Neprovediva zamisao Davora Ive Stiera

Načelo »jedan član – jedan glas« nije dobro za unutarnje demokratske odnose u stranci

Stier veliku pozornost posvećuje modelu „jedan član – jedan glas“ i pristaje na famu, koja je stvorena u hrvatskoj javnosti i dijelu struke, da je to bolji i demokratičniji model izbora od tipičnih posrednih izbora koje primjenjuje glavnina političkih stranaka u demokratskom svijetu. Svi koji se bave izbornim modelima reći će da je prilikom izbora važno da sudionici u njima izborni model iskreno prihvaćaju kao legitiman i da se on sustavno provodi. Stabilnost i dugotrajna primjena istog izbornog modela obično ga čini efikasnijim i boljim, a stalne promjene modela unose neizvjesnost, odnosno najčešće služe tome da u bolju poziciju dovedu onoga tko je kreirao novi model, jer mu se on mogao i brže prilagoditi.

Davor Ivo Stier

Model u kome svi članovi stranke sudjeluju u izboru stranačkoga vodstva, što su ga nazvali „jedan član – jedan glas“ samo je jednom primijenjen u nekoj konsolidiranoj demokraciji. Naime, 14. listopada 2007. u tada novoosnovanoj Demokratskoj stranci u Italiji proveli su „predizbor“ i Waltera Veltronija, tadašnjeg gradonačelnika Rima, izabrali za predsjednika stranke i kandidata za premijera. Veltroni zapravo nije imao protukandidata, a akcija je bila dobro zamišljen proces prikupljanja izbornih fondova i koristila se nepopularnošću tadašnjeg premijera Silvia Berlusconija u dijelu javnosti.

Svaki talijanski državljanin s pravom glasa mogao je pristupiti izboru predsjednika Demokratske stranke, ako je prije toga uplatio simbolični euro članarine, a stranka je tako skupila zamašna sredstva, budući da je na te unutarstranačke izbore pristupilo oko tri milijuna birača. Unatoč demokratskom eksperimentu Veltroni nije na parlamentarnim izborima pobijedio Berlusconija, a na čelu stranke ostao je samo godinu i pol i odstupio nakon teškog poraza stranke na lokalnim izborima na Sardiniji.

Zoranu Milanoviću model „jedan član – jedan glas“ donio je više koristi nego Veltroniju, Njegov eksperiment je započeo koji mjesec poslije Veltronijeva, u svibnju 2008. Model mu je osigurao brzo „preuzimanje većine“ u stranci i uspostavljanje autoritarne strukture upravljanja njome već prije parlamentarnih izbora u jesen iste godine, a ponavljanje modela sustavno mu je osiguravalo potiskivanje svake opozicije u stranci. SDP je završio u dubokoj krizi nakon nešto manje od deset godina Milanovićeve dominacije, i sada stranka ne uspijeva konsolidirati tim koji bi osigurao njen sustavni oporavak.

Model „jedan čovjek – jedan glas“ pokazao se neprimjerenim u socijalističkoj stranci, dakle, organizaciji koja pripada tradiciji čvrste unutarnje strukturiranosti i radikalnog discipliniranja članstva, u čijoj tradiciji programska krila nazivaju „frakcijama“, dakle, nečime što lomi stranku i vrlo je nesklona poštivanju individualnosti krila, i stranci koja je tradicionalno visoko centralizirano organizirana.

Demokršćani, naprotiv, poštuju i štite programska krila, a lokalnim i regionalnim organizacijama stranke osiguravaju samostalnost, prema jednom od temeljnih načela demokršćanske politike – načelu supsidijarnosti. Odluke po njemu, naime, valja donositi na najnižoj mogućoj razini kvalitetnog odlučivanja, a više se organizacije prema nižima odnose tako da štite njihovu autonomiju, ali se i brinu da te organizacije preuzimaju punu odgovornost za svoje odluke. Nadalje, u stranci mehanizmi unutarstranačke demokracije moraju odražavati i uspješnost stranačkih organizacija na izborima. Logično je da utjecaj onih koji pobjeđuju mora na stranačku politiku biti veći nego utjecaj onih koji gube lokalne izbore, odnosno u čijim sredinama stranka gubi na parlamentarnima. Izborne pobjede uvijek su i rezultat dobrog rada lokalnih organizacija. Ima nešto i u „stranačkim utvrdama“, ali stranka svoje utvrde mora njegovati, a tamošnjim članovima stranke davati do znanja da su joj oni važni.

Sve ove fine odnose među krilima i regionalnim organizacijama načelo „jedan član – jedan glas“ siječe i ne ostavlja prostora za fine prijelaze i kompromise. Zato to načelo nije dobro za unutarnje demokratske odnose u stranci. Suviše potiče individualnoga pobjednika, u stranku uvodi načelo „prezidencijalizma“ i potiskuje značenje konsenzusa koji se postiže u stranačkim kolektivnim tijelima, u kojima moraju biti zastupljena sva relevantna programska krila stranke, i umanjuje značenje konvencija/sabora stranke, bilo onih na nacionalnoj razini, bilo onih na razini izbornih jedinica.

Sjajna je odluka Davora Ive Stiera da se posveti demokratskoj konsolidaciji HDZ-a upravo sada kad je stranka izrazito jaka i kad obnaša vlast i na nacionalnoj razini i u većini županija, gradova i općina. Sjajno je i to što jasno definira svjetonazor koji u stranci želi „brusiti“. Upravo zato bila bi šteta ako sve to dobro ostalo u sjeni eksperimenta koji nema niti teorijskoga, niti iskustvenog pokrića, kakav je onaj s načelom „jedan član – jedan glas“.

Davor Gjenero, http://direktno.hr/kolumne/jedan-clan-jedan-glas-89858/