Slovenija otela 390 hektara još 1955.

Prava hrvatsko-slovenska granica je iz svibnja 1943.

Jedna se lokacija najviše spominje u odluci Arbitražnog suda. Kanal svetog Odorika, koji se već nekoliko desetljeća kolokvijalno naziva tokom rijeke Dragonje, sada je, prema odluci Arbitražnog suda koji Hrvatska ne priznaje, nova granica sa Slovenijom. Magistrica političkih znanosti Tatjana Tomaić iz Područnog centra u Puli Instituta Ivo Pilar objasnila nam je kako je došlo do toga da, prema spornoj odluci, Hrvatska treba izgubiti 390 hektara svojeg teritorija.

Tatjana Tomaić

– Prava je hrvatsko-slovenska granica ona koju je prvi put postavila slovenska Osvobodilna fronta kao južnu granicu IV. rajona u svibnju 1943. godine, a koja je i sporazumno potvrđena 10. veljače 1944. na sastanku predstavnika hrvatskog i slovenskog partizanskog pokreta.

Najprije, nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. u Istri je došlo do formiranja vojnih i civilnih organa vlasti antifašističkog pokreta s hrvatske i sa slovenske strane te je postalo neophodno utvrditi granice njihova djelovanja. Samo sedamnaest dana poslije, 25. rujna 1943., vodeći ljudi Operativnog štaba hrvatske i Glavnog štaba slovenske strane počeli su razgovore o međusobnom razgraničenju.

Hrvatsku delegaciju zastupao je Nikola Hundrić, član HSS-a, kojeg je ZAVNOH poslao u Istru s Jakovom Blaževićem. Ta granica prati prirodni tok rijeke Dragonje i zadržana je i nakon kraja Drugog svjetskog rata, napominje znanstvenica s Instituta Ivo Pilar.

Prepušteno 27 hrvatskih sela

To su navodi koje je mr. sc. Tomaić jasno istakla u knjizi “Hrvatsko-slovenska granica na rijeci Dragonji”, koju je napisala s dr. sc. Mirelom Altić. Unatoč dogovoru, Sloveniji je dogovorom Oblasnog NOO-a u Labinu i Pokrajinskog NOO-a u Ajdovščini pripalo sedamnaest hrvatskih sela 1945. godine. Neka su 1951. vraćena, no onda se opet saborskom odlukom 1955. Sloveniji prepuštaju druga, ukupno 27 hrvatskih sela.

– Naime, u razdoblju od 1948. do 1954. dolazi do bitne promjene uvjetovane melioracijskim radovima u donjem toku rijeke Dragonje, doslovno nekoliko kilometara prije utoka rijeke Dragonje u more, što poznajemo pod imenom Piranski zaljev odnosno Savudrijska vala.

Zbog čestih poplava prišlo se rješenju na način da se produbi stari Kanal sv. Odorika koji je ubrzo preuzeo funkciju glavnoga toka rijeke Dragonje. Tako se s vremenom Kanal sv. Odorika počinje nazivati Dragonjom, dok se prirodni tok Dragonje nazvao Stara Dragonja – opisuje mr. sc. Tomaić.

Kanal obnavljali Hrvati

Već 1955. godine dolazi i do prvih pretenzija. Kako tumači mr. sc. Tatjana Tomaić, Izvršni svet Ljudske skupščine Ljudske Republike Slovenije na inicijativu njezina predsjednika Borisa Kraighera pokreće postupak i problematizira postojeće priznate međurepubličke granice.

– Slovenija je paralelno prisvajala hrvatski teritorij na dva načina: nelegalnim premještanjem granice s rijeke Dragonje na Kanal sv. Odorika i prisvajanjem područja južno od Kanala sv. Odorika.

Ono što je pogotovo porazno jest što su stari Kanal svetog Odorika obnavljale najbolje hrvatske tvrtke i inženjeri, u dobroj vjeri, ne sluteći da će to Slovenija iskoristiti za svoje pretenzije – kaže mr. sc. Tomaić te dodaje kako ne postoji nikakav državnopravni akt o promjeni republičkih granica na tom području, pa je i samim time slovenska tiha promjena granice – nelegalna.

Zoran Vitas,https://www.vecernji.hr/vijesti/slovenija-otela-390-ha-1955-arbitrazni-spor-rijeka-dragonja-1179796