U četvrt stoljeća Država nije „pronašla“ mjesto gdje bi se žrtve pokopale
Govor na Sedmom hrvatskom žrtvoslovnom kongresu u Muzeju Mimara, Zagreb, 30. rujna 2016.
Da bi se sve žrtve i svi stradali i poginuli u Drugom svjetskom ratu i poraću evidentirali Sabor Republike Hrvatske donio je 8. studenoga 1991. godine Zakon o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata, a da bi se to i realiziralo iduće godine Republika Hrvatska je
osnovala i Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata. Komisija je imala dvostruki zadatak. S jedne strane prikupljala je svjedočenja i podatke o svim poginulim i „nestalima“, a s druge strane prikupljala je podatke o brojnim, za komunističkog razdoblja prešućivanim, grobovima, grobištima i stratištima nastalih kako u ratu tako i u poraću. Ista je radila do početka 2000., a potom je ukinuta. Potom se čekalo i čekalo sve do 2011. godine, kada je 11. ožujka donesen Zakon o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina nakon drugog svjetskog rata na temelju kojeg je došlo do formirana Ureda, a promjenom vlasti potkraj 2011. godine dolazi do novih promjena pa tako Sabor 12. prosinca 2012. godine donosi Zakon na temelju kojeg je osnovano i Vladino Povjerenstvo za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja.
U takvim okolnostima od 2000. te godine izostala je sustavna briga Države da se žrtve, poginuli i „nestali“ barem evidentiraju i da se na temelju tih svjedočenja i vjerodostojnih dokumenata utvrdi njihovo postojanje, a nijedna Vlada do sada nije se pobrinula i osigurala mjesto i sredstva da se ekshumirane žrtve na dostojan i ljudski način pokopaju. Doduše što se grobišta i stratišta tiče na temelju zakonskih rješenja 2011. i 2012. godine neki pomaci se bilježe, ali u prvom slučaju, već u samom nazivu, „izostavljene“ su žrtve iz Drugog svjetskog rata, a u oba slučaju Država niti je osigurala mjesto dostojnog pokopa niti je iskazala spremnost oko održavanja posljednjih počivališta.
Dakle, posljednjih godina Država je na neki način preuzela brigu o neobilježenim grobištima, ali nije preuzela brigu oko pokopa žrtava veće je tu obvezu prepustila, zapravo nametnula županijama, za vrijeme dok je funkcionirao Ured, a po kasnijem zakonskom rješenju za vrijeme rada Povjerenstva pokop ekshumiranih žrtava trebao bi biti na području općina i gradova koji su potom dužne voditi i brigu oko održavanja.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više