Prvi spomenik Francetiću podigao partizanski general Šibl
Vijest da će Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori (HAZUD) postaviti spomen ploču na rodnu kuću Jure Francetića u Otočcu, mnoge je zainteresirala više od uklanjanja naziva “Trga maršala Tita” u Zagrebu. Ta vijest je potakla Danijela Ivina (Goldsteina) da u Večernjem listu objavi svoja sjećanja, pod naslovom “Francetića je Pavelić bio spreman zamijeniti za pola logoraša Jasenovca”. “Sjećam se kada je Bakarić doktoru Kleinhappelu rekao: Franz, samo kaži koji ti lijekovi trebaju za Francetića pa da pošaljemo prvi bataljun po to i da ga spasimo.”
Danijel Ivin se javio kao jedan od posljednjih živih svjedoka o posljednjim danima života zapovjednika Crne legije. Imao je zadatak s nepunih deset godina krajem prosinca 1942. biti uz Francetićevu bolesničku postelju u partizanskoj bolnici u Slunju koju je vodila njegova majka. Zadatak mu je bio otrčati i javiti Glavnom štabu svaki put kad se Francetić probudi. U tom štabu bilo je tada cijelo vodstvo hrvatskih prtizana i komunista uključujući Andriju Hebranga i Vladimira Bakarića.
Danijel Ivin je novinaru Večernjeg lista rekao da ne zna po čemu je Jure Francetić junak a sjeća se da je u jednom od trenutaka kad je Francetić dolazio svijesti Bakarić upitao Francetića: “Gospodine Francetiću, znate li gdje ste?”, a Francetić mu je odgovorio: “Kako da ne. U Slunju”. A onda je, nakon kraće šutnje, dodao: “U Slunju, koji je u srcu Hrvatske.” “Do kraja je pokazivao inat”, sjeća se Danijel Ivin te dodaje da partizani nisu htjeli ostaviti Francetićevo mrtvo tijelo u Slunju “u gradu naklonjenom ustašama”.
Srećko Sladoljev, predsjednik udruge Hrvatske akademije i znanosti u dijaspori (HAZUD), sastavnice HAZUD-a u Zagrebu, nije ništa znao o najavi postavljanja spomen ploče Francetiću jer je bio na godišnjem odmoru ali on pozdravlja tu inicijativu. Jure Francetić kao hrvatski junak zaslužuje spomen ploču na svojoj rodnoj kući jer nije bio zločinac kao što to nije bio ni Mile Budak. Francetić je spasio mnoge muslimane u istočnoj Bosni. Preživjeli muslimani iz istične Bosne naseljeni u Srednjoj Bosni, poznati kao muhadžeri, pričali su o četničkim zločinima. O Francetiću su pjevali: “Jure gazi vodu Drinu i pomaže našem dinu.” Kao djeca slušali smo kasno po noći što se tiho razgovaralo o ratu pa smo tada saznali da susjeda Mejra Mujkača na ramenu nosi ožiljak od četničke kame koji je dobila kad je četnik kamom probo njenu majku koja je tijelom zaštitila kćer. Čuli smo i da joj je najstariji sin Mujo bio u Handžar diviziji, a da je moj stric Tomo bio u Crnoj legiji. Nitko ih nije smatrao zločincima i vjerojatno su sačuvali glave kao domobrani koji su se predali na drugoj amnestiji (tko se predao na prvoj amnestiji taj se nije glave nanosio).
Hrvatski narod tijekom Drugog svjetskog rata, bio je napadan s više strana od razaličitih agresora. Svatko je kao glavnog neprijatelja hrvatskog naroda vidio baš onog agresora koji je napadao njegov uži dio domovine. Hrvati u Bosni npr. nisu doživljavali opasnost od talijanskih fašista barem ne u istoj mjeri u kojoj su ih doživjeli Hrvati u Istri i Dalmaciji. Hrvati u Istri nisu imali nikakvo iskustva s četnicima.
U Bosni nije bilo ni jedne postrojbe parizana koju su činili bosanski Hrvati. Dr. Zdravko Sančević u svojoj knjizi Dopune Hrvatske povijesti (Tkanica, Zagreb, 2015.) svjedoči da su u poduzeću njegova oca Mirka u Brčkom radili Židovi te da su Hrvati normalno imali izbor Hrvatske oružane snage. Hrvata partizana tamo nije ni bilo. Crna legija se cijenila kao elitna postrojba koja se proslavila u bitkama protiv partizana i četnika. Ona nije nestala s pogibijom Jure Francetića. Na povlačenju hrvatske vojske, uspješno je rastjerala partizanske jedinice koje su napale postrojbe mladih hrvatskih vojnika bez borbenog iskustva. Pripadnike Crne legije nalazimo i u obrani Odžaka, grada koji je pao poslije Berlina. Na fotografijama branitelja Odžaka vide se hrvatski vojnici obuveni u gumene seljačke čizme, vojnici u odorama domobana i ustaša te vojnici u odorama Crne legije.
Kad se pročulo da su podignuti spomenici Mili Budaku u Sv. Roku i Juri Francetiću u Slunju, mnogi prolaznici koji su zastali u Slunju da barem vide spomenik Francetiću, bili su razočarani jer su dosta vremena izgubili da bi konačno pronašli malu neuglednu spomen ploču Juri Francetiću zaklonjenu iza jednog stabla. Nešto uglednija bila je spomen ploča Mili Budaku u Sv. Roku, kraj crkvenog zida.
Kad je vlada, kojoj je na čelu bio Ivo Sanader, donijela odluku 26. 8. 2004. o uklanjanju tih spomen ploča, angažiran je bio veliko broj specijalaca. “Ploču (Mili Budaku) su uklonili radnici koji nisu htjeli odgovarati ni na jedno pitanje novinara, a primijećeno je da su došli vozilima puljskih registracijskih oznaka. Vjerojatno je netko angažirao radnike iz Pule čiji roditelji nisu osjetili četnički teror. Tešto bi se našao netko u Sv. Roku koji bi bio voljan micati spomen ploču Mili Budaku. Reakcija stanovnika Sv. Roka bila je razumljiva.
“Uklanjanje ploče pratio je vrlo mali broj mještana Svetog Roka. Zaustavljali su se tek rijetki prolaznici koji nisu skrivali ogorčenje tim potezom Vlade.” Hrvatska vlada je 2004. donijela odluku o uklanjanju spomen-ploča Mili Budaku i Juri Francetiću ne zbog toga što bi Sanader i većina članova tadanje vlade vjerovala da su Budak i Francetić fašisti i zločinci. Vlada se našla pod velikim pritiskom i smatrala je korisnim, radi hrvatskih interesa, ukloniti te spomen ploče iako stvarno nisu poticale stvaranje fašizma u Hrvatskoj. Micanjem tih spomen ploča nije prestao interes za književna djela Mile Budaka niti je umanjena ocjena Jure Francetića kao osobe koja se još od rane mladosti borila za Hrvatsku. Možda se varam, ali čini mi se da je u hrvatskom iseljeništvu Jure Francetić bio cijenjen prije svega kao čist, hrabar hrvatski vojnik isposoban vojskovođa. Radi toga je Ante Pavelić bio spreman za Juru Francetića dati pola logoraša Jasenovca.
Na kraju se postavlja pitanje što znači neka spomen ploča u Slunju u usporedbi sa spomenikom Juri Francetiću koji je njemu i Crnoj legiji u svojim Sjećanjima, u ratnom dnevniku, podigao partizanski general Ivan Šibl? Zlatko Hasanbegović je najavu postavljanja spomen ploče na rodnu kuću Jure Francetića nazvao političkim ekshibicionizmom koji ima za cilj skretanje pozornosti s micanja Tite iz Zagreba. Za njega je to provokacija. Vjerojatno će Hasanbegovićeva izjava izazvati neke iseljenike koji još nisu saznali da je u Melbourneu uz privolu Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP) s pročelja Hrvatskog doma maknut velik natpis “Hrvatski dom dr. Ante Pavelić”. Zbog tog natpisa, hrvatsku je zajednicu posebno napadao Luis Bata Kent, zastupnik Australske radničke stranke (ALP). U hrvatskoj zajednici u australskoj državi Victoriji, čuli su se glasovi kako je natpis Dr. Ante Pavelić zapravo djelo nekog agenta ili suradnika Udbe. Nitko se nije usudio zatražiti da se taj natpis makne iz straha da će biti proglašen “jugoslavenom”. Za micanje tog natpisa iskorištena je prilika preuređenja tog Hrvatskog doma. U svojoj debeloj knjizi (766 stranica), Hrvatske zajednice u Australiji. Nastojanja i postignuća, Fabijan Lovoković, autor, bivši urednik tjednika “Spremnost”, donosi fotografiju preuređenog Hrvatskog doma. Sapienti sat. Pametnom dosta.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više