Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Organizirani napad SDP-a, zidaša i medije

Ubili su Darka Pajičića, pokušali ubiti Zdravka Mamića i Brunu Marića. Tko je sljedeći?

 
 
U javnosti nakon verbalnog pa i fizičkog napada i ugrožavanja Janice Kostelić na trajektu od Splita do Brača, pa po njegovu pristajanju, pretežu stajališta o skoro drakonskoj kazni napadačima na Janicu i, dakako, protiv takve „sudske prakse“. „Drakonsko“ je žurno uhićenje i kazna nekima od pet dana zatvora. Zasad. Stajališta oporbe, SDP-a i zidaša, dok mostaši skoro pa šute k'o p…; ne bi se htjeli zamjeriti torcidašima – i povelikog, pretežitog broja medija, te sorošijanskih udruga počinju licemjerno: „Da“, osuđuju napad, ta kako i ne bi, i blago „špotaju“ napadače. Nu slijedi jedno važno i veliko „ali“.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/06/dalmatinskiportal.hr_sadrzaj_vijesti_velika_2017-06-10-18-52-7684-.jpg
Društveno, pravno… daleko je opasnije ovako kazniti krivce (ako su uopće i krivi!) – trebalo ih je možda samo popisati, dati po „guzi“ i pustiti doma i reći im „no“, „no“. A kod nekih se čita između redaka – ustvari čista istina: pravo su joj i činili. Zagrebe li se još dublje u psihu nekih „komentatora“ i tumača – ma trebali su udariti jače. Najčešće se ovaj slučaj uspoređuje sa „slučajem“ Mirjane Rakić, a on je s ovim neusporediv, ponajprije jer su Mirjana Rakić i Janica Kostelić dva „svijeta“. Najveća hrvatska športska heroina među najvećim svjetskim heroinama, s jedne i, istina, dobra novinarska aktivistica s druge strane. Prva je obiteljski „proizvod“, druga produkt sistema, ali pustimo-  eto neka jesu malo usporedive, kod jedne „agencija“, kod druge „uprava“.
 
Cenzorica Rakić i športska heroina Kostelić
 
Razlog prosvjeda protiv Mirjane Rakić bila je zabrana rada, isključivanje jedne lokalne televizije, prvo i nadajmo se posljednje zbog jedne neprimjerene, žestoke rečenice novinara Marka Juriča, ili nekoliko prosto proširenih. On je prije toga više puta prikazivao pjevača četničkih pjesama, ovoga puta o popu Đujiću, one koja ustvari zaziva Đujićev povratak na Dinaru, a eto i zagrebačkog mitropolita Porfirija Perića, ovdašnjeg vrhunskog „srpskog“ popa, pa nije bilo odjeka ni u javnosti ni u politici. U bitnome radilo se o aktualnom remećenju, blago rečeno hrvatsko-srpskih odnosa od „jake“ srpsko-crkvene ličnosti. Srbijanci mogu pjevati po Srbiji četničke koliko ih grlo nosi, što i čine, hopsati pritom da izazovu potres pa počnu sa stabala padati i zelene šljive, ali ovdje to ne mogu činiti. Ne može niti vladati famozna „hrvatska šutnja“ kad o Đujiću poje mitroplit ovdašnje „sekcije“ srpske državne crkve, SPC-a, ma pjevao i na Marsu. Točka. A sve u interesu poboljšanja hrvatsko-srpskih odnosa.
 
Jadni Marko nije razumio kako je četništvo (i ovdje!) već bilo legalizirano, pa je u ljutnji izrekao dvije tri žestoke rečenice – koje ja ne smijem ni citirati, jerbo bi mogli i nas utrnuti. Umjesto, ako je pretjerao, ali isključivo zbog pravoslavnih vjernika, a ne mitropolita Porfirija, da ga se na zakonit način procesurira, kako se kaže, Rakićka je kaznila cijelu televiziju Z1. Isključila joj struju. Bješe to neviđeni oblik cenzure, napad na slobodu medija kakvoga nije bilo ni u socijalizmu, što je onda izazvalo prosvjed, prijavljeni prosvjed kojega je pratila i osiguravala policija. Na koncu su Marko Jurič i Velimir Bujanec, uz njeno dopuštenje i poziv, ušli u prostorije te agencije te joj predali četničku kapu. Je li baš zaslužila samo četničku kapu, il' i šubaru, ili nije nijednu, nevažno je. Bit je bila u cenzuri. I tako je prosvjed uglavnom završio. Antihrvatska medija ga je onda eksploatirala kao „ustaški“, a čini to i danas. Uspoređivati ova dva slučaja čista je medijina „štela“, kako bi Srbijanci još rekli, medijina „sačekuša“.
 
Inače u mnoštvu medija, tiskanih i elektroničkih, i prije i poslije, ustvari svakodnevno, govori se s mržnjom uglavnom protiv branitelja, tzv. desničara, što li je sve doživljavao Zlatko Hasanbegović, a tek što će. Dere medija domoljube (francuski, revolucionarno „patriote“), Katoličku Crkvu, sad već na višoj stubi od Francuske revolucije – boljševički. Vjernike isto, Predsjednika Tuđmana također, medijski se „kolje“ Thompsona, protiv Hrvatske je na sve četiri noge, „ubij“ heteroseksualca, viče se…, pa nije bilo niti jedne jedine zabrane, prije Rakićkine, a ni poslije. Jednostavan zaključak – sve i sva se ovdje može javno mrziti, ali četnike ne.
 
Nogomet, polje induciranja mržnje 
 
O nogometu kao području mržnje ne treba ni trošiti riječi, previše sam ih ovdje i potrošio: mrzi se hrvatska nogometna reprezentacija, Dinamo i naročito Mamić. On služi kako bi se isprovocirao što žešći sukob i što širi između Sjevera i Juga, i jedna je od tema na kojima se uporno provocira hladni, zasad, građanski rat, a bogme su akcije na tom planu i dobro organizirane i podupirane. Jer da nisu već bismo odavno znali tko je narisao kukasti križ na Poljudu i tako neprocjenjivo naštetio nogometnoj reprezentaciji, a Hrvatskoj još više. Tko je i kako organizirao huliganske orgije u Milanu, na Europskom prvenstvu Francuskoj… Zašto se ne smije znati tko je to organizirao  „risanje“ kukastog križa – izvršitelji nas malo zanimaju, pitanje je za Ranka Ostojića, Vlahu Orepića, a sada će isto biti u nadležnosti Davora Božinovića, pa ćemo vidjeti. I vidi „slučajnosti“, baš  je neki „obožavatelj“, Domagoj Ivelić (22) pišu, baš na Braču, kukavički iza leđa nedavno udario u potiljak Zdravka Mamića. Da je pri padu zveknuo glavom o beton možda bi sudski proces protiv njega u Osijeku već bio gotov, nego udarac je izgleda bio toliko jak pa je odletio malo dalje i pao u more, odakle su ga izvukli.
 
Ovaj „slučaj“ nije baš izazvao preveliku medijsku pozornost, ni osudu, možda je više u podtekstu zvonilo: „šteta“, „šteta“, da… Ova dva događaja, ne lažimo se, bitno su povezana, ponajprije mržnjom – kažu kako je horda išla na Brač proslaviti tog Ivelića – možda i organizacijski, a kud baš oba „po pol Brača“, toj turističkoj meki na turističku diku, ne znam. Znam kako ovo nije bilo obično vrijeđanje, već i barem unekoliko – teroristički čin. Nekoliko desetaka muškaraca drži u autu na trajektu zarobljenu bidnu Janicu (talački slučaj) i još dvije suradnice, blokiraju joj kretanje pri izlasku i još joj „pjevaju“. Stranim turistima mora da se ledila krv u žilama: što je sad to, kakve to horde harače po turističkim mjestima? A ako su i slikali, a svi sad slikaju, reklama je za ukupni hrvatski turizam više nego sjajna. Koliko joj je naknadno pridonio Arsen Bauk, Bračanin, neka se pita, može i pred zrcalom. Nadajmo se samo kako se ovoga „slučaja“ ne će dohvatiti konkurencija. 
 
Partija poziva na mržnju
 
Najviše su protiv navodno neujednačene sudske prakse haračili SDP-ovci, od Ranka Ostojića koji u ovom slučaju Janicu drži „privilegiranom“, pa Arsena Bauka koji si je zašio flaster na usta, a zatim je trojka Grbin, Bauk, Glavašević pozvala građane da ih mrze i slobodno vrijeđaju pokraj Kožarićeve posvete Bogu Suncu. Javno neka im se sprdaju, valjda kako su se Glavašević i Fred Matić sprdali „Bosancima“, ratnim invalidima i udovicama u službenim prostorijama Ministarstva branitelja. He, he, dobit će neke mirovine tamo na sveto nigdarjevo. Pa su ih malobrojni građani malo i vrijeđali, pridružio im se i Pernar, al' njega nisu htjeli  ni „popišati“. Kako su ustvari lakrdijaši i budalaši, ali i za Partiju i opasniji od toga, poručila im je i Aleksandra Kolarić, možda čak i njihova buduća partijska šefica, „križajući“ se nad njihovom akcijom, dakako lijevom.
 
Ranko „pozitiva“
 
O Ranku Ostojiću tek malo. Za njegova mandata nakon svađi preko interneta strpao je Marka Franciškovića na duže u psihijatrijsku ustanovu. Bješe to očita uporaba „prekomjerne sile“, političke dakako. „Njegov“ policajac Sabadoš je, „prekomjernom silom“ udario o zid pokojnog Darka Pajičića koji je krenuo razbijati ćiriličnu ploču pred policijom u Vukovaru tako opako da nije još dugo živio. „Sve je to zbog rakije“, posprdno je komentirao kao ministar unutarnjih poslova. Sve je snimala fiksna kamera, al' snimke nema. Nije nestala, nije izgubljena, ne zna se što bi s njom, nitko ne zna, ali je „nema“. Nema ni čovjeka, Darka Pajčića. Nema ni policajca u-porabitelja „prekomjerene sile“. Navodno je mlađahan u mirovini koju koristi u Srbiji, a i sudski proces u vezi s tim događajem teče sporo, ili uopće ne teče. Tko li je tu „privelegiran“ volio bih znati. Da nije Darko Pajičić, pokoj mu duši? Za ćirilične ploče u Vukovaru zapovjedno je odgovoran Arsen Bauk, tada ministar uprave, koji ih je tamo postavio kao vrstu zapaljive mine u tamošnje hrvatsko-srpske odnose. I eto ga opet u sličnoj priči, podvrsti „hladnog“ građanskog rata, sada „unutar“ etničkog, plemenskog, navijačkog…
 
Zanimljivo, za žive mu Partije osnovao je neki dan Ranko Ostojić novu, fol udrugu zasad, pod imenom „Pozitiva“. O'stoja i „pozitiva“- ma dajte me najte. Opet partijski performans koji nadaje i sliči na novu partiju – radno ćemo ju nazvati PPH (Pandurska partija Hrvatske). „Osnivačkom kongresu“ su se odazvali Ivo Josipović, Beus fon Richmbergh, Nova ljevica, Radnička fronta i ne znam tko sve  još, pa bi to mogla biti i neka vrsta lijeve nadpartije, fronte, socijalističkog saveza. Jedan od temeljnih zadataka „Pozitive“, dakle PPH-a, bit će i borba za “sekularnu državu“. Zar nakon Francuske revolucije, zar nakon boljševičke, zar nakon ovdašnje – opet isto, zar će opet krv „građana“ teći, a PPH će „zakapati“ Bibliju, rušiti i skrnaviti crkve, zaleđivati na minus trideset „popove“… I sve Beri iza leđa. Čuvaj se Bero, gadno ti se piše. Udarit će te i s lijeva i s desna. Ne znam baš je li u zatiljak, al' s leđa svakako. Kakvi sve „likovi“ post festum nisu zapravo udarili na Janicu – čak i Čičak, što me ne čudi.
 
Obitelj Kostelić
 
Ah ta obitelj Kostelić apsolutno je svoja. Najprije je obitelj, pa samoprijegorna, radišna, uporna športska, a onda i hrvatska, pa još i svjetski uspješna. I traje li traje. To sve joj se nikako ne može oprostiti. Sjeća li se još itko kako je medija, tadašnji bogato donirani Feral, a zatim i ostali pokušali uništiti karijeru Ivice Kostelića zbog navodnog verbalnog delikta. Nije im uspjelo. Janica je od Splita do Brača šutjela u autu, kao taokinja, pa opet isto. I na koncu, manji su problem od ove horde huligana, koja je navodno išla proslaviti Domagoja Ivelića koji je, htio ne htio, ali pokušao zatući Zdravka Mamića, od političkog, medijinog, udrugarskog i inog ološa i vucibatina koji napad na Janicu Kostelić relativiziraju. Nu to je tako, sve je relativno, ali neprijatelji mirnoga života Hrvatske i u Hrvatskoj nisu, oni su konstanta. Konstanta koja „vuče“ prema paklu, paklu sukoba, paklu građanskog rata, paklu neslobode, a ona je malo jača od onoga „g“ (Gea) pa ćemo ju nazvati „p“, paklenom konstantom. 
 

Mato Dretvić Filakov

Povezani članci

Gay parada i srpski građevinski radnik koji je prevozio hrvatske leševe

hrvatski-fokus

Migranti prijete Hrvatskoj

HF

Svi Perkovićevi prijatelji i neprijatelji

hrvatski-fokus

SAD – država apsolutnog programiranja uma

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...