Hrvatski Fokus
Intervjui

Nalazimo se u pat-poziciji

Jednostrane raskide ugovora međunarodno pravo teško prihvaća

 
 
Predstojnica Katedre za međunarodno pravo na Pravnom fakultetu u Rijeci, Vesna Crnić-Grotić, proanalizirala je sadržaj odluke Arbitražnog suda o razgraničenju sa Slovenijom te u razgovoru za Jutarnji list objasnila kako se i zašto Hrvatska našla u pat-poziciji, detektirala trenutke u kojima su hrvatske vlasti zakazale i propustile poduzeti sve što su trebale kako bi se prekinuo kompromitirani arbitražni postupak. Stručno i argumentirano Crnić-Grotić je demantirala “stručnjake” koji ovih dana izlaze u javnost s tvrdnjama kako su dijelovi odluke Arbitražnog suda protivni međunarodnom pravu te objasnila kojim se kriterijima rukovodio Sud kada je određivao granicu na kopnu, a kojima na moru.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2017/07/www.pravri.uniri_.hr_files_slike_katedre_Optimized-Crnic.jpg
• Opet se aktualiziralo pitanje kako je Hrvatska pristala na arbitražu o granici sa Slovenijom i je li to trebala učiniti. Kakav je vaš stav o tome?
– Lako je biti general poslije bitke pa sada reći da nije trebalo pristati na vrlo neuvijenu ucjenu Slovenije. U ono je vrijeme većini u Saboru Sporazum o arbitraži bio prihvatljiv, osim Ivi Josipoviću, jer ga je Sabor prihvatio samo s njegovim glasom protiv. Pristupanje EU-u bilo je prioritet. Nakon dugog razdoblja blokade pregovora arbitraža je bila mogućnost da se blokada skine i da se Hrvatska pridruži EU-u, a tada se nije slušalo one koji su upozoravali na moguće probleme. No, nitko nije mogao očekivati probleme koji su nastali već u samom postupku nedopuštenim aktivnostima slovenskog suca i agentice, koji su doveli do izlaska Hrvatske iz parnice.
 
• Prigovor je da u hrvatsko-slovenskom sporu nije odlučivao neki od stalnih sudova koji bi primjenjivao međunarodno pravo, nego ad hoc formirani sud koji odlučuje prema međunarodnom pravu, načelu pravičnosti i dobrosusjedskih odnosa. Ima li mjesta takvom prigovoru?
– Oni koji bolje pamte, sjećaju se da je Hrvatska uporno predlagala da spor o granici rješava Međunarodni sud UN-a u Haagu koji je svojim Statutom ovlašten primjenjivati samo međunarodno pravo, osim ako ga stranke drukčije ne ovlaste. Bilo je i prijedloga da se obratimo Tribunalu za pravo mora u Hamburgu. No, problem svih međunarodnih sudova, ad hoc ili stalnih, jest u zahtjevu da obje strane u sporu prihvate njegovu nadležnost. Prema tome, ne postoji mogućnost jednostrane tužbe ako druga strana nije prije nastanka spora ili poslije njega prihvatila njegovu nadležnost. Slovenija se uporno protivila takvom rješenju i cijelo vrijeme ustrajavala na blokadi pregovora s EU-om. Konačno, pristala je na arbitražu uz posredovanje nekih država.
 
Treba znati da u ugovoru o arbitraži stranke kažu Sudu i koji je predmet njihova spora i koje pravo, odnosno pravila Sud mora primijeniti. To su Hrvatska i Slovenija učinile u čl. 3. i 4. Sporazuma iz 2009. godine. Tako je predmet spora razgraničenje na kopnu i moru uz primjenu pravila međunarodnog prava te veza (famozni junction) Slovenije s otvorenim morem uz primjenu ‘međunarodnog prava, pravednosti i načela dobrosusjedskih odnosa u svrhu postizanja poštenog i pravednog rezultata, uključujući i sve relevantne okolnosti za utvrđivanja navedena u članku 3. (1) (b) i (c)’. Ista su pravila primjenjiva i u odnosu na režim za uporabu relevantnih morskih područja. Prema tome, stranke Hrvatska i Slovenija ovlastile su arbitražu da odredi granicu, junction i režim tih dijelova mora i rekle su mu temeljem kojih propisa to mora učiniti. Konačno, u članku 7. istog sporazuma obvezale su se izvršiti presudu u roku od šest mjeseci.
 
• Postoje li u odluci koju je donio Arbitražni sud, odnosno njezinu sadržaju, dijelovi koji bi bili protivni međunarodnom pravu?
– Čini mi se da ne jer Sud na više od 370 stranica objašnjava svoje razloge i usklađuje ih sa svojim viđenjem pravila međunarodnog prava. Mi, naravno, vidimo samo argumente stranaka kako ih vidi Sud jer je sam postupak bio povjerljiv, bez prisutnosti javnosti. Koliko sam vidjela, na kopnu Sud uglavnom prihvaća stajalište Hrvatske da su mjerodavni katastarski zapisi. Ako su suglasni, Sud u pravilu ne ispituje dalje i smatra da je granica na crti katastarskih čestica. Kako tvrdi Sud, tom su metodom dvije države već utvrdile oko 90 posto granice kroz rad stručne mješovite komisije. Problemi su nastali na područjima gdje se katastarske čestice preklapaju, a bilo je i područja koja nisu bila ni u jednom od katastara. U tom je slučaju Sud koristio povijesne dokaze iz razdoblja Jugoslavije, često i iz XIX. stoljeća, ali i, primjerice, Rapallski ugovor iz 1920. godine i slične izvore te dokaze o vršenju vlasti na nekom području (npr. čija je općina bila nadležna za izdavanje neke dozvole ili za policijske poslove i sl.). To u međunarodnom pravu nazivamo efektivitet ili načelo uti possidetis juris – čija vlast, njegova i zemlja. Na toj je osnovi Sud određivao pripada li neko područje Hrvatskoj ili Sloveniji bez neke vidljive preferencije. Često je problem bio nedostatak pisanih dokaza iz razdoblja zajedničke države.
 
• A što je s razgraničenjem na moru?
– Našu je javnost najviše pogodilo razgraničenje u Piranskom zaljevu ili Savudrijskoj vali. Sud je prihvatio tvrdnju Slovenije da su vode zaljeva bile unutarnje morske vode u vrijeme stjecanja neovisnosti te se na razgraničenje opet primjenjuje načelo uti possidetis. Iz toga je Sud zaključio da niti jedna država ne može dokazati da je vršila vlast na cijelom području zaljeva, što je zapravo bio stav Slovenije, ali ne i Hrvatske. Nakon toga je pristupio razgraničenju sada teritorijalnog mora i pozvao se na članak 15. UN-ove Konvencije o pravu mora, koji predviđa crtu sredine, osim ako ne bi postojale ‘posebne okolnosti’ koje bi dovele do ‘neopravdane razlike’. Te posebne okolnosti Sud je našao u obalnoj konfiguraciji zaljeva. Riječima Suda, hrvatska obala ima uglavnom jugozapadni smjer i samo bi u zaljevu ona tekla prema sjeveru te bi crta sredine rezultirala pretjeranim zatvaranjem slovenskog mora. S druge strane, odbacio je slovenski zahtjev kojim bi im pripao cijeli zaljev i dio teritorijalnog mora Hrvatske od rta Savudrija prema granici s Italijom. Polazna točka za crtu razgraničenja je ista ona koja je prihvaćena i na kopnu: tok rijeke Dragonje kroz kanal Sv. Odorika. Zanimljivo je primijetiti kako Sud tvrdi da je tu granicu prihvatila i Hrvatska tijekom rasprave (str. 234. presude).
 
Famozni junction nije ispunio slovenska očekivanja da to bude teritorijalni dodir s otvorenim morem. U tom su pogledu dobili gotovo isto što već i imaju, znači pravo prolaska brodova, osim što se sada tim koridorom mogu služiti i zrakoplovi i podmornice. I dalje ne smiju ribariti u tom području, a osobito im to ne omogućava proširenje vlasti na epikontinentalni pojas, dakle na morsko dno, niti smiju proglasiti gospodarski pojas u Jadranu. Drugim riječima, njihovi maksimalistički zahtjevi u cijelosti su odbijeni.
 
• Uzmemo li sadržaj odluke, je li ona loša po Hrvatsku i zašto?
– Možemo se ne slagati sa Sudom glede postojanja posebnih okolnosti u zaljevu jer Sud nije uzeo u obzir i potrebe hrvatskog stanovništva u zaljevu. Mogao je uzeti u obzir tradicionalni ribolov koji je važan izvor prihoda lokalnih ribara i možda razmotriti mogućnost kondominija, odnosno zajedničke vlasti u zaljevu. Primjer za takvo rješenje imamo u praksi Međunarodnog suda u zaljevu Fonseca u Srednjoj Americi. Općenito, Sud je malo ili nimalo pažnje pridavao interesima stanovništva, čak je na nekim mjestima izričito utvrdio da njihove želje nisu relevantne. No, to je, za mene, odgovornost onih koji nisu bili u stanju 20 godina pregovorima postići kompromisno rješenje koje bi vodilo računa o potrebama stanovništva i njihovim željama. Sad slušamo da se mnogi Slovenci osjećaju odsječeni od svoje domovine, a sličnih žalbi ima i na hrvatskoj strani. Ispada da je primarni interes politike bio teritorij, a ne boljitak stanovništva.
 
• Nakon što je arbitraža kompromitirana, Sabor je 2015. godine jednoglasno odlučio da izlazimo iz nje. Slovenija, s druge strane, i dalje inzistira da je rad Suda, koji je nastavljen u promijenjenom sastavu, valjan. Tko je i zašto u pravu?
– I mene osobno žalosti što je Hrvatska dovedena u ovakvu nezahvalnu poziciju – sama je inzistirala na rješenju utemeljenom na međunarodnom pravu, a sad je prozivaju kao kršiteljicu toga prava. Slovenija je već nakon sklapanja Sporazuma o arbitraži donijela odluku da neće poštivati odluku Suda ako im ne dosude teritorijalni stik s otvorenim morem. I sad ga nisu dobili, ali svoj raniji stav više ne ističu. Cerar kaže da inzistiraju na implementaciji presude, ali da sa Svete Gere ne idu! Nepoštenim radnjama doveli su do gubitka povjerenja u rad Suda zbog čega je Hrvatska izašla iz Sporazuma. Ali, jednostrane raskide ugovora međunarodno pravo teško prihvaća. Sud je prošle godine odlučio da je Slovenija prekršila pravila, ali ne toliko da bi dovela u pitanje cijeli postupak. Smatram da Hrvatska nije dovoljno iskoristila trenutak kada je slovenskog suca uhvatila ‘u grijehu’ te da je sva hrvatska diplomacija trebala krenuti u ofenzivu, odnosno svima uporno objašnjavati što se to dogodilo i zašto je napustila postupak. Taj je trenutak bio onda kad je i predsjednik Međunarodnog suda pobjegao i nije htio biti novi arbitar u tako kontaminiranom postupku. No, trenutak je prošao, mi smo se zabavljali promjenama vlada i ministara i neuspjelom blokadom Srbije, a Slovenija je očito puno bolje odradila svoj posao. I sad ćemo se naći u situaciji da smo bez potpore važnih država i EU-A, dok Slovenija uvijek može blokirati odluke EU-A za koje se traži konsenzus, a nama su važne. A i blokade na granicama mogu nam nanijeti velike štete.
 
• Je li Hrvatska nakon izlaska iz arbitraže poduzela sve potrebne korake koje je prema međunarodnom pravu trebala?
– Hrvatska je počela postupak raskida prema Bečkoj konvenciji o pravu ugovora, ali nije mi poznato koje je korake poduzela istekom roka od godine dana. No, i tu postoje ograničenja – bez pristanka druge strane ne može se voditi postupak mirnog rješenja spora. Nije mi poznato je li Hrvatska obavijestila glavnog tajnika UN-a o mirenju prema Aneksu Bečke konvencije.
 
• U granični spor između Hrvatske i Slovenije na određeni su se način uplele države EU (konkretno Njemačka), pozivajući Vladu da prizna odluku Arbitražnog suda, a onda i Europska komisija. Imaju li države i institucije EU na to pravo?
– Politički pritisak ne zahtijeva posebne dozvole i pravne osnove. Državama je u interesu poštivanje međunarodnog prava i odluka međunarodnih sudskih tijela. Istina je da ne postoje pravni mehanizmi koji će natjerati državu da poštuje odluku arbitraže, ali Hrvatska će se teško oduprijeti političkim i drugim pritiscima. U ovom času postoji odluka arbitraže između Filipina i Kine o Južnom kineskom moru, koju Kina ne priznaje. Ali, Hrvatska nije Kina.
 
• Kako bi, prema vašem mišljenju, sada trebala postupati odgovorna Vlada i koje bi korake valjalo poduzeti?
– Teško je naći izlaz iz ove pat-pozicije. Mogu li pregovori na osnovi presude biti rješenje, sumnjam, osim ako se Sloveniji ne ponude određeni ustupci i kompromisna rješenja, primjerice Svetu Geru za više zaljeva. Jasno je da maksimalizam ni s jedne strane ne može uspjeti.
 
• Kako iščitavate poruke premijera Andreja Plenkovića upućene Europskoj komisiji u kojima im otvoreno govori da nisu nadležni za bilateralna pitanja dviju zemalja i spočitava što je Hrvatska izgubila dvije godine na putu u EU jer je trpjela ucjene Slovenije te na kraju de facto morala pristati na arbitražu?
– Pitam se nisu li to poruke našoj javnosti. S Komisijom se komunicira na druge načine, a ne medijima.
 
• Može li se reći da je međunarodno pravo u velikoj mjeri politika i ako ta teza stoji, što bi ona značila za konkretni slučaj?
– Međunarodno je pravo – pravo, a u svakom pravu ima udjela i politika. Pravo donosi pravila, a zbog kršenja slijede sankcije. Možda se u međunarodnom pravu politika više vidi zato što se radi o važnim državnim interesima, ali mi živimo u zemlji gdje se zakoni donose ad hominem, pa imamo lex Perković, lex Vlahušić, lex Agrokor… Kud ćeš više politike u pravu od toga.
 

Ivanka Toma, http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/strucnjakinja-za-medunarodno-pravo-analizirala-je-arbitraznu-presudu-o-granici-tko-je-zapravo-dobio-a-tko-izgubio-gdje-su-hrvatske-vlasti-zakazale/6344311/

Povezane objave

Pravila poslovanja ne treba mijenjati u sredini plinske godine

HF

Praxis je bio svojevrsni anakronizam

HF

Hrvatsko pravosuđe je leglo kriminala!

HF

Masovni ubojica 1945. sa Savkom 1971.

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više