Pax Romana i Pax Americana

Nonkonformističko poboljšavanje svijeta

Niz ratova koje u raznim dijelovima svijeta vode SAD, svjetski poredak koji nameću, način funkcioniranja svjetskog imperija u nastajanju, daju nam povoda da tu saveznu državu uspoređujemo s nekadašnjim Rimskim Carstvom. Današnje carstvo na prvi pogled funkcionira na drugi način. Čini se da SAD nemaju namjera ni planova da pripoje odrđene dijelove svijeta izravno svojoj vlasti i da im nametnu (američki) engleski kao službeni jezik. No, i Rimsko Carstvo se razvijalo na taj način: jedan dio teritorija i naroda koji bi ušli u sferu utjecaja Rima bez izravne primjene vojne sile, nisu bili pripojeni izravno rimskoj državi niti proglašeni provincijom (nešto slično afričkim kolonijama iz XIX. stoljeća), nego su u formlanom smislu bili tzv. saveznici (socii). Saveznici bi zadržali određeni stupanj unutarnje samouprave, ali su u vanjskoj politici bili potpuno podložni Rimu. Svoju vojsku su slali kao pomoćne čete rimskim legijama u raznim vojnim pohodima na istoku i zapadu. Koalicija za “oslobođenje” Iraka i Afganistana pokazuje nevjerojatne sličnosti s takvim rimskim modelom vođenja ratova.

U današnjem globalnom političkom diskursu osobito često se rabi riječ “saveznici”. Tko su zapravo ti saveznici? Radi se mahom o državama s “ograničenim suverenitetom”, koje imaju američke ili NATO-ove vojne baze na svom teritoriju, ekonomski su ovisne o Washingtonu, a imaju i korumpirane političke elite kojima trenutno stanje podložništva savršeno odgovara. Jedine zemlje koje danas nisu dio takvog američkog (rimskog) carstva bile bi Rusija (sa svojim bliskim saveznikom Bjelorusijom) i Kina, kojima možemo pribrojiti i poneke “džepove otpora”, poput NDR Koreje, Irana i Kube. Isto tako i američka vojska sve više nalikuje rimskoj vojsci iz doba carstva kada se u cijelosti sastojala od plaćeničkih legija, za razliku od doba ranije republike kad su u njoj služili rimski građani.

Današnja američka vojska ne sastoji se od američkih građana, unovačenih po vojnoj obvezi, nego isključivo od plaćenika. Ima slučajeva da američki vojnici čak i nisu državljani SAD-a. Današnja pax (anglo)americana podsjeća na nekadašnju rimsku pax Romana. Razlika prema nekadašnjem Rimu je ta što današnji američki imperijalizam cilja na pokoravanje cijelog svijeta, za stvaranjem svjetske države, dok su se rimske ekspanzivne težnje ograničavale samo na Europu, sjevernu Afriku i bliski istok. To zacijelo ima veze s tehničkim mogućnostima, ali i sa činjenicom da je za antičkog čovjeka područje sredozemlja predstavljalo praktički cijeli svijet (oikumene).

Ali, ima i drugih razlika. Današnji američki imperijalizam osim iz imperijalne ideje, vuče svoju ideološku motivaciju i iz nekih religijskih ideja bliskih određenim varijantama protestantizma. Treba se podsjetiti na način na koji je uopće nastala Amerika. Prvi anglosaksonski doseljenici u tzv. novi svijet bili su pripadnici određenih “nonkonformističkih” engleskih protestantskih sljedba, koji su u XVII. stoljeću u Engleskoj bili progonjeni od službene Anglikanske crkve. Neki ekstremniji pripadnici tih kalvinističkih vjerskih zajednica razvili su i ideju da na ovom svijetu treba ostvariti “carstvo mira i sreće” za sve ljude, tzv. Novi Jeruzalem. Ta ideja bila je duboko heretička prema svim ranijim strujama kršćanske misli prošlih stoljeća. Prema tradicionalnom kršćanskom shvaćanju, potpuno blaženstvo i sreća mogu se ostvariti samo na onom svijetu. Ljudi na ovom svijetu su pokvareni i loši i skloni grijehu (zbog izvornog pada) te je zadaća svakog čovjeka da vjerom i dobrim djelima priprema svoje mjesto na onom svijetu. U određenim vjerskim grupacijama stvorilo se suprotno (heretičko) uvjerenje po kojem se čovjek već na ovom svijetu može poboljšati i stvoriti svijet bez ratova, gladi i drugih nesreća. Takvo “naopako” kršćanstvo stvorilo je temelj za formiranje ideje slobodnog zidarstva, ali i ideje amerikanizma. Američko mesijanstvo koje ratove vođene radi prizemnih probitaka velikih korporacija, predstavlja kao izvoz “demokracije i slobode”, daleki je odjek tih ideja.

Engleski “nonkonformisti” naselili su se u Ameriku i oblikovali njezin svjetonazor za sljedeća stoljeća. “Novi Jeruzalem” trebao bi biti ostvarenje božanskih načela, radilo bi se o svjetskom carstvu mira i prosperiteta koje bi se održavalo vojnom silom, “rimskim” metodama (tradicionalni kršćanski mislioci ovo nazivaju kraljevstvom Sotone na zemlji!). Poslušni se nagrađuju, neposlušni se nemilice uništavaju. Cijelim svijetom vode se lokalni ratovi, dobrim dijelom izazvani, kontrolirani i vođeni od tajnih služba, s ciljem održavanja (anglo)američke prevlasti u svijetu (koja se eufemistički naziva svjetski mir).

I u samoj simbolici SAD-a uočavaju se jaki utjecaji Rima, npr. orao koji za razliku od rimskog, u jednoj ruci drži maslinovu grančicu, a u drugoj strjelice (načelo mrkve i batine). Sve vladine građevine u Washingtonu DC inspiriraju se rimskim uzorima (kolonade, zabati). Osim arhitektonskih oblika rimsko-grčkog hrama, taj pseudoklasicizam možemo naći i u brojnim statuama poganskih božanstava (neka od njih, osobito ženska, sa zvjezdanom krunom na glavi, što podsjeća na američku zastavu, ali i na zastavu instant “države” koja se pokušava izgraditi na drugoj obali Atlantika).

Sve navedene sličnosti vjerojatno su rezultat svjesnog imitiranja modela Rimskog Carstva. Ratovi koji se najavljuju za budućnosti kao i razvoj događaja oko njih, pokazat će koliko je ova usporedba opravdana. Simone Weil je, kao odlična poznavateljica Antike, u svojem eseju o podrijetlu hitlerizma pokazala kako je Njemačka, u svom pohodu na Svijet, na stanovit način oponašala Imperijalni Rim. I današnji “globalizatorski” napori jedine svjetske sile (SAD) upadljivo podsjećaju na Rim. Ovu studiju je Simone Weil napisala 1939. godina, a drugi dio: Hitler i vanjska politika antičkog Rima, objavljen je u Nouveaux Cahiers (br. 53, 1. siječnja 1940.). Cenzura je odbila treći dio ove studije kada se već nalazio u tisku. (v.h.)