potrebno sve to identificirati, utvrditi uzročnike i sudionike takve politike. Istovremeno, Hrvatska je i danas u dubokoj političkoj, moralnoj i svekolikoj krizi. Na vlasti su uglavnom političari koji se ne rukovode hrvatskim nacionalnim interesima. Iako je Hrvatska samostalna, na djelu je izdaja hrvatskih nacionalnih interesa. U tom pravcu, osnovano je Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES), koje ima etički karakter. Sudište sačinjavaju istaknuti ugledni pojedinci,  moralne osobe,  ličnosti iz javnog života, koje imaju pravo moralno suditi članovima državnog vrha, koji su izvršili moralnu nacionalnu veleizdaju. U proteklom razdoblju HNES etički je osudilo za veleizdaju sljedeće pojedince:

1. Stipu Mesića,

2. Ivu Josipovića,

3. Vesnu Pusić,

4. Milorada Pupovca,

5. Vesnu Teršelić,

6. Budimira Budu Lončara,

7. Zorana Milanovića,

8. Carla Bildta,

9. Josipa Broz Tita.

Za svakog pojedinca navedene su činjenice zbog kojih se etički osuđuju za veleizdaju i njihovu povrjedu hrvatskih nacionalnih interesa. HNES i dalje radi na prikupljanju podataka i sistematizaciji evidencije.

 

Je li udba naša sudba i vidi li se kraj?

 

Najveći uspjeh UDB-e i KOS-a kad uđe u neki politički hrvatski centar, u kakvu katoličku obitelj ili  među svećenike Katoličke Crkve. Za takve radnje nisu se birala sredstva od svih oblika ucjena, do ucjena na samoj obitelji. Danas na čelu HDZ-a je Andrej Plenković. Svatko sam određuje svoj politički pravac, a pritom koristeći određene okolnosti koje mu otvaraju politički put aktivnosti. Plenković je sam opisao svoj politički pravac i odredio političku boju. Prisjetimo se da je Zoran Milanović u svoju Vladu ugurao 47 posto velikosrpskih ideologa, dok u Hrvatskoj imamo 4,5 posto Srba. Ako je Milanovićev ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, nasilno, suprotno članku 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, postavljao ćirilične ploće po ranjenom Vukovaru, a one Hrvate koji su se suprotstavljali toj velikosrpsko-jugokomunističkoj politici, progonili su njegovi „abolirani“ policajci u hrvatskim odorama. Tako je branitelj Darko Pajičić glavom nabijen na zid zgrade sa smrtnim posljedicama. Ovoj činjenici nije potrebno dodatno obrazloženje da bi se ocjenila Milanovićeva politička obojenost i odnos prema žrtvama Vukovara, i poštivanje silovanih Vukovarki.

 

Komu su potrebni toliki Srbi u hHrvatskoj vladi osim veleizdajnicima. Uz to, Milanović je izabrao najekstremnijeg velikosrbina Željka Jovanovića i postavio ga za ministra obrazovanja Hrvata. Danas, na funkciji predsjednika Vlade RH nije ni Sanader ni Milanović, ali na funkciji ministrice kulture Hrvata je gospođa Nina Obuljen. Ona nije postavljala ćirilicu po Vukovaru, ali je za knjige generala Slobodana Praljka „kazala“ da je to šund i da ih treba oporezovati. Ona je bila u timu koji je obilato financirao Soroseve antihrvatske udruge svih boja. Preko proračuna HAVC-a financiran je „dokumentarani“ film u kojem su zločini četnika u Dvoru prikazani kao zločini hrvatskih branitelja. I ništa nije poduzela na raščišćavanju stanja u HAVC-u, nego je imenovala za ravnatelja osobu koja se gotovo ni malo ne razlikuje od bivšeg ravnatelja i koja javno izjavljuje da je bolje da su hrvatski arhivi (filmski) u Beogradu jer da se tamo bolje čuvaju! Ministrica Obuljen osobno je financijska sredstva kazališta u Osijeku prebacila kazalištu u Rijeci – Frljiću itd.

 

Buđenje nacionalnog identiteta

 

Jedan od identiteta nacije je zastava i grb. Sistematski su radili i na tom planu da nas zgaze. Danas vidimo da se u cijelom Zagrebu, prigodom državnih praznika, na prste dvije ruke mogu nabrojiti hrvatske zastave simboli hrvatskog identiteta. I to je jedan od vidljivih rezultata stogodišnje indoktrinacije hrvatskog naroda. Međutim, nakon pet mandata na dužnosti predsjednika grada Zagreba, Milan Bandić, probudio se i dao nalog da se Zagreb okiti hrvatskim zastavama. Očito da se i on, pred lokalne izbore, probudio i sjetio hrvatskih zastava kao simbola domoljublja u Hrvatskoj. Dobronamjerni bi rekli: „bolje ikad nego nikad“.

 

Zato, preporuka hrvatskom narodu da svoju nacionalnu svijest probude i da to iskažu hrvatskim trobojnicama, koje za vrijeme velikosrpskog-jugokomunističkog režima nismo smjeli. Za izvješenu hrvatsku trobojnicu bilo je rezervirano mjesto u Lepoglavi ili Staroj Gradiški. Za Andriju Plenkovića možemo sa sigurnošću tvrditi da je intelektualac visokoobrazovan sa širokim znanjem i poznavanjem svjetskih utjecajnih političara, da je tehnički domoljub. Kada bi kao takav prihvatio barem 20 posto Tuđmanovog nacionalnog domoljublja, to bi bila garancija napretka Hrvatske, a Plenkoviću garancija da bi i povijest to zapisala kao njegov nacionalni uspjeh.

 

Ivan Runje