Hrvatski Fokus
Religija

Europski korijeni islamskog radikalizma

Islamski teroristi proizvod su globalizacije i pozapadnjenja islama

 
 
Suprotno od onoga u što se vjeruje – da su mladi počinitelji islamskih atentata koji su uznemirili Europu okrenuti ekstremnoj interpretaciji Kur'ana, koja je vrlo udaljena od tradicionalne religije njihovih otaca – nije ništa drugo doli patološki izraz pozapadnjenja i krize muslimanske kulture nakon njezinog dodira sa Starim kontinentom. Britanci su se iznenadili kada su otkrili da su počinitelji londonskih atentata Britanci muslimanskog podrijetla i da su dosta dobro uključeni u britansko društvo. Reklo se, štoviše, da je to nova pojava. Međutim, tu nema ničega novog. Očevidno je već unazad nekoliko godina da su islamski teroristi, koji djeluju na međunarodnoj skali (to jest, ne oni koji se kreću u državnom kontekstu, kao Saudijci, Iračani ili Marokanci koji djeluju u vlastitim zemljama), proizvod globalizacije i pozapadnjenja islama. Nalazimo se više pred procesom unutarnje radikalizacije Europe, nego pred europskim uvozom sukoba s Bliskog Istoka.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2017/07/www.repstatic.it_content_nazionale_img_2015_02_19_135927572-e119708b-ea19-4b53-97ac-23f4e08996f3.jpg
Olivier Roy
 
Sažmimo značajke ovih terorista. Oni imaju sasvim pozapadnjenu putanju: ili su useljenici druge generacije ili su stigli na Zapad u mladosti, kao studenti, trgovci ili političke izbjeglice. Integrirani su u društvo, često imaju državljanstvo neke europske zemlje i ponekad su oženjeni s Europljankama. Vrlo dobro govore jezik zemlje u kojoj žive. Međutim, oni su nadasve radikalizirani vjerski i politički na tom prostoru koji ih je prihvatio. Oni su ponovno rođeni, prema američkom protestantskom uzoru born-again: malo ih je iz pobožnih obitelji i njihov je život normalan (s alkoholom i ženama), i tako sve dok se jednog dana ponovno ne približe vjeri, ali ne tradicionalnom islamu – vjeri njihovih otaca – nego oblicima krajnje fundametalističkim, nazvanim salafizam. Ova inačica islama danas privlači mnoge mlade iz drugog naraštaja i preobraćenike. Nazočnost ovih posljednjih u redovima Al-Qaide su jedna vrlo raširena pojava koju podcjenjuju promatrači, jer dokazuje da nije Bliski Istok ono što potiče ovaj preobražaj, nego privlačnost religioznog radikalizma.  
 
Približavanje vjeri i preobraćenje na islam obično se ostvaruje unutar skupine prijatelja, u gradskoj četvrti nastanjenoj useljenicima, u studentskom kampusu ili zatvoru. Suprotno od opće uvriježenog mišljenja, mladi ne postaju fanatici u džamijama u kojima propovijedaju imami ekstremisti, niti u medresama u Pakistanu. Prvo se radikaliziraju, a poslije traže mjesta na kojima mogu pronaći svoje idejne istomišljenike. Jednom riječju: vjerska radikalizacija povezana je s potragom za nasilnom akcijom, a prvi je korak politička radikalizacija.
 
Ova stvarnost je u proturječju s uobičajenim gledanjem u Europi i stvara različite probleme. Premda prijelaz na terorizam je beznačajan fenomen (stotinjak mogućih terorista i nekoliko tisuća dobrovoljaca koji sudjeluju u džihadu u čitavom svijetu), to je patološki simptom mutacija koje je iskusilo muslimansko pučanstvo u Europi. Shodno tomu, potrebno je ispitati političke konotacije tih promjena.
 
Problem je nedostatak pravodobnih analiza u Europi. I dalje se gleda na islamski ekstremizam kao na posljedicu izvoza kultura i konflikte na Bliskom Istoku do te mjere da ne postoje prikladni odgovori niti na društvenom i kulturnom planu, niti na siguronosnom planu. Razmišlja se o funkciji dijaspore i multikulturalnosti, međutim to je gledište sasvim zastarjelo. Na primjer, u pitanju sigurnosti autoriteti za sigurnost smatraju da postoji nacionalna mreža, to jest, militantne veze s njihovim zemljama podrijetla koja djeluje u Europi u skladu s određenim političkim strategijama. U Francuskoj se početkom 90-tih govorilo o “alžirskoj mreži”; u posljednje vrijeme u Španjolskoj se spominje “marokanska mreža”, u Velikoj Britaniji “pakistanska mreža”. Ipak, ako se pomnije istraže prilike, vidi se da militanti imaju iste značajke i ne djeluju u funkciji marokanskih, pakistanskih ili alžirskih ciljeva. Odgovoran za madridske atentate, Marokanac Yunis Mohamed Ibrahim Al-Hayari, umro je 3. srpnja 2005. u Rijadu dok se borio zajedno sa skupinom saudijskih radikala (štoviše, govorilo se da je bio vođa lokalne grane Al-Qaide).
 
Ako ima Marokanaca umiješanih u atentate u Španjolskoj i više Pakistanaca u Velikoj Britaniji, to je jednostavno zbog različitog podrijetla imigracije u svaku od ovih zemalja, a ne zbog neke posebne strategije. S druge strane, Al-Qaida nije centralizirana, strukturirana i upravljana organizacija iz Pakistana: neke skupine koje djeluju u svoje ime su, ustvari, slobodnjaci koji koriste njezin koncept i ime, ali su se radikalizirali i organizirali na lokalni način u Europi, ili drugim mjestima. Uloga interneta u mobilizaciji i organizaciji pokazuje nam da se već nalazimo pred eksteritorijalnim, a ne regionalnim fenomenom.
 
Kriza identiteta
 
Također se spominje teoretska uloga sukobâ u Iraku, Afganistanu ili Palestini, međutim nijedan od terorista nije podrijetlom ni Iračanin, ni Afganistanac ni Palestinac. Što misliti, na primjer, o autorima neuspješnog atentata od 22. srpnja 2005. u Londonu, među kojima je bio jedan Etiopljanin koji se predstavljao kao Somalac? Diskurs protiv rata daje Al-Qaidi mogućnost da legitimira svoje akcije. Mohamed Buyeri, ubojica Thea Van Gogha u Nizozemskoj, praktički nikada nije spomenuo Bliski Istoka kao opravdanje za svoja djela, nego je samo ustrajao govoreći o bogohuljenju i općenito obrani islama u jednom zapadnom okruženju koje je smatrao neprijateljskim, jer je religija izgubila svoje društveno korijenje i svoju kulturološku nazočnost i, stoga, izgleda lomna i ugrožena: nasilje – koje nije izraz izvornog identiteta – izvire upravo iz krize rečenog identiteta. Osim toga, u gotovo svim mrežama Al-Qaide ima preobraćenika (kao Germaine Lindsay u Londonu) bez ikakove identitetske poveznice s Bliskim Istokom, koji prihvaćaju razloge nacionalnog oslobođenja (Irak, Palestina) na isti način kako je postupla europska ekstremna ljevica glede vijetnamskog rata 60. i 70. godina: borba za “obranu potlačenih naroda”, “protiv imperijalizma” i “za revoluciju”, ali bez ikakve konkretne strategije. Danas se čini džihad zbog džihada, kao što se u drugim vremenima činila revolucija zbog revolucije.  
 
Naposljetku, islam koji traže radikali – salafizam – suprotstavljen je na izričit način svim nacionalnim kulturama, uključujući i muslimanske, i brani jedno vjerovanje očišćeno od svakog kulturnog utjecaja i lokalne posebnosti. U tomu možda leži privlačnost za mlade kulturno iskorijenjene, kao što su to europski muslimanai drugog naraštaja. Doista, salafizam predstavlja to iskorijenje i to ne kao gubitak, nego kao mogućnost ponovnog nalazka jednog čistog islama, sveopćeg i istinski internacionalnog. Naprotiv, dosta je spomenuti tursku populaciju u Europi, koja održava vrlo uske veze s Ankaraom (uporaba jezika, televizija i udruženja), ali ne sudjeluje u terorizmu što dokazuje da koliko je jača veza s mjestom podrijetla, toliko je manje radikalna religija koja se prakticira.
 
Problem dolazi, dakle, iz pristupa islamu u Europi kao prema dijaspori. Radikalizam je patološka (i manjinska) posljedica pozapadnjenja i nije izraz uvoza u Europu kultura i sukoba s Bliskog istoka. Nije dijalog s vlastima iz zemalja odakle su podrijetlom imigranti ono što će dopustiti, osim u konkretnim slučajevima, pokušaj pronalazka rješenja. Isto tako pojam “dijalog civilizacija” ne uzima u obzir da se u ovom slučaju ne susrećemo s dvije različite civilizacije, nego se nalazimo pred krizom civilizacije, krizom odnosa s kulturom. Kada se neka religija, bez obzira koja to bila, rekonstruira na rubu kulture, tada se snažno iskazuje u radikalnom obliku.
 
Posljedica ove analize je da multikulturalizam nema smisla postojanja. Pitanje nije u tomu da je propao: u svakom slučaju ima smisla samo ako postoje kulture jasno različite koje dopuštaju stvaranje temelja jedne zajedničke povezanosti, i upravo je ta povezanost ono što se iskrivljuje. Radikali nisu nasilna avangarda islamske zajednice u Europi: oni su marginalizirani. Nikada se nisu politički integrirali niti su se ozbiljno borili u političkim pokretima, bilo muslimanskim ili drugim; konkretno, nitko nije sudjelovao u radu skupina vezanim za Muslimansko bratstvo i, naprotiv, mnogi su kratko pripadali jednoj apolitičkoj fundamentalističkoj organizaciji, Džamat ut-Tablig, koja brani – suprotno od ovih – jednu vrstu kulturnog separatizma kroz kojim bi muslimani živjeli odijeljeni od ostatka zapadnjačkog društva. Rješenje koji se sastoji u tomu da se lokalni dužnosnici opru terorizmu ne služi ničemu, jer je upravo koncept društvene i kulturne zajednice taj koji je u krizi.
 
U stvarnosti, jedini koji stvarno žive dijasporu, to jest, oni koji žive u funkciji svoje zemlje porijekla su istinski politički prognanici (kao što su Muslimanska braća s Bliskog istoka i članovi alžirskog FIS ili tuniske Nahde), koji provode strategiju koja traži promjenu režima u Državama iz kojih potječu, oni prihvaćaju demokratizaciju i traže oslonac na Zapadu.
 
Zato, dakle, treba napustiti koncept multikulturalizma, ne zato što  proizvodi negativne posljedice (radikalizam izvire neovisno o tomu kakova je službena politika, multikulturalna kao u Ujedinjenom kraljevstvu ili Nizozemskoj, ili asimilistička kao u Francuskoj), nego jednostavno jer ga je sama evolucija zapadnih društava nadmašila.
 
Druga posljedica je da temeljno pitanje nije više useljenje (koje je tu), nego rekonstrukcija islama (ili bolje rečeno različitih islama) u kontekstu kulturnog pozapadnjenja i iskorijenjenja. To znači: dva modela upravljanja koja su bila dominantna u Europi u odnosu na pitanje useljenja kroz posljednjih 30 godina su u posvemašnjoj krizi: prvo, multikulturalni model sjevernih zemalja, jer je bio utemeljen na ideji vječnosti kultura – kada je sigurno da su u kritičnom stanju – i drugo, francuski model, jer do pred malo vremena nije htio čuti o stalnosti kultura, uključujući i osnaživanje religioznog identiteta. Jamačno da je novi naraštaj označen s potragom za takovim identitetom.
 
Što je kritičnije stanje u kulturi, to se više ponovno potvrđuje vjera. Treba se udaljiti od Huntingtonovog sudara kultura, jer dio izjednačenja između vjere i kulture je taj koji više ne funkcionira. Treba pristupiti razdvajanju kulture i religioznoga i poduprijeti rađanje europskog islama. No ovdje se susrećemo s jednim velikim nesporazumom: prema mišljenju europske javnosti, europski islam bi trebao biti liberalan, feministički i otvoren. Naravno da postoji takav islam, i promiču ga neki reformistički mislioci, međutim to nije točno ono što traže nanovo rođeni (born-again) ili preobraćenici. Razvoj islama u Europi treba slijediti istu liniju kao kršćanstvo, a to u ovom trenutku nije teološka modernizacija, nego reformuliranje religioznih propisa u funkciji konzervativnih vrijednosti (život, obitelj, moral…). U tom smislu se mnogo puta poklapaju s katoličkom crkvom koja, ipak, odbacuje njihovu nazočnost u ime europskog kršćanskog identiteta. Među njima postoje svi oblici mogućeg islama – liberalnog, konzervativnog, reformiranog – no opće usmjerenje je umjereni konzervativizam.
 
Ideja da je europski islam liberalan ima toliko malo smisla kao da se kaže da je europsko kršćanstvo, po definiciji, liberalno. Krutost katoličke crkve u pitanju dogme i moralnih vrijednosti, isto kao reakcionarna narav protestantskih karizmatičkih pokreta u politici i društvu, pokazuju da liberalizam nije neotuđiva karakteristika europeizacije. U stvarnosti, politički vođe se ne smiju miješati na područje teologije (to bi predpostavilo kraj odvojenja Crkve od Države), nego podupirati religioznu autonomiju europskog islama u odnosu na kulture zemalja porijekla. Njihovi kontakti moraju se ostvarivati s ostalim religijama nazočnim u Europi, više nego s zemljama Srednjeg Istoka.  
 
Umjesto što pregovaraju s egipatskim ili pakistanskim autoritetima o ulozi medresa ili školovanju imama, mora se poticati stvaranje odgovarajućih mjesta u Europi. Nastojati da islam bude jedna europska religija ne sastoji se u razgovoru o dogmama, nego u promicanju njegove autonomije i njegovog uključenja kao obične religije (a ne kao kulture) u jednoj Europi koja nije multikulturalna, nego jednostavno diverzificirana. Imigracija je proizvela iskorijenjene i pobunjenike u potrazi za povodom. Također je stvorila srednju klasu intelektualaca i profesionalaca  koji samo zahtijevaju da mogu živjeti kao muslimani i kao Europljanis: i njima se treba obraćati, više nego razmatranju strategije i sigurnosti, jer oni utjelovljuju budućnost.
(S francuskoga jezika preveo: Josip Nikšić)


Olivier Roy, francuski orijentalist i arabist, profesor islamske civilizacije na Sorboni u Parizu

Povezane objave

Zabraniti kršćanima odlazak u crkvu je progon

HF

SOLUS CATHOLICUS – Snaga blagoslova i mira

HF

Petrov namjesnik sklopio pakt s vragom

hrvatski-fokus

“Večer teodrame” s Bogdanom Maleševićem u Osijeku

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više