Hrvatski Fokus
Kultura

Panonska odiseja Bele Hamvasa

Komplimenti izdavačkoj kući Ceres i prof. Dragi Dumančiću koji je ovu knjigu izdao 1993.

 
 
Čitajući djelo Bele Hamvasa (1897.-1968.) čovjek se vraća iskonu. On može govoriti o najjednostavnijim stvarima na najdublji način. Smatrati ga hedonistom i epikurejcem bilo bi pogrješno; on je svojim životnim odabirima plivao protiv struje i bio sve samo ne režimlija i oportunist u realnom socijalizmu i fašizmu. Jaka filozofska crta ovog književnika može povući nekoga na lažni trag, ondje gdje on uranja u duboku nutrinu sebe i svijeta postaje višestruk; evanđelje, budizam, Nietzsche i Van Gogh, Boehme i Kierkegaard, Henok i Konfucije su samo poticaji eruditu koji je davno našao sebe i koji je najbolji kada jednostavno jest i kada se ne trudi materiju koja stalno mijenja oblik (heraklitsko Pantha rei) staviti u misaone kategorije već u poosobljeni doživljaj i umjetničku sliku.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/07/ceres.hr_wp-content_uploads_2015_05_Hamvas-Filozofija-vina.jpg
Učena Katalin Kemény, žena Bele Hamvasa od 1937., je u lijepom pogovoru knjige "Jasmin i maslina" dokazala da veleučena žena postaje komplicirana, kao što je Bela Hamvas dokazao suprotno; da je muškarac to jednostavniji što više zna i razumije. Naravno nije to uvijek tako, ali najčešće jest, maslina ne gubi ništa time što nije jasmin i obrnuto (kao što ni Meglič nije Tereza Avilska, niti Mamić balerina). Njihova simbioza čini bogatstvo života i daje neslućene kombinacije.
 
Diraju me portreti drveća tako ljudski i psihološk dobri, korčulanska smokva sadrži cio kozmos – Dalmacija je Hamvasu najbliži (i najdostupniji) Mediteran. Namjerno ne ću otkrivati umovanja Hamvaseva i njegovu čistoću izraza, tečnost misli, esenciju života – jer ne samo da bi čitatelju kvario užitak čitanja već ulazim u područje alkemije; kao da bi brojem objasnio miris, boju i emociju, ili slijepcu objasnio razliku između zelene i plave boje. Kao u onom vicu gdje Haso pita Muju koje mu je boje auto. Mujo odgovara: "znaš li boju trule višnje"? Znam – kaže Haso. Nato će Mujo: "e pa ista takva, samo zelena!" I ja Vama kažem, zamislite naše nervozno i histerično vrijeme bez mirisa i okusa (bez soli zemlje), zamislite veliki grad, otuđenje, bolesnu ambiciju i materijalizam, onečišćenje intelektualno i materijalno – Hamvas je nešto sasvim suprotno, kao sufijski pjesnik. Možemo li vući paralele sa Matošem i Barresom, Džubranom ili Cesarićem? Bogu hvala ne!
 
Pozovimo se sada na biografiju Katalin Kemény. Hamvas je rođen u Prešovu u današnjoj Slovačkoj od oca evangelističkoga svećenika, profesora, autora solidnih tekstova i šarmantnog društvenjaka. Majka katolkinja, bijaše umjetničkih sklonosti, bohemski tip i obiteljska žena koja je mazila svoga sina više nego tri kćeri. U četrnaestoj otac ga vodi u München i Pariz, to je njegov jedini boravak na Zapadu! Nakon kadetske škole ide na rusku frontu 1914. gdje je ranjen i doživljava nervni slom (17 godina!).
 
Obitelj nakon raspada Austro-Ugarske odlazi iz slovačke Bratislave u Budimpeštu, gdje se baš ne snalaze. Mladić završava Filozofski fakultet i nekoliko je godina bez posla. Odbija ga korupcija sustava, uzgaja i prodaje povrće, radi za novine. Nastavlja i glazbenu školu, te dobiva posao u budimpeštanskoj Metropolitan knjižnici, što mu smanjuje troškove na kupovinu knjiga. Opet je u Drugome svjetskom ratu mobiliziran i poslan u Rusiju; u ratu mu je izgorio dom sa knjižnicom i rukopisima, kako je kazao s bilješkama dovoljnim za 500 idućih godina pisanja. Riskirajući time vlastiti život, oslobađa Židove koji su na prisilnom radu bili pod njegovim zapovjedništvom. Nakon rata želio je nadoknaditi propušteno i mađarsku javnost upoznati sa filozofima, umjetnicima, psiholozima i znanstvenicima modernog doba, međutim čuveni režimski filozof György Lukács  1947. odbija sudjelovati u nekoliko knjiga koje želi Hamvas objaviti. Gubi posao 1948., od rada poljoprivrednoga u totalitarnoj državi više nije mogao živjeti (kao disident) te je prisiljen uništiti svoje zdravlje radeći kao fizički radnik.
 
Njegova Filozofija vina (komplimenti izdavačkoj kući Ceres i prof. Dragi Dumančiću koji je ovu knjigu izdao 1993.) nije mu olakšala život pod socijalističkim režimom; daje veselu vinsku kartu Mađarske opisujući tako i naravi ljudi i izgled krajeva; hvaleći vinske ali i kudeći pivske (Njemačka Mittel Europa) i još više rakijaške narode (valjda Turci i Rusi?). Ostaje čudo da je svijetu dao, što bi Tin kazao "kristalnu kocku vedrine", čovjek koji pripada generaciji uništene egzistencije, poremećene vjere u ljude i sve ljudske vrijednosti; kolika snaga je trebala da se bude svoj i pliva protiv struje, kolika savjest i vjera, kakvo zdravlje i volja.
 
Njegovo djelo sadrži poetsku čistoću kao kod slikara Tivadara Csontváryja Kosztke, ali ne i istu naivnost. Da, vratiti se u djetinjstvo, u bakinu kuhinju, peti se na drveće, pisati kao Nikola Šop o čistim i običnim stvarima, ali u stanju nakon biblijskoga pada (slijedi citat Katarina Kemeny) patiti zbog kvarenja bitka "…užasno, među kvariteljima živjeti i ne mrziti… biti vjeran, biti dijete i vidjelac" (Henok). Hamvas nije Jaspers ni Heidegger (na sreću), on je samo veliki pisac, ljubitelj prirode, stabala, žena, hrane, izvorni usamljeni mađarski hrast koji bogatstvom asocijacija i osjećaja, poetikom svakodnevnice i čistoćom koja je proizvod unutarnjeg gorenja (borbe, stasisa, polemosa), promišljanja iskrenosti postaje mjerilo općeg ljudskoga u krvavom vremenu zločinačkih ideologija i imperijalizma, ali i dominacije stroja nad duhom i još opasnijim – imanjem nad bivanjem, kvantitetom nad kvalitetom prostačke volje za moć nad suptilnošću srca i intelekta.
 
Hamvas za sebe veli: "svijest da nisam ni umjetnik, ni mislilac, ni pisac, ni ništa takvo, nego samo jednostavan čovjek ispunila me posebnim zadovoljstvom (vidi Ivan Golub, op. T.T.). Osjećao sam se oslobođen nekih nekih osobitih predstavljanja i to je doprinijelo da shvatim svoju slobodu. Nikakve produkcije. Nikakve senzacije. Nikakve prisile. Ništa što se odalečuje od reda, znači nikakva abnormalnost. Već sama ta stvar da iskustvo nije bilo naglo oslobađanje, odnosno nije bio potres. Jednostavno je bilo tu, ne kao prizor, nego kao prisutnost. Ne to da sada mogu raditi što god hoću, ne u ushićenju, kako apostol Pavao piše :sad je meni sve dopušteno! Sloboda je samo dotle uzbuđenje dok je nema, dok u čovjeku ima nečeg što je koči; čim su se otvorile sve mogućnosti i u čovjeku nestane suprotstavljanje prema samome sebi, postaje tako jednostavan da, ako posebno to ne shvati, i ne primijeti (tolstojevština, op. T.T.). Vjerojatno imaju pravo oni koji kažu da bi se svijet mogao posve lako učiniti rajem, samo ga mi pretvaramo u pakao. U djetinjstvu kada mi se nešto nije sviđalo ili kada me mučilo, ili su došli ljudi koje nisam volio, popeo bih se na trešnju i posve gore sjedio u naslonjaču i onda, kada već davno nije bilo voća na njoj, ljeti ili u jesen i čudnovato, ubrzo bih se udobrovoljio."
 
P.S. Da je kao Milan Kundera doživio svijet eurokrema i liberalnu apokalipsu vjerujem da bi ostao zgrožen. Eh, ne vjerujem u vatreni pakao, više vjerujem da bi npr. Jean-Paule Sartre prebivao u sobici nebeskoj slušajući praxisovce i Jokića, a Picasso u beskrajnim hodnicima gledao kubističke slike uz zvuke techna, repa i sl.
 

Teo Trostmann

Povezani članci

Udžbenicima su potrebna pravila, ne savjeti

HF

Krleža je precijenjen, a ne podcijenjen

HF

Ostaje dojam da nisam uradio sve

HF

Moja Majka

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...