Nedovršen posao Helmuta Kohla

Još uvijek je jako Kohlovo naslijeđe meke snage

Pokojni njemački kancelar sudjelovao je u oblikovanju svijeta koji ga je zbunjivao i nije ispao onako kako se on nadao. Bivši njemački kancelar Helmut Kohl bio je čovjek koji je njemačku povijest stavio ad acta. On je također bio čovjek koji je  svojim idealizmom pomogao da se postave temelji sadašnje konfrontacije Rusije i Zapada Osamdesetih ga je godina na svjetlo međunarodne pozornice gurnula povijesna prilika ponovnog ujedinjenja Njemačke. Učinio je za svoju zemlju najbolje što je mogao, iako su ga kao i druge velike igrače toga vremena pretekli događaji. Svijet koji je pomogao oblikovati zbunjivao ga je i nije izgledao onako kako se on nadao.

Helmut Kohl

Američki predsjednik George W. Bush 10. studenoga 1989. pitao je Kohla kakvi su njegovi dojmovi o onome što se događa u Berlinu, gdje zid više nije sprječavao ljude da prelaze granicu. Kohl je odgovorio: Na prijelazu Checkpoint Charlie tisuće ljudi prelaze granicu u oba smjera. Mnogo mladih ljudi dolazi u posjet i uživa u našem otvorenom načinu života. Očekujem da će se oni večeras vratiti kući. Čak i tada, kada komunizam samo što nije bio mrtav, Kohl je razmišljao o dvjema Njemačkama, o Istoku  koji će se reformirati ili izgubiti najbolje ljude jer će oni otići na zapad. Uskoro je, međutim, postalo jasno da Sovjetski Savez koji je implodirao  ne može više podržavati Njemačku Demokratsku Republiku.

Manje od godinu dana kasnije Kohl je odletio u Moskvu na pregovore sa zadnjim čelnikom Sovjetskog Saveza Mihailom Gorbačovom o tome može li ujedinjena Njemačka biti članica NATO-a. Kohl je mislio da će Gorbačov tražiti da njegova zemlja ostane neutralna – ili tražiti novac da bi pristao na članstvo. Kohlovi savjetnici kasnije su navodili sve moguće brojke  koje bi Njemačka bila prihvatila kao poštenu cijenu – 50, 80 milijardi njemačkih maraka. Sam je Kohl kasnije kazao da ni 100 milijardi ne bi bilo previše. Kohl je prošao s obećanjem da će potrošiti oko 300 milijuna maraka za povratak  sovjetskih vojnika  kući i izgradnju smještaja za njih.

Trebalo se pobrinuti za svu tu povijest. Lokalni političar Kohl učinio je sve da se ona zakopa. Organizirao je financiranje u nuždi Sovjetskog Saveza koji je tonuo, a nakon njegova sloma bankrotirane Rusije. Pregovarao je 1992. o Sporazumu u Maastrichtu, koji je smanjio tenzije dovoljno da se svježe ujedinjena Njemačka pridruži ujedinjenoj Europi. Dio sporazuma bio je i kraj njemačke marke.  Njemačka će samo obrisati ploču i voditi miran život europske provincije u sjeni Amerike. Kad plati sve što je dužna, jednom zauvijek bit će mirna zemlja. Ali Kohl nije uračunao ono što će njegova nastojanja da zatvori jaz koji je nastao Hladnim ratom učiniti divu na istoku.

Nikad nije vjerovao Gorbačovu – smatrao ga je nepopravljivim komunistom koji je samo bio prisiljen prignuti se pred okolnostima. Ali sprijateljio se s Borisom Jeljcinom, prvim ruskim predsjednikom.  Jeljcin je sanjao o Europi koja će uključiti Rusiju onako kako je uključila Njemačku. Na neformalnom sastanku s francuskim predsjednikom Chiracom 1998. Jeljcin je pokušao s njima razgovarati o svojoj zamisli „velike Europe“, koja bi uključila transportni koridor  koji bi povezivao London s Moskvom pa čak i korake prema zajedničkom tržištu rada, poput međusobnog priznanja diploma.  U svojim je memoarima Jeljcin napisao da je Kohl na sastanku kazao: Francuska i Njemačka imaju posebnu odgovornost za politiku Europske unije i žele učiniti sve da nitko – ni globalno ni u Moskvi – ne stekne dojam da će proces koji traje u Europi dovesti do izolacije Rusije. Ali, Jeljcin je uskoro shvatio da Europljani nisu zainteresirani za integraciju Rusije. Samo su željeli da on prihvati njihov projekt. Ta propuštena prilika nalazi se u jezgri današnjih tenzija između Rusije i Europe.

Ruski predsjednik Vladimir Putin više je puta spominjao obećanje Zapada da se NATO ne će širiti dalje od granica ujedinjene Njemačke.  To obećanje – neodređeno, naravno – pripisuje se Kohlu i njegovu ministru vanjskih poslova Hans-Dietrichu Genscheru. Ali Njemačka nije mogla zaista zaustaviti širenje NATO-a kao što ni on nije mogao proširiti EU da obuhvati Rusiju. Mirna posthistorijska Njemačka  koju je on gradio nije činila takve stvari. On nije bio odgovoran za zapadno odbijanje Jeljcinove osiromašene, korumpirane, drske i naivne Rusije  – ali ona se čvrsto držala obećanja njemačkog čelnika.

Godine 1998. izgubio je na izborima od socijaldemokrata Gerharda Schrödera. Godinu dana kasnije izbio je skandal s financiranjem stranke i Kohl se povukao iz politike. Angela Merkel, koja mu je bila učenica i koju je protežirao, preuzela je stranku i pobijedila Schrödera 2005.; u svojim kasnijim godinama Kohl, u invalidskim kolicima i teško govoreći,  nije bio zadovoljan njezinim, po njegovu mišljenju, protivničkim stilom, i onim u ophođenju s Rusijom. Gunđao je da ona „uništava njegovu Europu“.

Pod Angelom Merkel njemačka se povijest zapravo nastavila, iako ni ona kao ni Kohl nije htjela biti oruđe te povijesti. Kako bilo da bilo, kancelarku sve više vide kao čelnicu ujedinjene Europe, što je uloga koja će se skoro institucionalizirati kad VB napusti EU. Nedavne ankete Pew Researcha pokazuju da većina Europljana Njemačku vidi pozitivno i ima povjerenja u Merkel, iako većina u Grčkoj, Italiji, Španjolskoj i Poljskoj vjeruje da Njemačka ima preveliki utjecaj u Europi.  To je nešto što se Kohl jako trudio izbjeći. Kasnije je upozoravao  Europljane, osobito Nijemce, da ne kažnjavaju UK na izlasku iz EU-a. Kohlovo naslijeđe meke snage još uvijek je jako. Ali i on je, kao i Jeljcin prije njega, sa sobom ponio mnogo nedovršenog posla. Žao mi je zbog toga iako shvaćam da to vjerojatno nije fer.

Leonid Bershidsky, Bloomberg