Hrvatski Fokus
Društvo

Jadranski svjetionici

Predstavljena knjiga Legende svjetla – priče hrvatskih svjetionika i njihovih duša

 
 
U Hrvatskom pomorskom muzeju Split na Tvrđavi Gripe, 23. lipnja 2017. predstavljena je knjiga Jurice Gašpara „Legende svjetla – priče hrvatskih svjetionika i njihovih duša, svjetioničara.“ Knjiga je dio samostalnog projekta, kojeg je Udruga Lux Mediterraneum započela kroz trogodišnje istraživanje hrvatskih svjetionika i autorova zanimanja. Sva iskustva sakupljena su i ukoričena u luksuzno izdanje monografije na 320 stranica s obiljem umjetničkih fotografija, upotpunjenih lirskim i dokumentarističkim crticama o životu na svjetioniku, te s relevantnim povijesnim okvirom o njihovom nastanku.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/06/www.luxmediterraneum.org_wp-content_uploads_2017_04_legende-naslovnica-229x300.png
„Imao sam godinu i pol dana kad sam s ocem Ivanom i majkom Anicom došao na svjetionik Sveti Ivan na pučini, izvan Rovinja. Rano djetinjstvo, do škole, proveo sam na svjetionicima – otac je skoro cijeli život, gotovo do penzije, radio kao svjetioničar, od 1980. do 2009. godine. Najprije na Svetom Ivanu na pučini, ali tamo nismo dugo ostali, nakon toga na Svetom Andriji kod Dubrovnika, a kasnije na Jadriji kod Šibenika…“, tako priča Jurica Gašpar, autor impresivne monografije „Legende svjetla“, posvećene u prvom redu ocu, a onda i svim drugim bivšim i sadašnjim svjetioničarima na istočnoj obali Jadrana.
 
Na putovanje po Jadranu je krenuo s bivšim direktorom škole jedrenja Goranom Smadilom, snimateljem Igorom Goićem i skiperom Vlatkom Ignatovskim. Iz ove avanture je nastao i prateći dokumentarni film „Legends of light“. Jadranski svjetionici nepravdom prošlih vremena ostali su po strani u stručnom istraživanju njihove povijesne uloge, kao i ljudi čijom su brigom opstali do današnjih dana. Razlog leži u vojno-strateškom značenju tih objekata, gdje više od stoljeća civili (izuzev svjetioničarevih obitelji) nisu imali pristup, a većina arhivske građe o planiranju i njihovoj gradnji nalazi se u Beču i Trstu. Impresivni arhitektonski objekti svjetionika spomenici su ne samo hrvatske nego i europske kulturne baštine jer dijele zajedničku prošlost i interes u očuvanju najsigurnijeg plovnog puta prema srednjoeuropskom kopnu. Zanimanje svjetioničara izumire, a s njima i svjesnost o plemenitosti svjetla i sigurnosti što pomorcima i danas, posebno u olujnim noćima, ulijevaju nadu.
 
Impresivno je kako je Austro-Ugarska s tadašnjom građevinskom tehnologijom napravila lanterne koje i danas besprijekorno funkcioniraju, a koje su istodobno i arhitektonska remek-djela u kamenu i kovanom željezu kakve bi i danas bilo teško sagraditi. Fascinantni su i financijski pokazatelji. Gradnja jednog svjetionika u prosjeku je koštala između 10 i 12 milijuna današnjih eura, a Austro-Ugarska ih je na istočnoj obali Jadrana podigla više od 60 – od 1818. godine, kada je zablistao prvi veliki svjetionik Savudrija na prilazima luke Trst, do 1899., kada je svjetlosni signal upućen s posljednje lanterne napravljene na Rivanjskim sestricama.
 
„Pomorski časnik Branko Hribar i njegova velika ljubav Grozdana Aljinović zaljubili su se, no ljubav im okolina nije dozvoljavala. Njihovoj vezi su se protivile vlastite obitelji, koje su pripadale različitim splitskim krugovima. Zbog toga su dogovarali druženja skrivena od očiju javnosti, pored Đige (lukobran u splitskoj luci). Iako su pokušavali uvjeriti ljude u iskrenost svojih namjera, naposlijetku su imali samo jedno drugo. Osude njihove ljubavi počele su prelaziti obiteljske okvire i gradski kuolari su raspredali priče o Branku i Grozdani. Posljednjeg dana karnevala 1933. odlučili su se nezaboravno provesti, plesati, zabaviti, a od orkestra koji je tu večer svirao naručili su da im zasvira “Posmrtni marš”. Svjetioničara Jozu Pensu jutro poslije probudila su dva pucnja. Novina objavljuje naslov o tragediji dvoje mladih na svjetioniku ljubavi, a cijeli Split dolazi na posljednji ispraćaj. Pored tijela svoje djece izmiruju se posvađane obitelji, a Grozdana i Branko sahranjeni su jedno pored drugoga. To je zapisao Želimir Bašić u svojoj knjizi „Splitske povijesne iskrice“.
 
Mnoge su priče ostale neispričane jer svjetioničar svoju priču ispriča vlastitoj okolini – obitelji, kolegi ili nekom rijetkom namjerniku koji se iskrca na svjetionik da mu bude gost.Takve se prenesu onoliko puta koliko je priča snažna. Neke zamru brzo, dok druge ostaju u predaji. I za one koje još žive, naposljetku se rijetko zna kome su se dogodile, kad i gdje zapravo? Jesu li istina ili tek legenda?
 

Nives Matijević

Povezani članci

AFORIZMI – Kitice

hrvatski-fokus

MUDROSITNICE – I klepsidra pokoju tajnu oda

HF

MUDROSITNICE – Rad, vjera i ljudska dobrota

HF

AFORIZMI – Svetisav Kretenović

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...