Između simfonije i maestrala
Ustajala sam
Između simfonije i maestrala
Nizvodno za zemnim varkama
Niz koje miriše lipanj
Uranjala sam žudno u podrijetlo priče
U kojoj je netko spaljivao
Tvoje nenapisane pjesme
Gledala sam za kormilarima koji odlaze
Kao trenuci što bole kad kuća je puna
Fluidnog ljetnoga sumraka
U kojem bezrazložna suza nagovještava
Da se nešto nepoznato
I besprizorno sprema
Slušala sam kako povjetarac lebdi
Nad obrazima kao bol
Koji životu daje vrijednost
Prepuštala se talogu davne nade
Dok muk kao uvojak dima huji nad obalom
I eterskim česticama zasipa vid
Čekala sam obećanje da ćeš čitljivo
Biti ispisan u jednom trenutku
Svanuća između simfonije i maestrala
A znala sam da tiho s uspomenama
Ulazim na vrata ograničenog
Vremena ljudskog
U koje nikad ne će uploviti
Naš zajednički lipanj
