I ja želim živjeti

Oboljenje

 

 

„Najsretniji ljudi nemaju najbolje od svega,

 oni samo naprave najbolje od onoga što imaju“

 

 – Onda, kako si? – upita me, dok razgovaramo telefonom, jedna moja prijateljica.

– Šugavo!   

– Kako šugavo? Što ti je?

–Ne osjećam se baš najbolje. Bezvoljna sam. Opada mi kosa. Slabo spavam. Nemam apetita. Iskreno, bojim se onog najgoreg.

S druge strane tajac. I prodoran zvuk, od treska od pod, telefonske slušalice.

–Moja Ido, moja Ido, što ti bi!? Kako si ženi to mogla reći? Još preko telefona. Jesi li svjesna koliko si ju prepala?

–Pusti me na miru, Lucija, molim te!!! Imammm-m raaa-k!!! Čuješ li ti mene? Sigurna sam. Imam rak – jedva izgovaram kroz plač, jecajući.  

–Hajde, molim te. O čemu ti to? O čemu  govoriš? Smiri se ! Hajde, hajde! Glavu gore! Bit će dobro, vidjet ćeš.

–Jel' da, bit će dobro? Ma, sigurno će biti dobro!!!

–Bit će dobro, nego što!? Dat će Bog.

–Ali, što ako ne bude? Što ako stvarno imam…?

 –Ne pričaj koješta, Ido! Pogledaj se! Dobro izgledaš, dobro jedeš …U formi si.

 Živjet ćeš ti, draga moja, još dugo, dugo. I još dugo, dugo uživati u životu. Sigurna sam. Samo se trebaš trgnuti. Ne opterećivati se nepotrebnim strahovima i zlim slutnjama. Ta, uvijek si bila jaka i odlučna! Ti kao da nisi svjesna koliko si, baš zbog te svoje hrabrosti i snage, u životu stvorila. I sve što si postigla, postigla si sama. A postigla si sve što se postići može.

Pogledaj malo oko sebe! Pogledaj svu tu bijedu i jad  oko nas! Svu tu patnju, bol, mržnju i zlo.

Zar ne vidiš koliko ti sreće imaš? Među svojim si dragim. Svi te vole. Svi se za tebe brinu. I svi te cijene.

Prijatelji te zovu… Interesiraju se.

–Ali, zašto!? Zašto baš ja, moja Lucija?  

–Opet ti, svoje pa svoje!   Nego, draga moja, pamet u glavu i trgni se!!! Prestani kukati… i pravac – k liječniku.

Zašto se unaprijed opterećivati? Idi k liječniku pa ćeš onda znati na čemu si i što ti je raditi.

–Imaš pravo! A ako bude trebalo, borit ću se. K'o lavica. I dosad sam seza sve što sam postigla u životu, morala sama-dugo i krvavo boriti.  

–Moja Ido, moja Ido, vjeruj mi, nisi jedina. Kamo se god okreneš, ima nešto. Ili bolest, ili neimaština, ili nesreće.

Ratovi, protjerivanje, izbjeglice…

Masakri, silovanja…  

 I što to sada oni imaju? Što imaju svi ovi jadnici diljem bijelog svijeta? Hajde,  reci mi!   

–Ali, meni se sada…! Meni se sada sve urušava! Čitav moj dosadašnji svijet nestaje.

–I njihov, draga moja, i njihov. Isto tako. Nego, ostavi se mudrovanja! Pamet u glavu i trgni se. I ne opterećuj se unaprijed!

Ne misli ni na jučer ni na sutra. Živi  sada… danas! Ovaj tren. Živi punim plućima. Grabi!!! I ne daj se!!!

Hajde, diži se i spremaj! Idemo na kavu.

***

Kod liječnika sam. Želudac mi se steže od nervoze. Samo što ne povratim. Ruke mi se tresu. I malaksala sam. Čekam sva ustreptala od straha, ali se ipak nadam…

 A onda, kao grom iz vedra neba, konačna dijagnoza: „Imate na lijevoj dojki malignu izraslinu, promjera …“   

–Bože moj, pa ovo je stvarno istina! Istina je… istina. Imam rak. Bolesna sam.

I što sad? Što dalje? Koliko li me još čeka patnje? Koliko li mi još ostaje?

A ja sada, nakon svega, nemam više ni volje ni snage, boriti se.  Umorna sam. I od života. I od borbe.

Ne znam više ni zašto ni zbog čega… Ni za koga. Umorna sam. U-MOR-NAAA. 

Nestajem…

A kap po kap mene.

Odlazi…

U nepovrat.

Smrzavam se. Od hladnoće. Onoj u meni. I krv mi smrzla. Sledila. Zbog onoga što me čeka.

 

Hoće li ovaj moj križ, Bože moj dragi, ikada nestati?

Kao ranjena sam ptica koja bi još uvijek pjevala. A osuđena je na odlazak.

Bez glasa.

Bez pjesme.

Bez zaleta i leta.

Prazna sam. Bez snova. Bez nade.

I to je to.

Možda je sve ovo, ipak,  samo neki ružan san!? Možda.

***

A sve je počelo, prije samo koji  mjesec- dva.

Bio je to dan kao i svaki drugi. Pun rutine. Pun mojih svakodnevnih obveza i trke. A na kraju dana, po mom starom običaju, najprije pranje zuba, onda  češljanje i četkanje kose, pa nakon toga, kao i uvijek,  čišćenje četke…

A onda – ŠOK!!! – Što li je sad ovo? – pitam se, sva prestravljena i u nevjerici.

 

U rukama mi cijeli jedan smotuljak kose i jedan poveći čuperak.

–Vjerojatno mi kosa opada malo više. Kao i uvijek, u ovo doba godine. Pa jesen je! To je normalno–govorim naglas.

 

Odjedanput me nešto stegnu i presječe u grudima. Obuze me neka strepnja i neki neobjašnjiv strah.

 –Nije, valjda, rak! –pomislih u trenu. Kao da sam slutila, i podsvjesno bila sigurna, da je to-to.

 A ja, kao vječiti optimist, kakva sam uvijek i bila, sve do ovog trena,cijeli sam svoj život živjela u uvjerenju da… da se to meni ne može dogoditi.

 

***

I sutradan, čim sam otvorila oči, spremam se i idem s uputnicom… od svog kućnog liječnika  do liječnika specijaliste. Desetak je ljudi ispred mene. Čekam svoj red. Sa strahom i s velikom zebnjom.

–A baš mi se ni ne žuri, a posebice mi se ne ide… po svoju, ne daj, Bože,  konačnu  presudu. Jer, ako…

Ma, ne želim o tome razmišljati! Ništa se ono ne odnosi na mene. Sigurna sam u to, sto posto–tješim se još uvijek.

–Ama,  kakve ja to pričam besmislice? Čemu se nadam? Što očekujem? Valjda da  mi netko kaže, kako je sve ovo samo obična noćna mora. Kako sam sve ovo samo sanjala. Kako je sa mnom sve u redu. Kako sve ovo nije stvarnost. Kako sam sada samo u nekom čudnom snu.

–E moja Ido, moja Ido, moja luda glavo! Dobro bi bilo…kad bi tako bilo.

 

Konačno me prozivaju. Ustajem i ulazim u ordinaciju. Kao robot. Ne registriram ništa. Ne osjećam ništa. U potpunoj sam obamrlosti. Nesvjesna ni gdje sam ni zašto sam – tu gdje jesam.   

–Ima li u užem krugu vaše obitelji osoba koje su bolovale od karcinoma?–pita me liječnica.

–Jest, bilo je. Moje dvije starija sestre i mama.

–Jesu li imale i one rak na dojkama?

–Ne, ne! Obadvije su najprije imale na…, a onda se rak proširio i metastazirao.

–Pitam Vas to zato što, ponekad, to zna biti i genetski – objašnjava mi   liječnica, ne skidajući svoj službeni izraz s lica.

–A-ha! Znači, nastavlja ona, i one su bolovale od karcinoma. Je li bilo sa smrtnim posljedicama?

 

Ne odgovaram joj. Samo potvrdno klimam glavom, u nemoći da izgovorim, makar, jednu jedinu riječ.

–A kada ste Vi osjetili prve tegobe?–nastavlja ona.

–Pa, najprije sam vidjela neke promjene na grudima. I kosa mi je počela jako opadati–mrmljam tiho, kroz poluzatvorene usnice, jedva susprežući plač.

–Da, da! To je tipično – promrmlja rutinski liječnica, klimnuvši glavom. Morate odmah ići na kompletan pregled.

Gledam u nju u čudu i napeto, ne  shvaćajući ništa. Nisam sasvim sigurna trebam li biti još prestrašenija, nego što sam već bila ili se još uvijek nečemu mogu  nadati.

A nadala sam se…nadala…

Ali, njene riječi kao da su mi skinule povez s očiju. I probudile me iz nekog dubokog i teškog sna.

 

–Morate biti hrabri! – obrati mi se, opet, liječnica.

Na ovo njeno posljednje, samo sam ju upitno pogledala i duboko uzdahnula.

 „Morate biti hrabri“!, reče mi ona, monotonim glasom i dobro uvježbanom frazom. 

–Svaka čast!!! Zaista, moram biti hrabra. Ma, lako je, draga moja gospođo, to reći drugom! Ta, niste Vi, niti je Vaša koža u pitanju!

 

Ustajem sva drhteći od šoka, i na rubu plača, pa kao opijena, teturajući izlazim iz ordinacije.

Odjedanput me hvata neka slabost. Srce mi ubrzano počinje tuči… Naslanjam se na zid i brže-bolje sjedam na najbližu klupu. Nesvjesna svega oko sebe. Kao da me je netko torpedirao iz neke druge galaksije. Kao da  sam neka druga, meni nepoznata i strana osoba. Kao da netko drugi upravlja i mojom voljom i mojim pokretima. I mojom snagom.

Mrak mi pred očima. A još veći u meni. Preselio  mi se i u dušu.

I ne vidim više nikakav izlaz niti svjetlo na kraju ovoga moga, još jednog, mračnog tunela.

–Moraš biti hrabra, Ido! Moraš biti hrabra!– ponavljam stalno.

 

Oko mene gomila ljudi. Nijemi. A glasa nigdje. Ne čujem ih. Vidim samo njihovo micanje usnama. Vid mi se zamagljuje. Suze mi se same kotrljaju niz lice. Nešto me steže u grlu i grči u utrobi.

Ali, što sada??? Što?

Istina je da sam i ranijeosjećala kako se nešto zbiva u meni i sa mnom. Alise s tim nisam opterećivala. Mislila sam…  ma, ne će to mene! Ali, vidiš… hoće. Hoće, moja Ido!

Moram li se, sada, s tim pomiriti? Moram li odustati ili se boriti?

Moram li, i  kada to ne želim nikome,   pa ni samoj sebi, priznati i glasno reći: JA IMAM RAK.

–Moraš biti hrabra, Ido! Moraš, biti hrabra! MORAŠ!!!– vičem, ali glas ne izlazi.

–Nitko, ama baš nitko, za ovo ne smije znati. Mrzim sažaljenje. Ne želim  ni da  mi netko blizak o tome išta zna. Želim biti sama. U tišini. I u tišini, jer me samo  ona ne ranjava, odbolovati svu ovu moju  bol.  

Želim biti sama u tišini u kojoj nema ništa drugo. Nikakvih zvukova. Nikakvih znakova života. Osim moga disanja… Jedine potvrde moga postojanja. I moga življenja.     

Zatvaram oči. Cijeli mi  život promiče . Kao na traci. Cijeli moj, cjelcati   život.

Jest, istina je. Još sam uvijek živa. Ali, kao da već umirem. Nestajem.

–Bože, Bože dragi! Zar već? Zar već moram… Na pola sam puta. A čini mi se čitava vječnost.

Premalo mi je to za sreću!!!

A mnogo, mnogo mi za tugu.

 

I kako ići dalje? Kako pretvoriti ovo beznađe u nadanje? Kako zaustaviti suze? Kako, nakon svega ovoga, sastaviti ova moja sva  razasuta htijenja i traženja? Kako povratiti snove?

Hoće li mi se, Bože moj dragi, na kraju svega,  i oni rasplinuti? Razbiti… Pretočiti u patnju. Koja će me do kraja pratiti…i zauvijek uništiti.

Kako ću izdržati na svojim plećima toliki teret, a ne posrnuti? Kako ću nositi sama ovo teško breme svoga usuda?

Hoću li pod njim pasti? Ili ću se, nakon teške  i duge borbe, nanovo dignuti. Ustajati. I vratiti se sebi. Onakvoj kakva sam bila. Pa, makar, kao  sjenka one  nekadašnje.  

Moram, moram izdržati. Moram nadograditi još jedan  zid. Oko srca. Za ovu moju novu bol. Da sakrijem njime sve svoje rane. Da ih   drugi ne vide.

Možda će mi tako biti, bar malo, lakše.  

 

–Moram ustajati. Moram se boriti…Zbog sebe same. Zbog mojih dragih.

A što ako posrnem i padnem? Što ako se predam? Što ako  me ova moja bol, slomi i razotkrije? A što  ako izgubim i ovu moju… posljednju  bitku? 

Hoću li imativolje? Hoću li moći dalje? Ili ću se, kao osušeno drvo, odjedanput raspasti. Biti sve bliže i bliže… i zemlji i pepelu.

Pa,  kako onda složiti komadiće mojih izgubljenih nada i snova?  Preostalih i razasutih. Kad nemam snage.

Kao ranjena sam ptica. Koja bi još uvijek mogla i željela pjevati. A osuđena je na odlazak.

Bez leta i uzleta.

Bez pjesme.

Bez glasa.  

***

–Tko smo mi, ustvari? – pitam se po tko zna koji put.

–Što smo i komu smo? Jesmo li, tek samo, ovovremenski putnici koji su   ovdje zaglavili? U nekom prolazu. U nekom međuprostoru. Ili smo, još uvijek, u nekakvoj čekaonici… Za neki drugi, ljepši i bolji svijet.

Jesmo li, možda svi,  u nekakvom bijegu od života? Ili život bježi od nas. Uzmiče pred nama. A mi izgubljeni i nemoćni, u nemoći da živimo svoj pravi i ljudski život, grozničavo tražimo neko naše  sigurno mjesto. Neko naše utočište. I mir. Pa se u tom traganju i u tom traženju… izgubimo. Ne shvaćajući da je mir u nama- ako je u nama posijano samo jedno… jedno jedino sjeme DOBROTE.

I ako nam je važan ČOVJEK.

I Život i Življenje.

Življenje u kojem su bitni samo… LJUDI.

A, postoji toliko ljepote! Oko nas. Ljepote koja nas ispunjava. Oplemenjuje. Nadopunjuje… Ljepote pored koje prolazimo. Ni ne obazirući se.

A ona je, i te kako, bitna! Za sve nas. Zbog onoga što isijava u nas. I zbog onog što ostavlja u nama.

 

Ležim u bolničkom krevetu. Nepomično. I čekam… A što je to što čekam, sam  Bog zna. Valjda, neko čudo.

Kraj je dana. Sunce nemirno preskače s kreveta na krevet. S lica na lice…I posljednjim trakom razlijeva se po sobi. Klizi… Razbacuje se… Dodiruje me svojom toplinom. Daruje mi i dijeli sa mnom, zadnji drhtaj sebe.

S dubokim uzdahom, okrećem se prema prozoru. Gledam… Nebo plamti u posljednjem odsjaju i rumenilom   prekriva obzor. Upijam svaki odsjaj. Svaki sunčev trak. Svaku novu sliku. I slažem ju pomno. Za pamćenje.

I udišem punim plućima. Tišinu i mirise sumraka. Osjećam kako mi se i ona pune životom. Kako mi snaga i volja buja i jača.

-E pa, ljudi moji dragi, ja želim još dugo, dugo  uživati u ovakvoj ljepoti! Ja želim još dugo, dugo živjeti!!! Ja želim osjetiti i mirise proljeća. Želim osluškivati pjev ptica u mom vrtu. Čuti šum valova. Hodati po opalom lišću. Promatrati lepršanje pahuljica. Osluškivati korake prolaznika. Slušati glazbu… Želim…želim zagrliti cijeli svijet!!! Želim pozdraviti i odzdraviti na pozdrav! Nekoga poznatog. Nekoga dragog.

***

–Dobar dan! Kako ste? – prenu me iz razmišljanja, dok prvi put, nakon dugog ležanja i oporavka, hodam mojom ulicom,  pozdrav jedne žene.

–Dobar dan! A kako ste Vi? – pitam, onako po običaju, gledajući ju.

Lice mi je totalno nepoznato. A možda se varam? Možda smo se, ipak, negdje srele. Možda na nekoj promociji, na nekom književnom susretu, na nekom koncertu ili kazališnoj predstavi. Možda, možda…

Vrtim glavom i gledam upitno u nepoznatu.

–Hvala Vam lijepa na pitanju. Odlično sam – odgovara mi ona.

–Doduše, Vi mene ne poznajete. Ne poznam ni ja Vas. Ali, uživam pozdravljati nepoznate ljude. Darovati  im osmjeh. Osjetiti njihovu ljubaznost. I vidjeti kako se, u samo jednom trenu, na njihovom licu rađa i širi,  neka toplina i radost. 

Pogledala sam ju i ja, s osmjehom na licu,  i upitala za ime.

–Zovem se Marija –odgovori mi ona.

–Marija!? Stvarno ? Kakva slučajnost!?  Zovete se isto kao i moja sestra. Moram Vam reći da ste mi uljepšali dan, draga gospođo Marija!

Pogledala me, osmjehnula mi se i odlepršala dalje. Korakom sretnog čovjeka. Pozdravljati nepoznate ljude…

A u meni je ostavila predivan osjećaj mira, radosti i sreće. Jer, još uvijek postoje takvi ljudi. Ljudi kao što je gospođa Marija.

Gospođu Mariju nisam više nikada srela. Ali, danas mi je, ne znam zašto, pala na pamet.

I u meni se, u jednom trenu, kao nekom magijom, probudila nada i želja za životom. Za običnim životom. Za običnim  malim stvarima. Za osmjehom na licu, za zagrljajem. Za ljepotom oko mene. Za ljepotom nekog novog susreta.   

Probudila se i želja za stvarima koje život znače i koje nam život uljepšavaju.    

Jer i ja hoću  živjeti!!!

Jer i ja hoću  postojati.

Jer i ja hoću biti nečija Marija.

Jer i ja hoću, kao i Marija, nekim nepoznatim ljudima, zaželjeti – dobar i ugodan dan.

Jer i ja hoću, kao i Marija, zagrliti sve ljude koje susrećem. I darovati im radost trenutka. U zagrljaju. Dugom. Toplom. Prijateljskom.

Jer i ja želim, a zašto ne, kao i Marija,  svima onima koje volim i koje sretnem, dijeliti besplatne zagrljaje.

I ne zato što je to trenutno u modi, nego zato, jer ja to želim.

Jer želim darovati…U ovom našem materijalističkom i otuđenom svijetu. Želim darovati. Svakom potrebitom. Pa s njim dijeliti. Ne samo zagrljaje. Nego i dobro i zlo… U dobru i u zlu.    

Želim i ja biti Marija! Draga, dobra, topla. I puna ljubavi… Za čovjeka.

Želim biti Marija koja daruje i daje.

Jer, samo su oni koji daju, blagoslovljeni zbog onih koji primaju.

I nemam više straha. Sada sam sigurna. Sa mnom će biti sve u redu. Jer, ja sam borac. I borit ću se za svaku kapljicu života. Za svako novo jutro. Za svaki novi proživljen dan.

A svaki novi dan, živjet ću… živjet ću… kao da mi je i posljednji.  Pa ću i ja hodati tako mojom ulicom, kao i gospođa Marija, i svakome koga sretnem,   poželjeti DOBAR DAN.

Jer mi se tako HOĆE.

A, onda, ću

Pomaknuti

I onu posljednju ciglu

S  novoga zida

Oko moga srca

Pa da i meni

Radost

Bar još jedanput

Kroz

Pukotinu

Uđe.

 

Vera Primorac