Vinac sonetni
Roku Dobri
Prijatelju, čekaj nas u Svitlu!
Tvoji: Pero Mioč i Mate Sušac
Ko oblaki tihi kad ih sunce žari
a lahor večernji na krilima njiše
lipe Naše riči odhodu gospari
lipe Riči naše, anđeoske duše.
Sve ostavili su rose, sve blage kiše
do jednu suzu i sveljudsku muku
ni ta šaka praha ne triba im više
ni ta Božja snaga iz srca iz ruku.
Sve darovali su! Još ostalo ime
u Vincu sonetnom u sunčevu kolu
sve ostalo popi zemljica i vrime
u vinu gorkom, u bezglasnom bolu.
I prođe život – kao sve što prođe
s vrimenom i smrti pod rukom
sve što čekalo se i sve što ne dođe
što zanosilo nas zaglušujućom bukom
Prijatelju Dobri, čekam i od sada
posvećenu pismu koja dušu liči,
pa kratim priču kao ono kada
odzdravljaš nekom tko se od svijeta
okrenuo ususret pravoj Vičnjoj riči
k nebesima snova, zvizdama soneta.