Hrvatski Fokus
Kultura

Miroslav Krleža i afera Diamantstein

Najintenzivnije i najplodnije razdoblje izrazita žurnalističkog angažmana Krleže bilo je od 1917. do 1918.

 
 
Krleža je iznimno velik, ali ipak evo kako se kalio čelik. Članak je objavljen u dnevniku Obzor, 28. IV. 1915., feljtonistički prelomljen na 1., 2. i 3. stranici i nosi naslov Barun Konrad. U članku Krleža analizira djelovanje šefa austrougarskog stožera Conrada von Hotzendorfa i sarkastično kritizira promašene strateške zamisli i taktičke poteze toga legendarnog vojskovođe iz prve ratne godine. Napis bi se mogao razvrstati u žanr vojnoga komentara i po upozoravanju na činjenice, po analizi i donošenju zaključaka, po znalačkim ocjenama stanja na frontama i profesionalnom poznavanju materije i problematike, te nesumnjivoj stručnosti stečenoj u vojnim školama.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2017/07/hungarynews.files_.wordpress.com_2014_05_tkozt5.jpg
Najintenzivnije i najplodnije razdoblje izrazita žurnalističkog angažmana Krleže bilo je 1917.-1918.: od prvog napisa u seriji Položaj na frontama i bojištima pod naslovom Francesko ratište u Slobodi, 13. VII. 1917, do članka Madžarska kriza u Hrvatskoj riječi, 12. XII. 1918. U tom relativno kratkom razdoblju objavio je 114 napisa (najviše u novinamaHrvatska riječ i Pravda), uglavnom o stanju na frontama i o političkoj situaciji u Madžarskoj u mjesecima vojničkog sloma i političkih previranja u Monarhiji. Godine 1917. objavljena je i njegova socijalna reportaža Kako stanuje sirotinja u Zagrebu (Narodna zaštita, 8. XI. 1917.). U tom razdoblju posebno su značajni publicistički zapisi Jedna dekorativna laž (Sloboda, 18. X. 1917.), Priviđenja (Obzor, 21. III. 1918.), Ivo Andrić: Ex ponto (Hrvatska riječ, 17. X. 1918.) i Crno-žuti skandal (Sloboda, 21. XI. 1918.) s oštrom kritikom moralnih dilema u danima propasti Austro-Ugarske Monarhije i nastajanja Kraljevine SHS .
 
U doba izlaženja Plamena (1. I. – 1. VIII. 1919.) Krleža se samo dva puta javio u novinama (Ady Endre je umro, 29. I. 1919. i Slučaj kipara Studina, 8. III. 1919.) u Riječi Srba-Hrvata-Slovenaca, a nakon zabrane Plamena (8. VIII. 1919.) sve do pokretanja Borbe (u veljači 1922.) Krleža gotovo godinu i pol nije objavljivao u novinama originalne priloge, jedino u travnju 1920. javlja se u Novoj istini kao izvjestitelj sa suđenja u povodu tzv. afere Diamantstein.
 
Afera Diamantstein je naziv za osujećenu pripremu revolucije u Kraljevini SHS 1919. godine, kada su jugoslovenski komunisti ohrabreni valom revolucija po Europi, vršili pripreme za oružani ustanak u novostvorenoj Kraljevini. Detalji zavjere nisu do kraja rasvijetljeni, ali mnogi događaji su poznati. Novoizabrani sekretar KPJ Filip Filipović  neposredno nakon Kogresa ujedinjenja travnja 1919. godine putuje u revolucionarnu Mađarsku kod Bele Kuna. Istovremeno, Predsjednik Jugoslavenske komunističke frakcije u Sovjetskoj Mađarskoj, Ivan Matuzović, planira vojnu intervenciju u Jugoslaviji i šalje novčanu i logističku pomoć komunističkom vrhu. U Zagrebu, organizacijski sekretar KPJ Simo Miljuš vrši prikupljanje ilegalnog oružja i strjeljiva, a dio dobivenih para odlazi na tiskanje revolucionarnih listova. Policija je motrila urotnike, a početkom kolovoza je uhitiila člana rukovodstva JKF Alfreda Diamantsteina koji je izdao sve što je znao. Slijedom njegova priznanja, uhićeno je 65 komunista, medu kojima čitavo partijsko rukovodstvo – Filip Filipović, Vladimir Ćopić, Sima Marković i dr. Događaji po njemu ostaju upamćeni kao Afera Dijamantštajn.
 
Početkom 1920. je uhićenim komunističkim vođama suđeno, što je bio prvi antikomunistički proces u Kraljevstvu SHS. Iako su optuženi doista pripremali prevrat u Jugoslaviji, svi su nakon suđenja oslobođeni Prema referatu IV. armijske oblasti, Alfred je na saslušanju kod redarstvenog povjereništva u Zagrebu od 2. 8. 1919. priznao da se je početkom iste godine, našavši se u Pešti bez zanimanja i sredstava, bio prisiljen obratiti Beli Kunu da mu omogući zaposlenje. Dobio je pismeno potpisano rješenje od Kuna, po komu se imao prijaviti komesarijatu za inozemsku propagandu i to kod šefa odsjeka Pora, koji je imao velikog utjecaja na sve propagatore u inozemstvu, osobito u Kraljevini Jugoslaviji. S tim rješenjem, Alfred se uputio u ured frakcije jugoslavenskih komunista koji su se nalazili u Pešti, Rozsa ulica 61. Predsjednik frakcije, Ivan Matuzović, je po dolasku ispitivao Alfreda da se uvjeri o njegovom boljševičkom aktivizmu, članstvu u SRPJ(k) i koga tamo poznaje.
 
Matuzović ga je potom uputio da se nađe s Nikolom Kovačevićem i Vladimirom Ćopićem u Zagrebu, te da se obrati kapetanu Jugoslavenske kraljevske vojske Josipu Metzgeru koji ga je imao uputiti u stvaranje propagande u vojsci. Alfred je u Zagreb ponio Matuzovićevo pismo sa uputama tj. direktivama za djelovanje jugoslavenskih komunista i 5.000 mađarskih kruna (KR). U Zagrebu se preko Miroslava Krleže povezao s najodgovornijim komunistima te im je prenio novac i poruke za zajedničku revolucionarnu akciju. Preko njegovih ruku je do uhićenja prešlo 26.200 KR koje je u Zagrebu razdijelio članovima SRPJ(k). Prilikom uhićenja, redarstvo je kod Alfreda našlo; jednu šifru (dobio ju je od Franje Drobnika) koju su članovi SRPJ(k) koristili za međusobnu komunikaciju, bilježnicu u kojoj je pisao u kojoj je svrhi i kome izdavao novac i razne brošure boljševičkog sadržaja.
 
Na ispitivanju je Alfred priznao da je imao namjeru sve te radnje prijaviti redarstvu, jer je došao do uvjerenja "da je Bela Kun veliko zlo i da društvo ljudsko preživljuje jednu veliku svoju nesreću, a samo krivicom Bele Kuna". Prema referatu IV. armijske oblasti, Alfred je također priznao da nikada nije bio boljševik niti je držao da se boljševička ideja može realizirati, te da žali što je prerano uhićen jer mu je tako onemogućena namjera da se potpuno uvuče u boljševičku propagandu na tlu Kraljevine Jugoslavije i da u prikladan čas sve otkrije vlastima. Alfred je 7. 4. 1920. presudom proglašen krivim. Osuđen je na tri mjeseca zatvora, no kako je u zatvoru proveo više od osam mjeseci, bio je pušten na slobodu. Nakon suđenja o Alfredu se vrlo malo zna.
 
Pred Drugi svjetski rat Alfred Diamantstein se pojavio kao protagonist još jedne afere, ovog puta pro-fašističke, pod lažnim imenom Milan Danić. U veljači 1937. godine Jugoslaviju je potresla Afera "Dijamantštajn – Tehnička unija – Zbor". Organ Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) "Proleter" ustvrdio je da je umiješan u aferu tvrtke "Technische Union", koja je u to vrijeme pod izgovorom prodaje tehničke robe financirala fašistički pokret Dimitrija Ljotića. Krleža opisuje Diamantsteina kao moralnu nakazu, dubioznu figuru koja se u kontroverznoj ulozi madžarskog obavještajca odnosno policijskog provokatora uopće nije snalazila (Ivan Očak, Čengić itd.).
 
To je razdoblje stvaranja KPJ, izbora za Ustavotvornu skupštinu i Obznane, kad se Krleža intenzivno počinje baviti političkim radom. Tada je samo glasilo Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) Nova istina izvješćivalo o javnoj političkoj djelatnosti Krleže objavljivanjem izvješća o njegovu jednosatnom govoru u povodu bijelog terora u Madžarskoj (27. I. 1920.), kao i o govoru prigodom 50-godišnjice rođenja V. I. Lenjina (16. IV. 1920.). U ovom razdoblju političke Krležine aktivnosti Novi svijet, 9. XI. 1920. objavljuje detaljno izvješće o njegovu govoru na zagrebačkoj proslavi treće godišnjice Oktobarske (listopadske) revolucije, a 22. XI. o njegovim izlaganjima na predizbornoj skupštini KPJ.
 

Teo Trostmann

Povezane objave

Ljubav prema naciji ne može se naučiti

HF

Stoje hrasti

HF

Pričati tuđe priče

HF

Diptih ljubavi Milene Zlateske

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više