SAD – imena se mijenjaju, politika ostaje

Vanjska politika na relaciji Bush-Obama-Trump učinila je Ameriku silom na zalasku

U svijetu je općenito poznato kako je vanjska politika dio politike koji se najmanje mijenja promjenom vladajućih administracija. Ako se događaju, velike promjene zbivaju se u obrazovanju, zdravstvu, poreznom sustavu, ali vanjskopolitička agenda ostaje najmanje taknuta. Najbolji primjer kontinuiteta vanjske politike bez obzira tko je na vlasti jesu Sjedinjene Američke Države. Također, SAD su najbolji primjer kako predsjednici krše svoja izborna vanjskopolitička obećanja pa tako od izolacionista postaju intervencionisti.

Npr. Woodrow Wilson je 1916. obećao da Amerika ne će intervenirati u Velikom ratu pa je sljedeće godine intervenirala. Premda je Dwight E. Eisenhower bio zagovornik slobode odlučivanja predsjednika u međunarodnim odnosima, za vrijeme njegova predsjednikovanja smanjena je mogućnost predsjednika da sklapaju vanjskopolitičke sporazume. Iako je Demokratska stranka bila protiv Vijetnamskog rata, a Lyndon B. Johnson je obećao da neće prošiti američku intervenciju, on je osobno zajedno sa svojom strankom snažno Ameriku uključio u najsramotniju vanjskopolitičku avanturu XX. stoljeća.

U novijoj povijesti i sadašnjosti događaju se iste stvari pa se može povući linija Bush-Obama-Trump i vidjeti da trojica predsjednika koji na prvi pogled imaju malo toga zajedničkog, vode jednu te istu vanjsku politiku – politiku američke supremacije. Zanimljivo je da su sva trojica obećavali svojevrsno povlačenje iz svijeta a dogodio se upravo prvoklasni američki intervencionizam.

Općenito se smatra da američki liberali imaju pacifističko gledište na intervencionizam dok konzervativci imaju odobravajuće gledište ali kako stvarnost pokazuje to često nije tako. I jedni i drugi mogu pronaći ideološka opravdanja za uključivanje u konflikte ili njihovo izbjegavanje. Demokrati mogu intervenirati pozivajući se na zaštitu demokracije i ljudskih prava dok Republikanci mogu opravdati intervenciju zbog zaštite nacionalnih interesa ili javnih financija. George W. Bush dobio je izbore dijelom zahvaljujući činjenici što je zagovarao manji broj intervencija u svijetu uključujući povlačenje s Balkana, kako bi se posvetio američkim problemima. Ali dogodio se teroristički napad od 11. rujna i posljedični 'Rat protiv terora' koji se najbolje utjelovio u američkim intervencijama u Afganistanu i Iraku ali i u drastičnom povećanju vladine kontrole nad američkim državljanima. Amerika se upetljala u bliskoistočni čvor koji je crpio ogromna financijska sredstva a kraj se nije nazirao.

Barack Obama je 2008. u velikoj mjeri pobijedio na izborima zato što se protivio ratu u Iraku te je obećao izbjeći 'glupe ratove' te se obvezao tražiti međunarodna partnerstva. Kao predsjednik Obama je bio kritiziran i od ljevice i desnice jer je slabo završavao američke ratove na Bliskom istoku. Štoviše, povećao je broj napada bespilotnim letjelicama i sve više koristio specijalne operacije – često bez odobrenja Kongresa. 2011. Obama je naredio napade na Libiju koji su dokrajčili Gadafijev režim ali zato su Libiju pretvorili u permanentni kaos jednako kao Irak i Afganistan. Obama je američke kopnene i zračne snage ograničenih razmjera koristio ne samo u Iraku i Afganistanu već i u Libiji, Siriji, Somaliji i Jemenu što je učinilo SAD izravnim sudionikom tih ratova što mnogi obični Amerikanci ne znaju. Washington je podržao Arapsko proljeće u onim zemljama gdje su na vlasti bili antiamerički režimi što je dodatno rasplamsalo kaos na Levantu. Američki odnosi s Rusijom i Kinom su dosegli dno a i odnosi s Europskom unijom značajno su se narušili. I sve za vrijeme slatkorječivog Obame.

Iako je Donald Trump bio kandidat Republikanske stranke na izborima koja je općenito 'sokolovska' po pitanju vanjske politike, trijumfirao je na izborima zato što je koristio vanjskopolitičku agendu utjelovljenu u sloganu 'America first'. 'Amerika na prvom mjestu' – označava vanjsku politiku u kojoj je naglašen američki nacionalizam izolacionističkog karaktera. Mir, uništenje radikalnih islamista, obnova oružanih snaga i preferiranje diplomacije u srži su takve politike. Na papiru, naravno. U praksi se pokazuje kako Trumpova vanjska politika nastavlja tamo gdje su stali Bush i Obama. 

Iako se Trump zavjetovao da konflikti na Bliskom istoku crpe moć Amerike i da ih treba završiti, on ih je nastavio produbljivati. U Jemenu je povećan broj američkih napada kako bi se dobilo 'bolje obavještajne podatke'. Predsjednikovi savjetnici zagovaraju još jači američki angažman u Jemenu i Somaliji. U Iraku su američke operacije postale još smrtonosnije pa je tako serija zračnih napada u Mosulu ubila oko 200 civila. To je ravno broju smrti za vrijeme vrhunca rata u Iraku. Eksperti zaključuju kako Trumpova administracija oslobađa vojsku od ionako olabavljenih pravila ratovanja na Bliskom istoku.

Trinaestoga travnja 2017. američka vojska izbacila je 'majku svih bombi' (najjaču konvencionalnu bombu u američkom arsenalu) na položaje ISIL-a u Afganistanu pritom ubivši zasigurno mnogo civila iako brojka još nije poznata. To se nisu usudili učiniti Trumpovi prethodnici ali je taj čin logičan nastavak iste politike. Sedmoga travnja je bombardirana Sirija čime je Trump pokazao da će koristiti silu kako bi osigurao 'promjenu režima' čime je iznevjerio obećanja da neće biti 'svjetski policajac' već samo predsjednik SAD-a. Isto je i s Korejskim poluotokom. Za vrijeme kampanje Trump je naglašavao sklonost da pregovara s vlastima u Pjongjangu. Međutim, kad je došao na vlast najavio je da je spreman koristiti nuklearni napad ili ubojstvo Kim Jong-una kako bi se režim smijenio. Američka podrška antivladinim prosvjedima u Srbiji i Makedoniji pokazuje kako Trumpova administracija nije zadovoljna putevima tamošnjih vlasti koje žele imati dobre odnose i s Rusijom. Svi ti potezi Trumpa klasificiraju kao još jednog neokonzervativca.

Iako je Trump u ponedjeljak 17. travnja na twitteru kritizirao Obamu da je njegovih prvih 90 dana otkrilo totalni neuspjeh posljednjih osam godina vanjske politike, stvarnost je drukčija. Prvih 100-ak Trumpovih dana najavljuje da se će se politika zadnjih ne samo osam već šesnaest godina nastaviti. Usprkos obećanjima i najavama o velikim promjenama u svijetu, Trumpova vanjska politika je mješavina Bushove i Obamine. Bushove po formi – Trump se ne suzdržava od izravnog korištenja američke čizme i oružja, a Obamine po sadržaju – svi ciljevi Obamine politike i dalje se provode: nastavak kaosa na Bliskom istoku, izuzetno loši odnosi s Rusijom, Kinom ali i Europskom unijom, sukob s ljevičarskim vlada Latinske Amerike i potpora rigidnim desničarima u Novom svijetu.

Linija predsjedničkih administracija na relaciji Bush-Obama-Trump zapravo teži očuvanju unipolarnog geopolitičkog poretka koji je sve slabiji iz godine u godinu. Amerika iz 2001. je međunarodno bila mnogo jača nego Amerika iz 2017. Loša i promašena vanjska politika dovela je ne samo do gubitka ugleda i moći SAD-a već i do kaosa i nereda unutar same Amerike. Sporo ali sigurno SAD se pretvara u zahuktali lonac terorističkih napada, oružanog nasilja, neprestanog sukoba konzervativaca i liberala te neumornih prosvjeda koje potiče sve lošija ekonomska klima kao posljedica neoliberalnog kapitalizma koji 'Američki san' odvodi u povijest. Vanjska politika na relaciji Bush-Obama-Trump učinila je Ameriku silom na zalasku koja, iako i dalje moćna, nije u stanju prilagoditi se globalnim promjenama. Trump je obećavao da bi mogao postati moderni Ronald Reagan koji bi doveo Ameriku do vraćanja ugleda i moći u svijetu, ali ako se ovako nastavi prije bi mogao postati 'američki Gorbačov' sa svim neželjenim posljedicama.

Matija Šerić