Grobna mjesta i DNK analiza (9)

Za ekshumirane žrtve potrebno je napraviti bazu s DNK-a podatcima

Govor na Sedmom hrvatskom žrtvoslovnom kongresu u Muzeju Mimara, Zagreb, 30. rujna 2016.

U ratnim je zbivanjima za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća na području Jugoslavije stradalo i poginulo više stotina tisuća ljudi, a nemali broj poubijan je od strane poratne partizansko-komunističke vlasti. Kako smatramo da svaka osoba bila živa ili umrla ima pravo na postojanje potrebno je težiti tome da se i brojen žrtve pokopane u mnoštvenim masovnim grobištima i stratištima identificiraju, da im se barem znade gdje im kosti počivaju, gdje su i na koji način umorene, da im se ne uskrati pravo na postojanje. Prvo zahvaljujem Republici Sloveniji što je smogla snage i počela sustavno voditi brigu o grobištima i ekshumacijama… i pokopima, a za nadati nam se da će i Republika Hrvatska smoći snage i žrtve pokopati.

Kako bi se što lakše provela identifikacija posmrtnih ostataka žrtava, a i da bi se osiguralo pravo žrtve na postojanje i posljednje počivalište, kao i rodbini osigurala mogućnost da nakon više desetljeća može na grobu s posmrtnim ostacima svojih najmilijih zapaliti svijeću i položiti buket cvijeća, potrebno je kod ekshumacija uzeti što više podataka.

Iz većine masovnih grobišta nemoguće je kod radova na ekshumaciji izvaditi sve posmrtne ostatke svake posebno za svaku usmrćenu osobu. Egzekutori su samo u rijetkim situacijama svoje žrtve tako pokapali da su bile odvojene od ostalih žrtava. Uostalom koliko je poznato egzekutori svoje žrtve nisu ni pokapali već su na to prisiljavali ili druge žrtve ili pak civilno stanovništvo, a često su žrtve pokapali mještani iz obližnjih naselja. Uglavnom je u jednu vrtaču, rov ili grabu bilo pobacano više ljudi, najčešće jednih preko drugih pa je gotovo nemoguće nakon 60 – 70 godina iz jadne takve masovne grobnice izvaditi zasebno posmrtne ostatke za svaku osobu. Dakle, u većini slučajeva nemoguće je za jednog pokojnika, misli se na žrtve masovnih likvidacija, prikupiti zasebno sve kosti, ali to ne znači da se iz svakog stratišta ne mogu utvrditi osobe koje su u njemu pokopane.

Nakon izvedene ekshumacije s određenog grobišta potrebno je uzeti dovoljno uzoraka kako bi se za svaku osobu mogli pohraniti podaci za eventualnu kasniju usporedbu s rodbinom pokojnika. Kad se uzorci za DNK-a pohrane u Bazu s DNK-a podacima žrtava, tijela pokojnika mogu se dostojanstveno i s dužnim pijetetom pokopati ili privremeno zbrinuti sve dok se ne osiguraju uvjeti za dostojan pokop. Na grobnom mjestu gdje se pokapaju žrtve masovnih likvidacija treba napraviti spomen obilježje na kojem će biti upisani podaci o žrtvama, broj žrtava, spol, njihov zajednički identitet (ako postoji), a ovisno o broju ukopanih žrtava mora biti mjesta za upisati imena pokojnika ako se kada na zahtjev rođaka i DNK-a usporedbe ustanove.

(Nastavak slijedi)

Franjo Talan